Ratni Čekić
utorak, 12.10.2010.
Dimmur Theodoulos, pt.2
Spoznaja da ista krv koja kola u meni, biva prolivena i spaljena u sviju osim u moga mlađeg brata sjekla mi je srce ranjeno gubitkom svega uslijed tog masakra. Gledao sam život koji sam poznavao kako nestaje i kako u budućnost uplovljavam kroz more straha... No, nisam dopustio da klonem duhom. Ubrzo smo se našli usred grozote pustoši, neukroćenoga i uvelike mrtvoga Wastelanda. Odveli su nas, krnji i u korijenu sasječen pomladak nekad slavne sjevernjačke havarije u zemlju koja nam se činila poput samoga pakla. Nenaviknuti na uvjete stvorene vremenom i pod krvničkom stegom novih gospodara kopnili smo, jedan po jedan...
Duž žege ljeta, paklenijeg od ijednog dotad viđenog mojim svježim očima, kojoj sam prisustvovao u pustari koja nam je postala domom držao sam iskru vjere upaljenu što sam duže mogao, čekajući pravi trenutak da pobjegnem iz tog kaveza omeđenog smrću dokle pogled seže. Nakon nekog vremena par njihovih grupa ili plemena krenulo je južnije do močvarnoga područja kojeg su nazivali prokletim. Pitam se zašto...
Svakodnevnica Bjarturova i moja sastojala se većinom u obrađivanju tla te u kasnijim satima izvršavanju nekih sitnih poslova za hulje koji su po njihovoj ljestvici hijerarhije zauzimali viši položaj. Dani su prolazili jednolično i sporo dok sam sve svoje misli usmjeravao ka slobodi. Svo to vrijeme promatrao sam, promatrao raspored njihovih poslova, odlaske, odmore... Jednoga dana ugledao sam priliku koju sam toliko čekao. Većina ih je otišla prema sjeveru u nove pljačkaške pohode, a mi smo ostali taj dan bez posla. Bjesomučno sam pokušavao nagovoriti Bjartura da mi se pridruži u bjegu, ali njegov strah i već usađeno razmišljanje roba nadvladali su osjećaj muke i potlačenosti. Kada sam vidio tu novonastalu životinjsku, krotku ćud u njegovim očima, smračilo mi se i odlučio sam više ne gubiti ni trenutka, u mojoj glavi postojale su samo dvije mogućnosti, sloboda ili smrt. Pobjegao sam do ruba močvare gdje se nalazi veliki zaljev koji izlazi u More Kaosa.
Krenuo sam uz tok rijeke Reik i nedugo nakon početka putovanja našao sam suhih usana i praznoga želuca kojega sam morao umiriti krađom na sajmu prvog sela na kojega sam naišao. Nastavio sam dalje, no dani su odmicali, a opet se javio isti problem, s time da ovoga puta na vidiku nije bilo ničega što bi mi povratilo snagu. Lutao sam šumom izmoren, gladan i ranjavan staklom kajanja i nevjerice svakom novom stopom. U jednom trenutku nazreo se kraj šumi i stajao sam pred opet pred velikom čistinom bez igdje ičega… Nisam odmakao daleko, a tijelo me počelo izdavati, počelo mi se mračiti, a prije nego li sam u potpunosti izgubio svijest ugledao sam pred sobom veliko prikazanje zvijeri nalik na bijelog vuka koja mi se približavala, htio sam pobjeći ali vid mi bješe presječen i kao beživotna lutka pao sam u tminu besvijesti…
