Opet sam si zakomplicirao život, samo ovog puta ne mogu pobjeći, jer bi se moglo desit da mi brat nastrada... Nakon što sam s obitelji otišao na prošćenje u svetište Marienburg, i nakon što mi brat tamo nije uspio prodati mačeve koje je iskovao dobio sam zadatak naći pratnju za put do Zandenburga (da brat tamo pokuša prodat mačeve), jer ceste nisu sigurne. U cjeloj toj nagužvanoj svjetini ja sam uspio odabrati tri najsumnjivija tipa, koji bi, da nije svetkovina, sigurno imali problema sa stražom na ulazu: tamnoputi lik iz neke daleke zemlje s neobičnom maskom, sumnjivi zabavljač za kojeg sam kasnije shvatio da je vilenjak i njegov pomagač. Način na koji sam ih unajmio kao da je sam dozivao nevolju – (sad ću se malo i hvaliti) navukao sam kukuljicu i ponudio im da im čitam iz dlana za bakrenjak (kako to inače radim kad sam u nekom mjestu i želim se malo zabaviti i dobiti koji novčić). Nije bilo teško zaključiti da im trebaju novci (bili su puni ožiljaka, odjeća im je bila izderana na par mjesta, kese su im bile poprilično prazne, a i zabavljali su ljude za koji bakrenjak), pa sam im prorekao dobar posao sutra u zoru kod gradskih vrata. Malo sam izvrtao očima i dao im jedan od 3 zlatnika koja mi je brat dao za plaću pratnji, rekao da im to sudbina šalje i da će po obavljenom poslu dobit još 2. U zoru su bili na vratima. Iako mi se činilo da sam u svakom pogledu krivo izabrao, nakon okršaja s nekakvim zvjerima u šumi, pola ljudima pola jarcima, sam shvatio da toj veseloj družini po život opasne situacije nisu ništa novo, brzo su se snašli i na kraju smo sve zvjeri pobili i zbrisali iz šume. Al sad kad malo razmislim, to što se ta trojica nisu previše zastrašila tih odvratnih zvjeri poprilično uznemiruje. Nakon što smo stigli kući (Tannendorf nam je bio na putu do Zandenburga) stvari su me počele još više brinuti. Tamnoputi lik brzo mijenja narav, u krčmi je bio poprilično razdražljiv, bio je bezobrazan prema Elizi, konobarici, a prema njoj su i pridošlice obično ljubazne (što zbog šarma, što zbog khm figure), tko zna kakve je on sve grozote vidio. Vilenjak je osjetljiv i otresit (istina, krčmar ga je uvrijedio, ali bio je u nepoznatom mjestu i svađao se sa starim vlasnikom za kojeg nije teško primjetit da mu fali gdje koja daska), a njegov se pomagač se opet ponaša onako kako sam zamišljao da se vilenjaci ponašaju – suzdržano, hladno. Opet, možda je samo bio izbezumljen u novoj okolini. Ali kad su mi ispričali kako su završili u nekakvoj grobnici i kako im se tamo ukazao čarobnjak bio sam siguran moja zabrinutost nije plod paranoje, stvarno sam stavio brata i sebe u ruke opasnim ljudima. Sad se samo mogu nadat da ćemo živi doć do Zandenburga, i po mogućnosti sa svim stvarima koje ćemo ponjeti na put...
Post je objavljen 16.03.2010. u 21:19 sati.