Ne sjećam se više da li sam pisala čime sam se bavila kao mlada djevojka i što se činilo da će biti moj životni poziv. Bila sam odlična voditeljica, jednostavno prirodno talentirana. Fotogenična, opuštena pred kamerama, otvorena, vesela. Počela sam kao voditeljica na radiju, pa se onda to pretvorilo u TV voditeljstvo, a na kraju vodila sam programe u živo. Godinama sam bila jedina, uz barba Matu. Djelili smo kolač u našem gradu. On je preuzeo ulogu voditelja - zabavljača, a meni je prepustio ulogu službene konferanse i tako je to išlo godinama.
Onda se, zajedno sa promjenama koje nisu baš bile blistave u privatnom životu, nešto u meni prelomilo. Postala sam umorna od svih tih pogleda koji su stalno bili uprti u mene i s veselje se "povukla sa scene".
Činilo mi se da je tako sve u redu. U prvo vrijeme ljudi su se čudili što je sa mnom, a onda su nakon nekog vremena na mene sasvim zaboravili, kao da ne postojim i to me veselilo.
No, čini mi se da je rečeno da je grijeh ne koristiti talente, a upravo sam ja to u to vrijeme činila.
Zatomila sam u sebi sve što mi je "dano" i bavila se sasvim "običnim" stvarima. Gledala kako muž studira i napreduje i bila pomalo ljubomorna na njega. Promatrala moju djecu kako od moje stalne nezadovoljne prisutnosti sve manje dobijaju i bila sve tužnija.
Onda (taj dio znate) dobila sam poziv za povratak u kazalište... moje (novo) ime nekoliko se puta spomenilo u medijima i onima koji su na mene nekad ozbiljno računali, a onda me malo smetnuli s uma, upalila se lampica. Dobila sam poziv da se vratim na radio.
Zato me nema ova dva dana. Trebalo je o tome ozbiljno razmisliti.
I dalje razmišljam.
Veselim se povratku. Ugodan je osjećaj sjesti pred mikrofon, staviti slušalice i pokušati nekome uljepšati dan. Glazbom, toplom riječi, nekom dosjetkom.
Ali, uvijek postoji neko "ali", teško će biti sve uskladiti. Posao, dom, taj honorarni rad. A bez toga ne znam ima li smisla ići naprijed. Najveća radost u životu, vjerujem da je provesti život radeći ono što voliš i znaš. A meni se pruža takva prilika.
Koliko god godina imala, slaba sam u odvagivanjima, razlozi protiv, razlozi za, posebno kad se srce dijeli između onog što je van kuće i onog što je unutra.
U sebi, duboko vjerujem da će biti sve u redu. Da sam dovoljno dugo skupljala energiju i snagu za ovakve dane. Vjerujem i da će se kockice posložiti na radost moju i svih oko mene...
Vjerujem....
Ma najvažnije je da vjerujem, to je pola puta....



Najjače molitva je iskrena želja...ako se moliš dvaput za istu stvar, znači da ne vjeruješ