Ratni Čekić
ponedjeljak, 11.10.2010.
Dimmur Theodoulos, pt.1
Rođen sam na obalama pustog i u očima bogova zaboravljenog otoka na jugu zemlje Skaelingsa u Norsci, zvanom Ulfsland, te kako samo ime govori ta zemlja više potpada pod vladavinu vukova i ostalih zvijeri nego li ljudi. Rođen sam pod ovim imenom u tome domu, isto kako ću godinama kasnije u drugome biti rođen s drugim.
U jednom od dvaju sela što su držala otok podalje od pera smrti, preko svojih roditelja došao sam u život. Žitelji otoka nazivali su se Ulflinzima, tj. onima koji su od vukova. Svoje prvo, rođeno ime dugujem spletu okolnosti koje su povezane s rođenjem moga brata i mene. Moja majka prvo je rodila mene, ranih jutarnjih sati, tik prije no što je veliko sunce obasjalo divlje more oko nas, a zatim moga brata koji se rodio s izlaskom sunca. Tako je meni dato ime Dimmur što znači mračan, a njemu Bjartur, svijetao. Kako li su samo pogriješili dodjelivši nam ta imena... Imao sam još jednoga brata i dvije sestre, po rođenju starijih od mene.
Od svoga djetinjstva ne sjećam se mnogo, no ono što znam i čega se sjećam, urezano mi je u samu srž svijesti i to zaboraviti neću do posljednjega daha, sve dok lavež moga srca zauvijek ne utiša crno krilo smrti...
Osmoga ljeta mog ozeblog života otok su napali razbojnici pristigli iz smjera Carstva, brutalno izvršivši poptuni pokolj svih muškaraca sposobnih za boj, uključujući moga oca te starijeg brata. Iako nikako opremljeni, malobrojni muževi Ulfslanda borili su se s plamtećim žarom u srcima i s punim pravom zadržavši svoje ime jedan po jedan preselili su u sjećanja. Ženama su ukrali čast i zatrli im duh svojim prokletim činom pohotnim. Majku i sestre odveli su svojim muškarcima, a zadnje što sam čuo od njih bili su bolni krici što su parali tihi noćni zrak na moru. Odvojili su nas od njih i kasnije sam čuo da su ubijene nakon što više nisu bile sposobne služiti njihove prljave potrebe... Bjartur i ja, uz još par dječaka bili smo pošteđeni te odvedeni kao roblje.
Posljednji pogled na moj davni dom bio je zamagljen suzama dok smo bili nošeni valovima, miljama od njega. Gledao sam kako kuće i trud mojih otaca izgaraju do temelja i nestaju u mraku dima i daljine. Gledao sam tu vatru i tada se po prvi put u meni upalilo nešto divlje, neka čudna fascinacija plamenom, fascinacija koja će u kasnijim mojim godinama prijeći u nešto što će me prožimati u toj mjeri da će sačinjavati dio moga bića, nešto što je okolina prozvala ludilom i neprirodnim, a što sam ja vidio kao instrument smrti vođen rukom svetosti...
