U iščekivanju Nove...

Nisam ni slutila kako će se ova 2007 razvijati. Otišla je u sasvim neočekivanom pravcu i hvala joj na tome...
Vrijeme je za podvlačenje crte...kažu neki, pa onda, prije samog kraja želim zahvaliti:

što sam u ovoj godini uspjela sačuvati zdravi razum...
što sam otvorila blog...
što sam srela predivne virtualne prijatelje...
što sam se otvorila prema svijetu...
što sam svojom povremenom neprisutnošću učvrstila ljubav u mom domu...
što sam pomogla djeci kad im je trebalo pomoći...
što sam mnoge ljude prihvatila otvorenog srca...
što sam ojačala
što će, jednom kad budem gledala unatrag, ova godina spadati u one sjajne, divne, predivne, zbog kojih je vrijedilo živjeti

Svi moji dragi prijatelji, oni iz svakodnevnog života, koji ovim putem pratite moja "stanja", oni virtualni čiji me komentari vesele, oni neznani koji samo prolazite sa prijateljskom naklonošću bilo ovim stranicama, bilo mojim životom

SRETNO VAM DOŠLA OVA NOVA 2008 !!!!!

Neka vas dobri Bog blagoslovi i čuva!!!!



Vaša odana Sanja!

Kratki glazbeni predah!

Drugi dan od Božića

Evo me na radiju...već sam ko kući. Malo muckam kad trebam reći nešto pametno, sad ne znam jel to zato što mucam (ha ha) ili zbog deficita pameti...važno je da ja to dobro prikrivam.
Ne idem nikom u čestitanje, čestitati ću odavde svima, posebno mojim dragim blogerima. Evo čujem (prisluškujem) da mi kolega iz tehnike ovog Božića nije baš dobre volje zbog bolesne mame. Sjećam se jednoe godine kad mi ni Božić ni nova godina nisu ništa značili. Bila sam duboko nesretna zbog bolesti bake čiji se život tako očito bližio kraju da nije bilo nijednog Božića koji mi je mogao osvjetliti raspoloženje...a onda, baš te godine, iznenada i nenadano, otkrila sam da ispod mog srca kuca još jedno, malo, moga srednjeg sina...i ta je godina odjednom bila ispunjene nevejrovatnim darovima. Tako to ide, život je ispunjen raznim čudima.
Stariji sin ide danas u Zagreb, pita jel sam tužna? Sad je već dovoljno velik da znam da će nam rastanci biti sve češći, zato se nadam da već sada zna da je moje krilo mjesto gdje se uvijek može vratiti...da ga mama čeka...sretan ti put sine, i još sretniji povratak.
Čudno je svaki dan izlaziti iz kuće i ne biti s djecom...toliko sam se molila za slobodu, ali nisam sigurna da sam ovakvu slobodu htjela...
Idem sad malo brbljati u eter, pričat ću o tome što zapravo danas slavimo...koliko to ljudi uopće zna...

odlučila sam. sutra u 13.00 počinje moja prva popodnevna smjena. samo kratko ću se javiti i pročitati vijesti, ide mi na ruku što božićno vrijeme i poseban je blagdanski program, pa je u mom terminu slavni barba mate, od 14.00 - 17.00. da, opet mi zajedno promislit ćete, ali to je jednostavno tako, kad sam ga zamolila da me umjesto pokojnog tate preda na oltaru, nisam znala da će zadržati moju ruku i voditi me kad za to dođe vrijeme. sada je dobio nagradu za životno djelo grada šibenika, a ja ću morati osmisliti neku koju ću mu uručiti za doprinos u scenskom i javnom radu koji obuhvaća moj život. čini mi se da je s njim sve počinjalo i završavalo.
ako vas zanima, radio-ritam se čuje u šibenskoj županiji na 106,40 Mhz. ne brinite, neću zaboraviti šibenske blogere, a i ne šire.

A sada onaj dio posta koji dugo pripremam, a sada ću ga napisati ponukana komentarom jene anonimne čitateljice, iako po izboru imena slutim da se ne radi o anonimcu nego o jednoj blogerici koja rado bira zanimljiva ženska imena kad otvara blogove, možda je "Silvana" iduće.


Ja sam Sanja. Imam 37 godina. Iz prvog braka imam 11 - godišnjeg sina. Iz tog braka sam udovica. Ponovo sam se udala 2000 godine, imam još dvoje djece, 7 - godišnjeg dječaka i dvogodišnju djevojčicu. Iz ateističke sam obitelji. Obratila sam se 1999 godine.
Kao što pišem na početku bloga krenila sam iz potpune tame u predvno svjetlo. Zahvalna sam Bogu na svakom koraku. S ponosom ističem da imam sve sakramente, i ovog Božića sam se uredno ispovjedila, molila se s djecom svaku nedjelju paleći adventske svijeće. Djecu odgajam u vjeri.
Bog je dobar prema meni, zahvaljujem mu svakodnevno na svemu što imam. Malo Ga toga tražim, najčešće mir i strpljenje i da sve što činim bude na Njegovu slavu.
Ovaj blog je otvoren kao vjerski, ali davno je to prestao biti. S razlogom. Zaželila sam se pokušati biti vjernik kao mnogi drugi. Ne obraćenik, ne prezauzeti, samo od onih kojima se u rečenicama i postupcima vidi vjera i kad ne spominju Svevišnjega u svakoj drugoj rečenici.
Postove na ovom blogu i dalje će pisati vjernik. I majka. I kćerka. I supruga. I domaćica. I glumica. I radio voditeljica. I prijateljica. I.... Ovo je moj blog, prostor koji pripada samo meni, a rado ga dijelim sa svim dragim i dobronamjernim ljudima. Neka su svi blagoslovljeni.




...nastavljam dalje... napravila sam 4 vrste kolača, baka još tri. srećom, iduća dva dana boravimo u njenoj kuhinji. baš joj hvala na bakalaru, fritulama, ramabašićima (sinjanka je), pečenju, juhici i ostalim delicijama. ja ću rado pridonjeti još krempitama. borić već svijetli u kutu dnevne sobe, sve četiri svijeće trepere, a božićni aranžman, čeka na stolu. stavila sam svečani stoljanjak na stol, a police krase božićni ukrasi i razne svijeće, godinama skupljane kao mali znakovi pažnje razmjenjeni u poduzeću. rijetko kad moj dom ovako divno izgleda, sav osvjetljen i dječije začaran. ostaje mi još pakiranje poklona, čekam već danima da svi zaspu, a da mene san ne prevari. za sada san vodi. dječica će pod borom dobiti po tri paketa svaki, nadam se da će se obradovati...a tata i ja smo se već dogovorili, naš božićni darak došao je ranije i uredno svira na polici iznad kompjutera. baš smo dobro izabrali.

još jedan božić evo kuca na vrata, a ja kao i mnoge žene određujem 3/4 ugođaja. ne bih mužu otimala zasluge, donio je bor, montirao svjećice, naribao 20 dkg margarina i iskidao jedan kolač i spremio ga u kutije. hvala mu i na tome. zamalo sam zaboravila, danas je skuhao sjajne sarme, da mi bar malo pomogne (30 kom, istina malih, ali nema više ni jedne).

Eto mili moji...sad još samo da zabranim komentiranje anonimnim komentatorima. I to je sve...čitamo se u božićno jutro!

Ne sjećam se više da li sam pisala čime sam se bavila kao mlada djevojka i što se činilo da će biti moj životni poziv. Bila sam odlična voditeljica, jednostavno prirodno talentirana. Fotogenična, opuštena pred kamerama, otvorena, vesela. Počela sam kao voditeljica na radiju, pa se onda to pretvorilo u TV voditeljstvo, a na kraju vodila sam programe u živo. Godinama sam bila jedina, uz barba Matu. Djelili smo kolač u našem gradu. On je preuzeo ulogu voditelja - zabavljača, a meni je prepustio ulogu službene konferanse i tako je to išlo godinama.
Onda se, zajedno sa promjenama koje nisu baš bile blistave u privatnom životu, nešto u meni prelomilo. Postala sam umorna od svih tih pogleda koji su stalno bili uprti u mene i s veselje se "povukla sa scene".
Činilo mi se da je tako sve u redu. U prvo vrijeme ljudi su se čudili što je sa mnom, a onda su nakon nekog vremena na mene sasvim zaboravili, kao da ne postojim i to me veselilo.
No, čini mi se da je rečeno da je grijeh ne koristiti talente, a upravo sam ja to u to vrijeme činila.
Zatomila sam u sebi sve što mi je "dano" i bavila se sasvim "običnim" stvarima. Gledala kako muž studira i napreduje i bila pomalo ljubomorna na njega. Promatrala moju djecu kako od moje stalne nezadovoljne prisutnosti sve manje dobijaju i bila sve tužnija.
Onda (taj dio znate) dobila sam poziv za povratak u kazalište... moje (novo) ime nekoliko se puta spomenilo u medijima i onima koji su na mene nekad ozbiljno računali, a onda me malo smetnuli s uma, upalila se lampica. Dobila sam poziv da se vratim na radio.
Zato me nema ova dva dana. Trebalo je o tome ozbiljno razmisliti.
I dalje razmišljam.
Veselim se povratku. Ugodan je osjećaj sjesti pred mikrofon, staviti slušalice i pokušati nekome uljepšati dan. Glazbom, toplom riječi, nekom dosjetkom.
Ali, uvijek postoji neko "ali", teško će biti sve uskladiti. Posao, dom, taj honorarni rad. A bez toga ne znam ima li smisla ići naprijed. Najveća radost u životu, vjerujem da je provesti život radeći ono što voliš i znaš. A meni se pruža takva prilika.
Koliko god godina imala, slaba sam u odvagivanjima, razlozi protiv, razlozi za, posebno kad se srce dijeli između onog što je van kuće i onog što je unutra.
U sebi, duboko vjerujem da će biti sve u redu. Da sam dovoljno dugo skupljala energiju i snagu za ovakve dane. Vjerujem i da će se kockice posložiti na radost moju i svih oko mene...
Vjerujem....
Ma najvažnije je da vjerujem, to je pola puta....



Najjače molitva je iskrena želja...ako se moliš dvaput za istu stvar, znači da ne vjeruješ

Blogosfera

Pitam se, zašto je meini blog uopće trebao? Kad počnem čitat postove od početka (nemojte sad i vi, nema nikakve potrebe) pa na ovamo, vidim koiko sam se mjenjala i ozdravljala. Nisam onda bila bolesna, kad sam počela pisati, samo sam bila zatvorena u jednom malom svijetu, zajedno sa svim onim što sam nekad bila. Zaključala sam se u tom zlatnom kavezu, ko po kazni i čekala da se popravim, izmjenim.
Nisam bila zadovoljna onom sobom, htjela sam se promjeniti da ugodim drugima. I dogodila se promjena, ali takva da se na danje svjetlo vratila moja davna Sanja. Neka, Sanja koja je ostala zakopana u danima lude mladosti. Nije se puno ni popravila ni promjenila, samo je zaključila da je vrijeme da se poprave oni oko nje, a ne uvijek ona.
Trenutno uživam sve plodove žrtvi i ustupaka koje sam godinama činila, da sam kojim slučajem nastavila tako, nestala bi ova moja radostica potpuno, ovako, evo je vratila se.
To je samo jedna stvar koju sam dobila od bloga.
Druga, još važnija, i neraskidivo vezana sa onom Sanjom iz gornjeg dijela teksta su ljudi koje sam ovim putem dobila. Ponekad zaboravim pisati post i komentirati, ali sve češće zavirujem na blogove dragih ljudi da vidim kako su, što kod njih ima novo...kad blog.hr odluči ne raditi to mi je kao da ste me odvojili natrag u izolaciju. Do nekih, čije brojeve telefona i mail adrese, imam lako dođem, ali uvijek se pojavi netko novi koga jedva čekam pročitati, a s kim još nisam toliko bliska da napišem, kako si.
Netko mi jer rekao da je Sanja na blogu savršeno ispravna. Istina, i to mi se pomalo prestalo sviđati. Ne volim što sam izabrala ovdje tako savršeno reagirati, stoga, kad primjetite promjene, nemojte se čuditi...jer sve se mjenjamo, Sanja blogerica i sve druge Sanje sve se više smiju i vesele, brze su na jeziku (kao što su nekad bile) i znaju se smijati u potpuno neprimjereno vrijeme, na sreću okoline.
Čini se da je to božićni dar meni, sa visina, a nadam se da će biti i svima vama koji ovdje vrijedno svraćate i ponekad poželite pitati Sanju, kako si, kad se iz nekog razloga ušuti, slobodno upotrijebite e-mail napisan sa strane, zato i služi.
Poseban pozdrav onima s kojima sam ugodno pričala u subotu, kasno u noć...
Divno je što smo se sreli...

Neki obični dani...

Ajme šta san se ode umučala (šta bi rekla moja Zore)...



Neki su obični dani u điru. Ništa posebno ne radim, ništa posebno ne mislim. Čak ni sinoćna repriza predstave nije donjela očekivano uzbuđenje. Više smo se veselili što smo se našli nego što ćemo opet na pozornicu. Tako nam je lijepo kad smo zajedno da nam se čini da to šta moramo glumit je gubljenje vremena. Publika je, čujem, bila zadovoljna, bome i mi isto. Sinoć su mi bili i sinovi i muž, kaže da mu je poznat onaj dio kad se ljutim...zna me čovjek u dušu.

Sada uspavljujem malenu oko 14 sati, u vrijeme kad je na TV Oprah show. Neke mi se stvari kod nje ne gledaju, a neke me baš razvesele. Npr. kad je podjelila svima u publici 1000 USD, da oni s njima naprave neko dobro djelo, oduševilo me što sve jedan dobar čin može učiniti, znate ono:
Uzmi ovu kap, pretvori je u slap...

To mi je baš tako djelovalo. Neki su uspjeli sa tih 1000 USD pokrenit ljude da sakupe do 200.000 USD...i to mi je sjajno.

Gledala sam i emisiju o kojoj su govorili o "Tajni" kao najvećem tajanstvenom rješenju svih ljudskih nevolja. Potražila sam je i kod nas, prevedena je na hrvatski, izdao je VBZ, a cijena je nemalih 135,00 kn...Neću je kupit jer sam lekciju pozitivnog razmišljanja odavno proučila, ali je preporučujem svim onima koji se truju negativnim mišljenjem.

Ima uspjeha, vjerujte!

Susreti

Eto, prošao je i moj prvi blogerski susret i sa zadovoljstvom mogu reći da su se sva moja očekivanja ispunila. Kakva je moja blogerica na blogu takva je i u životu, lagana kao pero, emotivna, vesela, dražesna, preslatka. Mogla bi je i usvojiti. (ajde ne po godinama, već po srcu). Djeca nisu ni primjetila da nam je došao netko novi, tako je nekako naša, muž odmah, kao pravi vitez, priskočio mladoj dami u nevolji, nitko od nas nije pomislio da radimo nešto krivo kad smo potpuno nepoznatu osobu pustili u naš dom. Ma kome je ona nepoznata, poznam je po onim famoznim zarezima i osmjesima, slikicama i glazbenim isječcima.
Onaj prvi dio, kad smo se vidile na kavi, posebno me razveselio, čak mislim da je naš susret bio zapisan, ja sam njoj trebala da joj nešto priznam, ona je meni trebala da me sjeti kako je to. E da su meni njene 33, svašta čovjeku stane u 4 godine, želim joj isto!
Iznenadilo me što me ona nije očekivala ovakvu kakva jesam već sasvim neku drugu, meni ni malo sličnu. Joj, pa jel takav dojam ostavljam, dragi moji blogeri, nije da se hvalim ali ja sam jedna vesela, srdačna ženska i zato kad ste na proputovanju kroz Šibenik, telefon u ruke, mail je sa strane, samo se javite, ali pod jednim uvjetom, da budete iskreni, veseli i otvoreni kao moja draga Zora!


I još jedna crtica iz našeg susreta:
Kaže ona mome mužu Vi,
ja u čudu, ma jesi ti poludila, šta mu govoriš vi,
kaže ona kad čovika ne znan,
a mene znaš, pitan ja,
pa znan kaže ona...
a virtuala, virtuala, skroz nas ćapala!