Zovem se Cael'ul'Mair Eldendrake i rođen sam u Reikwald šumi. Od kad znam za sebe odudarao sam od većine svojih sunarodnjaka. Više sam volio bacati stvari, noževe i slično nego pucati sa lukom i strijelom. Više sam volio skakati među drvećem i glupirati se ,te se igrati neprimjetne sjenke koja vreba svoju žrtvu , nego učiti ono što je moj otac želio. On je želio da ucim za čarobnjaka,ali ja sam bio tvrdoglav i bjezao sam sa satova koje je moj otac skupo placao. Sad kad razmislim nije to sve ni bilo toliko uzalud jer ipak je nesto uslo u moju tvrdoglavu glavu htio ja to ili ne posto je moj ucitelj bio nitko drugi negoli poznati Limras Darkmooon,a on je imao svoje nacine da ucenici nauce svoju lekciju... Nakon sto je moj otac shvatio da je to bacanje novca i gubljenje vremena upisao me u skolu za strijelce i lovce. Tamo su me jos i uspijeli najvise ukrotiti i nauciti necemu zahvaljujuci njihovoj strogoj disciplini, tako da sam postao vrlo iskusan sa lukom i znam ponesto o bilju i prirodi. Međutim moj um je bio jaci od njihove discipline,te sam sa nepunih 100 godina odlucio otici u ljudski grad i postati zabavljač. Ocu sam napisao oprostajno pismo objasnjavajuci mu da moje srce zudi za drugim stvarima i da cu se jednog dana vratiti i pokazati mu sto sam sve postigao u svom zivotu slusajuci svoje srce i uzdajuci se u svoj ponos. Došao sam u Bechafen i pronasao družinu akrobata koji su mi pomogli izbrusiti talent za koji sam oduvijek znao da je u meni; talent zbog kojeg sam bio drukčiji od drugih elfova. Jednog dana sa 170 godina nakon sto je većina družine umrla ili otišla svojim putem;ah ljudski zivot je tako prolazan, dok sam radio na ulici primjetio sam jedno dijete kako zapričava jednog gospodina i pokušava ga opljačkati. Nažalost čovijek je primjetio i počeo ga tući. Nisam to mogao gledati i spasio sam dječaka koji se doimao tako mršavo i bespomoćno. Bio je to Lucky. Nakon što sam popričao s njim odlučio sam ga uzeti pod svoje okrilje i upoznao ga sa svojim prijateljem koji je majstor lopov da ga poduči zanatu. Nedugo poslije Lucky i ja smo uspijesno operirali po gradu plčjckajuci prebogate,debele trgovce koji tako i onako nisu zasluzili sav taj novac...Sve je bilo lijepo dok nije uslijedila ta kobna godina...RAT! Osim stalnih problema sa barbarima sa sjevera, neki grof je napao Empire,neki grof cijeg se imena moj um odbija prisjetiti zbog uzasa koji sam iskusio u to vrijeme...ti ljudi su mi ponekad tako neshvatljivi sa svojim ratovima...tako kratak zivot i onda toliko zivota potraceno na bezbrojne ratove... Nismo imali izbora morali smo u rat,tj. provuci se kroz njega sto bolje znamo i umijemo. Bojao sam se za svoj, a jos vise za Luckyijev mlad zivot. Sve nevolje smo uspjesno prolazili uz manje ogrebotine i masnice do tog dana. Ne znam kako niti od kuda ali odjednom sam osjetio bol i dalje se više niceg ne sjecam. Sljedece cega se sjecam kada sam došao k svijesti bio je neki plaćenik nad menom i Luckyijem. Setsuna... Zaista najcudniji covijek kojeg sam ikada upoznao,a upoznao sam ih mnogo za vremena provedenog sa svojom akrobatskom druzinom. Po onom sta su mi ispričali plaćenik nas je spasio i od onda smo postali družina kako bismo lakše preživjeli taj kaos rata. Nakon rata ostali smo zajedno i od onda operiramo po Ostermarku prezivljavajuci...zeljeci vise od trenutnog zivota prezivljavanja...Možda mi se sreca napokon osmjehne i nagradi me za moje strpljenje i izdrzljivost kao što mi je zapisano u zvijezdama. Možda i ostvarim svoj san o carski poznatom kazalistu u kojem se odrzavaju svake noci predstave pracene punim teatrom,posjecene od sveg plemstva i samog cara...mozda...
Post je objavljen 15.03.2010. u 01:10 sati.