Marketing
aAUUUUUUUUUUUUUUUUUuuuuuuuu!
Mnogo toga se dogodilo u zadnjih dva tri tjedna: Probudio sam se gol u šumi tri jutra za redom, bez sijećanja na prošlu večer, kao nakon pijančevanja ili ludih gljiva (od suputnika sam saznao da sam se pretvorio u bijelog vuka, što je još bilo koliko toliko dobro naspram stvari koje sam zamislio u glavi. U te tri večeri mjesec je bio pun, pa sam pomislio da sam postao vukodlak).
Skrenuli smo s ceste prema Bretoniji u Nuln kako bi se opskrbili hranom (čini mi se da je moje čaranje kojim sam se htio zaštititi od kiše pokvarilo svu hranu koju smo do tad imali) i izgubili čitavu povorku plaćenika koji su zahtjevali veće plaće. U Nulnu sam s Caelom i Lukijem imao kratak izlet u kriminalno podzemlje - ukrali smo nekakvu krunu i mač iz gradskog muzeja koji je imao čak i nekakvu upozoravajuću magiju, koju sam primjetio, pa su Luki i Cael uspješno obavili posao. Za krunu smo dobili dobre pare, a nakon toga smo dali petama vjetra van grada i vratili se putu prema Bretoniji. Nakon tjedan dana doputovali smo u Avandorov rodni kraj, a putem nam se pridružio ludi Ulrikov vjernik. Po dolasku u Avandorovo mjesto obavijestili smo njegovu obitelj o njegovoj smrti i vratili njegov mač. Grof, Avandorov otac, nam je ponudio da ostanemo koji dan što smo odma prihvatili. Seljani su sutradan grofa obavijestili o napadu nekakvog plamenog stvorenja, a on je nas zamolio da to istražimo. Krenuli smo prema brdu iz čijeg smijera je stvor došao. Tamo naišli na spilju i u njoj nekakvog trola od žara. Nakon bitke u kojoj je Setsuna umalo završio živ spaljen primjetili smo nekakve natpise na spilji. Spilja se počela neprirodno vrtjeti i ja sam osjetio magiju kako preplavljuje sve. Stvorili smo se u nekakvoj drugoj spilji s istim natpisima, ali u ovoj je bio nekakav leš. Kada smo izašli iz spilje našli smo se na nekakvoj litici i nije baš izgledalo kao da se možemo spustiti. Netko je prolazio podnožjem, pa nam je pomogao da se spustimo. Bio je to dečko naših godina, koji nam je odma ponudio prijevoz do grada i smještaj, i uz to posao. Stvari su se opet prebrzo događale. Sve mi se činilo sumnjivo i krivo, unaprijed smišljeno, ali nisam se uzbuđivao previše, vjerojatno jer me je više od toga brinulo kako sići dolje. Nitko se nije previše uzbuđivao oko situacije, već mo se navikli na čudno. Slično je bilo i s mojim čaranjem, kao i s pretvaranjem u vuka – lakše je bilo praviti se kako je sve u najboljem redu. Nikako nisam mogao odrediti smijer kojim bi krenuo kada bi htio ići kući i to me brinulo. Sada sam stvarno bio izgubljen i daleko od kuće, jako daleko. Dečko nas je doveo do grada u koji smo ušli dizalima jer je bio na nekakvoj visoravni. Sve je djelovalo nekako nepristupačno. Dečko nas je ugostio u svojoj kući. Upoznao nas je sa svojim starateljem, vilenjačkim kovačem, koji je priredio lijepu predstavu za nas – kovao je magijom. Smjestili smo se u jedu zajedničku sobu koja se sudeći po prašini koje je bilo posvuda nije koristila neko vrijeme. Tu je došlo do tuče, Setsuna je podivljao, ali brzo se sve zaboravilo (ili se tako bar činilo) jer svačji je razum bio načet i to smo znali, samo očito nismo znali koliko. Sutradan nam je domaćin za doručkom ispričao tužnu priču o svojoj obitelji. Njegovi su bili plemići, ali majka mu je bilo optužena za vještičarenje i osuđena na spaljivanje na lomači. Njegov otac ju je mačem i prolivanjem krvi pokušao spasiti, ali su ga nadjačali. Njega je spasio njihov podanik, vilenjački kovač. Iako je ostao bez titule i ostao razbaštinjen ostala mu je ova kuća. Poslje doručka nas je odveo u obilazak grada. To mi se nije svidjelo, previše sam riskirao na otvorenom, ovo je bio veliki grad s gildom čarobnjaka, netko me je lako mogao primjetiti i prijaviti vlastima ili još gore nekakvim vjerskim fanaticima. Htio sam što prije otići odavde, na taj posao o kojem nisam puno znao, valjda smo trebali doći do nekakve relikvije u nekim ruševinama. Domaćin nam je pričao o tome, ali niti sam upamtio što, niti sam ga previše slušao. Nakon što smo obišli radnju za pištolje i crni prah i Shallyain hram, gdje je Setsuna očito zatražio pomoć njihovih svećenika, jer je izašao bez opekotina (u zadnje vrijeme je postao poprilično nepovjerljiv, pogotovo u mene - nije mi dao da se pobrinem zanjegove rane, ali ga ne krivim zbog toga, ipak sam se pretvorio u bijelog vuka) uputili smo se u Ulrikov hram. Tamo je gorio veliki plamen. Odma me je privukao. Išao sam prema njemu, uopće nije bio topal. Osjećao sam svježinu, gotovo hladnoću. Bilo mi je strašno zanimljivo, zaboravio sam oprez i približio sam mu se preblizu. Gurnuo sam ruku u plamn i nije izgorjela, nisam se ni opekao. Potom sam osjetio kako me netko gura u plamen (to je bio Teo) i postao sam vuk. Stajao sam na sve četiri noge usred plamena. Kip vučje glave s druge strane plamena je progovorio i obratio mi se. Rekao je kako sam ja nekakav odabranik i neodređeno mi je spomenuo nekakve dužnosti. Uspio sam se pretvoriti natrag u čovjeka. Ponovno se sve počelo brzo događati, u hramu se skupila gomila ljudi, svećenici su se okupili oko mene. Stajao sam gol i jedan me je svečenik čvrsto, do bola stisnuo za rame i držao okupljenima govor o poslanju Ulrika i ponovnom jačanju njegove crkve i vjernika. Odveo me je u sakristiju, dao mi robu i objasnio neke stvari. Ništa mi se od toga nije sviđalo, sada me je vidjelo previše ljudi, a svećenik mi je priprijetio da će me predati sigmaritima (koji bi me spalili istog časa) ako odbijem surađivati sa Ulrikovom crkvom, pa nisam imao nekog izbora. Dogovor je bio da obavim ritual ulaska u Ulrikov red, da se pojavim na ceremoniji inicijacije, da me ljudi vide, i da se ubuduće pojavim na svetkovinama Ulrika. Kako bi pristupio redu trebao sam ubiti vuka golim rukama. To se valjda jedino meni činilo nemogućim, ali kako fanatike uvjerit da nisu u pravu? Ostavili su me u šumi. Uspio sam se pretvoriti u vuka. Sijećanja na one prve tri noći koje sam proveo kao vuk su se vraćala u bljeskovima. Osjećao sam se odlično, moćno. Bio sam životinja, ali to se nije previše razlikovalo od bjenja čovjekom, samo je bilo jednostavnije i iskrenije, slobodnije. Htio sam loviti i uloviti, trgati kožu i meso, imati mjesto koje će biti moje, imati potomke, trčati šumom i zavijati, i sve je to bilo sasvim moguće, na dohvatu ruke, odnosno cape u mom slučaju.
aAAUUUUUUUUUUU!
Gotovo sam zaboravio na sve što se prije dešavalo, ali onda sam shvatio koji je moj zadatak. Naišao sam na čopor i vođa se odma izdvojio.
Borili smo se. Bili smo izjednačeni, on je bio zvjer dulje nego ja, oduvjek, a ja sam imao sreće. Predao se, ponizio se pred mnom i to bi bilo u redu da ga nisam morao ubiti. Bio je slab i trebao je umrijeti, ali nije trebao umrijeti zbog nekakvih svećenika i njihovih želja, iskrivljenih vrijednosti i pohlepe. Oklijevao sam, nisam više bio životinja, bilo mi je žao i bio sam ogorčen. Pribrao sam se i i zagrizao ga za vrat, osjetio sam toplo meso i gotovo vrelu krv kako mi se prelijeva iz usta i curi niz krzno. Osjetio sam kako sam poremetio red čopora, obezglavio sam ga. Umjesto da sam preuzeo vodstvo nad čoporom ja sam otjerao ostale vukove od sebe i odvukao tijelo jer je za ulaz u red bila potrebna i koža ubijenog vuka. U hramu je pred vjernicima obavljena ceremonija i održani su kojekakvi govori koji su mi se činili neiskrenim. Ja sam samo radio što se tražilo od mene. Osjećao sam se nemoćnim - iz daljine su mi sudbinu tkale neke više sile, a odavde su sa mnom upravljali vjerski moćnici. Cijelo Ulrikovo štovanje mi se nije nimalo sviđalo. Ulrik je zahtjevao snagu i izravnost, a meni je falilo i jednog i drugog, više sam volio bit u sjenama. Ulriku, ili njegovim vjernicima, su se gadili slabi i nemoćni, pogotovo siromasi, prosjaci, i zbog toga su se ti on i njegovi vjernici gadili meni. Činilo mi se da su svi oni zavedeni, da krivo misle, ali sam počeo shvaćati da u snazi nema ničeg lošeg, da ona sama po sebi ne čini nekoga sebičnim i oholim, da ljudi samo postanu takvi kad se opiju njome. Shvatio sam da sam ja taj koji je krivo mislio i krivo činio, išao sam protiv svih i svega i nisam ništa uspjevao, a onda sam se počeo prepuštat struji. Sada sam dobio moć bez da sam ju tražio, postigao ili zaslužio. Ne želim ići ni protiv toga, niti se tome prepustiti. Uzet ću to što mi je sad pruženo i bit ću jak, neću dati da se bogovi i smrtnici igraju sa mnom, da od mene čine nešto što nisam i ne želim biti. Sam ću nožem prepraviti liniju sudbine na mojem dlanu.
Post je objavljen 20.10.2010. u 02:00 sati.