Ratni Čekić
srijeda, 20.10.2010.
Dimmur Theodoulos, pt.3
Sljedeće čega se sjećam bilo je buđenje u selu Hunxeu, u okolici grada Middenheima, na sjeveru zemlje. Koliko je vremena prošlo od moga rušenja, do ponovnoga dolaska k svijesti nikada nisam točno saznao. O meni se pobrinuo opat Kalinn Theotimos, koji me pronašao kako kaže predanog iz zubiju vučice što je uzeo kao znak božanske intervencije. Nakon nekog vremena moj dobročinitelj odveo me u Middenheim gdje se založio za moje naukovanje i obrazovanje.
Primljen sam kao neofit i pod sjenom toga naziva proveo sam, malo u Middenheimu, malo u Hunxeu, punih deset godina u balansiranju izučavanja raznih svjetovnih nauka i doktrina te jačanja vjere i tijela pod budnim i strogim okom mog dobročinitelja.
Napunivši dvadesetu godinu stekao sam neka od prava klera te sam nastavio školovanje u malo drugačijem svjetlu na akadamiji vjerskih znanosti velikog Ulrikovog hrama u Middenheimu. Pet godina provedenih pretežno u hramskom mraku uz sitnu svijetlost svijeća što obasjavaju drevne skripte i tekstove promijenilo je ulilo nov pogled na našu vjeru i našu zadaću. Unutarnje znanje koje sam primio uvelike se razlikovalo od onoga što su ga dobivali oni koji su svoj poziv našli isključivo u oružju ili svjetovnoj nauci. Dobivene spoznaje izgarale su u mom biću putem vjere dok i zadnji tračak nečistoga i prokletoga nije sagorio u meni. Tada se moj duh ispunio svetom vatrom u kojoj je od moga bića ostao tek ponizan i revan sluga u očima Istine. Nakon što sam dosegao taj stupanj duha, red je došao na potpuno primanje i priznanje među redovima kulta. U ceremoniji ponovnoga rođenja prošao sam kroz svetu vatru Ulrika u velikome hramu i stojeći tako osjetio sam joj se istovjetan, progutan, vatra i ja bili smo jedno. Prožet njome osjetio sam se ispunjen, sretan, vječan... Opčinjen, u potpunom deliriju i pri punom zanosu vjere, srca ispunjenog pogledom Duha, dao sam prisegu svoje odanosti i pred velikim Ar-Ulricom izabrao ime koje će me voditi kroz novi život, želio sam da spoznaja koju sada živim nikada ne mine te se rodio ponovno pod imenom Theodoulos, sluga Božji.
Moje krštenje kao ratnika i svećenika popratio je posljednji, ritualni i simbolički zadatak kojega su svi inicirani bili dužni izvršiti kao konac svojeg naukovanja i ulazak na vječni put. Tada, petnaest ljeta nakon mog misterioznog dolaska dobročinitelju bio sam u potpunosti uveden u put kojim su isključivo muževi kročili, put gvožđa i vatre, hrabrosti i vjere. Osnažen netom minulim događajima spustio sam se iz grada u šumu, zajedno sa užarenim suncem koje se spremalo prepustiti vladavinu hladnim vjetrovima noći. Osluškivao sam tako okolinu neko vrijeme i u jednom trenutku zaskočio velikoga vuka otkrivenog u blizini. Okršaj nije trajao dugo i uskoro sam se našao oči u oči sa tom ponosnom zvijeri, spreman da zaslužim svoj status Ulrikova svećenika...
