Ratni Čekić
ponedjeljak, 29.03.2010.
setsuna abdul khalim /
zavukao sam se u neku kuću u nadi da možda još nekom pomognem.
mač u ruci sam se stiskao u nekoj paklenskoj tjeskobi koja kao da mi energiju duha a i tijela punila bez prestanka. kao da sam na rubu bezdana bio te noći. bijah dugo u stanju budnosti no nekako mi se umor prikradao leđima mojim tiho poput tigra.
Probudio sam se ujutro na zvukove plaća nečijeg. bila je to neka žena koja je plakala nad truplom svog ljubljenog. shrvan time padoh na pod. ni glad ni krvave ruke mi nisu zadavale brige.
polako kada sam došao k sebi prišao sam joj no nije me doživila. Samo tuga joj na srcu bila..
sjeo sam pored nje , kazao joj da joj dragi nije umro uzalud i da je na boljem mjestu ostavio sam joj nešto hrane ( suhog mesa sira i kruha). nadam se da je jela jer otišao sam prema utvrdi bjesan i pun nekog nemira prema vlastelinom u gradu jer su dopustili takav pokolj i tugu i jad nad onima kojima je život i tako težak. s mog zaleđa sam poznat glas načuo no nisam se obazirao jer sam bio u drugom svijetu ,svom nekom unutarnjem.
kada su mi prišli blizu otrgnuo sam se sanjarenju i ispričao im sve o sudbi mojoj prošle noći. pošli smo gospodaru kuće u kojoj su moji prijatelji prespavali. skinuo sam sa sebe opremu i dao srebrenjak kao znak zahvalnosti domaćici za hranu i čuvanje.opasan mačem i samo u tankoj košulji zaputio sam se s družinom prema mjestu na kojem se radio okop.
na putu smo sreli tri stvora velika i gadna i toliko strašna da sam nekako skrenuo pogled s njih prema tlu. prošli smo dalje i neki vitez na konju u punom metalnom oklopu se zaputio prema nama. njegovo ime je bilo Siegfried , kapetan imperijalne vojske. njegov žestok pogled sam uzvratio sa još žešćim dubinskim pogledom. kada smo rekli da smo stranci i da je tekla krv goblinska od našeg mača rekao je da odemo do neke taverene kojoj ime ni nisam zapamtio. tamo je sve brujilo od vojnika. Unutar krčme je bio neki čudan osjećaj da nešto nije bilo obično u ovoj situaciji jer krčmar je znao da trebamo doći , gotovo kao da je znao naša imena koja nije nikako mogao znati. rastjerao je stol pun ljudi da bi posjednuo nas. nekoliko trenutaka kasnije miris dima mi je napunio nosnice i ušao je u krčmu "stvor" vatreno crven brade i kose. nešto je bilo u zraku. svi su utihnuli. došao je do nas i rekao nam da ima posao za nas.
Da citiram lukyja "mislim da ovom ne možemo reći ne". tapkanjem po stolu ostavljao je pepeo na drvu . u jednom trenutku je nešto s rukama i zid vatre se stvorio pred nama i odvojio nas od ostalih iz krčme . ruka moja se stvorila na dršci od mača.pitao sam kakva je ovo magija. objasnio mi je da je potrebna da bi se borilio protiv zla. prihvatili smo za 50 zlatnika taj posao.nismo iali izbora. opremili smo se jer je vilenjak uspio istrampit mač magu.barunov doktor me pogledao previo i zašio rane. krenuli smo šumom.Luky je ugledao tragove ,tragove malih zelenih i prljavih stvorova bili su još tragovi bas poput onih koje je ostavila djeva koju su vukli.
nakon dva sata dobrog hoda uz brijeg. vidjeh da se nešto miče u grmlju no čim sam to uočio su goblini nasrnuli iz grmlja.Vilenjak je ispucao strijelu. da nisam mogao vjerovati svojim očima da zna pucati iz luka! i ne samo to tu borbu pogađao je preciznije od mene. Gađao je s okom jastreba.
izvadio sam strijelu iz bedra, gađao sam iz samostrela i opako ranio jednog. nakon što sam vidio da mi se približavaju s boka bacio sam na pod samostrel na pod isukao mać i još jednom započeo svoj ples. jednog sam teško ranio i on je zapoćeo svj kukavički bijeg i osjetio moj mač u svojim leđima, iza mene se vilenajk nalazio i borili smo se leđa o leđa. vilenjak je povinuo "spasi ambroza". potrčao sam koliko sam brzo mogao i susreo ambroza krvovog ali na nogama kako se bori protiv dobro opremljenog goblina. čuvši moj urlik smrti goblin je napunio svoje gaće i bacio se u bjeg. trčao sam za njim no bojim se da mu je strah dao nadljudsku brzinu. brzi i spretni Vilenjak ih je lovio kao ponosan lovac na svome terenu. bilo mi je teško vidjeti Ambroza u takovom stanju no nije se trebao odvajati od grupe. mogao je i gore proći. ambroze trebao bi otići do grada mi moramo nastaviti rekao sam. no bojao se sam otići pa uz malo vjere i mog nagovora se ipak odlučio s nama poći i ostati na začelju.
stigli smo do mosta preko kojeg je bila špilja. u jednom djelu špilje je tunel bio razrušen i moglo se ćuti ljudske glasove. potiho sam predložio raspored straža i počeo otkopavati s lukyjem. crne i pune žuljeva bijahu moje ruke ali nisam odustajao a nije ni luky. Odjedanput zvijer se pojavi na kraju tunela. zvijer bijaše ogroman medvjed i na njegovoj njuški se nalazilo demonsko treće oko. hah da nije igre sudbine i božanske sreće te ga vilenjak pogodi takovom žetinom u ljevu capu da mu je razdrmao cjeli ud i luky potom nekoliko inča više rasjepa do kraja ud te zvijer prokrvariše svoju nečistu krv po kamenu. otkopah svojim rukama rudnik i tamo sam vidio izgladnjele i jedva da su se držali na nogama.miris izmeta i urina me skoro zamantao dvoje rudara helmer i franz su prokopali dosta velik dio rudnika koji su sami morali porušiti jer je to bila jedina nada da prežive nalet goblina i nekog crnog i zlog viteza. odmah sam doviknuo vilenjaku da izvadi svu hranu i vodu. te su oni nasrnuli na istu kao čopor pasa, ne krivim ih štoviše i ja bi isto se ponašao.
kada smo saznali kakovo zlo je dole izgovorio sam oštre ali istinite riječi o bitci koja mora da se desi danas sada iste ure. no samo trojca su istupila. toj trojci ču osobno dati dio nagrade.
put je pred nama.
nebesko biće opet sjaji u mojim mislima
tri hrabra kandidata su pred mojim licem.
molim boga da se iskažu u svojoj unutarnjoj snazi i da prežive jer teško mi je samom ispravljati ovu zemlju od zla
spremni smo za put.
s vatrom i voljom u srcu i duši spreman sam povratit nevine djevice.
tako mi svega svojom voljom ću iskvarenost izbavit iz ovog zaboravljenog svijeta.
