Noć je bila tiha. Pretiha. Zidinama Zanderburga šetali su popupijani stražari ne sluteći što im se sprema. Nisu mogli očekivati opasnost kad su već desetke godina živjeli u miru.
Vanjski krug grada bio je još slabije branjen. Nekoliko noćobdija zavaljenih u svoje drvene tornjiće, drijemali su te u rijetkim trenutcima svijesti zvjerali u nebo osuto zvijezdama. Nijedan od njih nije bio vičan prirodi. Ni jedan od njih nije bio svjestan iznenadne tišine. Tek osjećaj nelagode bi najavio događaje koji će uslijediti. Osjećaj kojeg su ignorirali uz pomoć vjerne čuturice koju bi nosili uz sebe na svoje dosadne noćne dužnosti. To je bila svojevrsna tradicija noćne straže da nosi ćuturicu napunjenu dobrim pivom iz Gornejg grada.
Poput najtiše sjene mnoštvo sitnih prilika je prošlo kroz Donji grad zastavši tek jednom da ispale strijele u noćobdije. Sve je prolazilo po planu. Kad su iz šume konačno izjurile goleme beštije urličući već je bilo prekasno da se formira učinkovita obrana. začudo djelujući zajedno što nije običaj tih priglupih stvorenja, trolovi su protrčali kroz grad prema vratima Utvrde Zanderburške navrh brda. Vrata iako teška, izrađena od hrastovine i učvršćena kovanim željezom nisu mogla dugo odoljevati golemim beštijama i njihovim velikim toljagama. Nastala buka je ipak imala pozitivan utjecaj, konačno su ljudi Zanderburga postali svjesni prijetnje. Straža na zidovima mahom je pobjegla ispalivši tek poneku strijelu. Svi su oni imali svoj izgovor da su otišli po pomoć, no malo ih je zapravo ostalo braniti grad. To je bio znak. Mnoštvo goblina razbježalo se po kućama Donjeg grada tražeći mlade djevice koje će odvući na Medvjeđu planinu. Njihove obitelji su ubili. Rijetko tko se mogao oduprijeti tim malim zlobnim stvorovima. grad je bio snen, a njih mnogo. Činilo se da se nekoliko plemena s šumovite Medvednice spustilo na grad. Čitav grad je bio u rasulu. Noć je bila puna smrti i boli. Ponegdje bi se počeli organizirati džepovi otpora koji su potiskivali gobline. No nisu znali da goblinima ovaj puta nije bio cilj osvojiti grad, pa čak ni ubiti sve ljude ili ih opljačkati.
Među goblinima se pojavio grupan čovjek u tamnom oklopu išaranim raznim bojama, kroz koji je izvirivalo gusto krzno. U desnoj je ruci nosio golem dvoručan mač naizgled bez poteškoće.
Ušao je u Gornji grad i nitko mu se nije mogao oduprijeti. Regimenta dvoručnjaša je pokušala no crni vitez praćen golemim trolovima razbili su one koji su ostali odlučni u pokušaju da mu se odupru. Sve se činilo izgubljenim. Trolovi su se razbježali po čitavom gradu, loveći ljude i trpajući ih u usta. Goblini su u manjim grupama plajčkali i otimali djevojke. Dok je crni vitez mirno šetao gornjim gradom praćen skupinom pogrbljenih stvorova zaogrnutim u teške ogrtače koji su sakrivali njihove oblike. Svi koji su mu stali na put pali su ili od njegovog mača ili kratkih mačeva njegovih pratioca. Činilo se da će srušiti grad, dok pred njega nije stao ON. Gospodar vatre je sjajio te noći, u ruci mu je plamtio dugi mač, a oko njega je stajala regimenta od tuceta ogrova. Plačeničke skupine koju je iz nekog samo njemu poznatog razloga zadržao u gradu već tjednima. Ogri su lokali i žderali sve do čega su mogli doći, no džep Gospodara vatre nije bio tako plitak te ih je uzdržavao. Ogri su lako razbili formaciju sitnih stvorova koji su pratili crnog viteza, a on sad je pobjegao pred vatrom razjarenog gospodara vatre. Nije ga slijedio, već je razbješnjen sijao smrt među gobline i trolove. Samo ga je dobra sreća spasila te noći kad se skupina goblina bacila na njega pokušavajući ga izbockat svojim malim mačevima. Dobra sreća i Sigismund, jedan od vitezova sa grofovskog dvora. Sjahavši sa konja vitez je svojim dugim mačem brzo obezglavio nekolicinu, dok su se drugi razbježali. Konačno se obrana počela organizirati i sad ljudi Carstva više nisu bili stoka za klanje, već ratnici odlučni da obrane svoje živote i živote onih do kojih im je stalo. Te noći rođeni su mnogi heroji, neki prepoznati, dok će hrabrost većine zauvijek ostati neprepoznata.
Post je objavljen 29.03.2010. u 16:52 sati.