Pa ajde ti ovako naprid....

Kažu, jug Hrvatske bilježi u posljednjih nekoliko godina znatan porast broja višerotkinja koje rađaju treće i četvrto dijete... takvo što, kaže novinarka, vjerojatno uspješno usčuvana od takve mogućnosti, ne bilježi se ni u jednom drugom kraju naše domovine. Pokušala je dalmatince ljubazno opravdati činjenicom da je u blizni hercegovačka granica, pa da možda te "primitivke" dođu i rađaju, ali ne...na veoma nezgapan način demantirao je tu njenu ideju jedan od čelnika splitsko-dalmatinske župnije, rekavši da se ipak radi o domaćim ženama. One same se na to odlučuju...
Skoro sam se zacrvenila ispred malog ekrana...totalno ne pratim trendove, čujem u metropoli prvo se rodi (da se vidi da možeš), a onda usvaja...koja plemenitost, a mi "nazadne" ženetine, navalile gojit svoju rođenu...
Mislim se što bi mogao biti razlog da smo tako neosvještene...i shvatim...imamo previše vremena...ne čitamo Cosmo i ostale mudre časopise koji kreiraju javno mijenje...
Živimo na kraćim relacijama pa ne provodimo pola dana u gradskom prijevozu i automobilima, ne moramo u solarij...na ljetovanje, skijanje...i šta radimo...jel vam moram objašnjavat...a djeca samo dolaze...dolaze...
Čista sramota...i kako će ova jadna zemlja u Europu s našom pustom dječurlijom...

Kao nekad...

Ovih dana sin mi je završio u bolnicu. Dehidrirao od neke želučane viroze. Već nakon prve infuzije bio je kao novi. Ostao je dva dana.
U sobi na dječjem odjelu dočekalo me puno mama i male djece...i jedni brižni mama i tata kojime je oboje djece, djevojčica od 3 godine i beba od 10 mjeseci dobilo ovdje, kod nas na ljetovanju, Rota virus i zaglavilo danima u bolnici. Ljudima se ljetovanje pretvorilu u dvanaestsatno dežuranje uz bolesnu djecu. A simpatični, mladi, baš su mi se svidjeli. I djeca su im preslatka, posebno djevojčica u kojoj kao da sam vidila moju malenu i odmah mi je prirasla srcu. I ja sam se njoj baš svidjela i lako sam je nagovorila i da pije i da jede...A roditelji zahvalni...

Drugi dan bolničkog liječenja mog sina, kad sam ujutro došla u njegovu sobu, puna soba ljudi, vesela atmosfera..malena djevojčica presretna, došle joj bake i dida čak od kuće, iz BIH, krenuli u tri ujutro i stigli malenoj u bolnicu...da budu s unučadi, da pomognu kćerki i sinu. Krenuli tek tada jer svi još uvijek rade. Srce mi se raširilo kad sam ih vidila tako povezane.

U prvom trenutku kad sam čula da su iz BIH počela sam osluškivati kako govore da ih negdje smjestim...bez uspjeha. Više od pola života nisam se time opterećivala i iako su mi u zadnjih 10 godina usadili oprez nemam iskustva s tim. Kad su mi rekli odakle su slomila sam se smještajući to mjesto negdje na karti ali ne ide...jesu hrvati, srbi, muslimani, tko će znati, a bili su mi sve draži i draži. I je li to uopće važno?
Zaključila sam da nije i da mi takva pitanja neće upravljati ponašanjem prema ljudima. Kad bih dozvolila da počnem tako razmišljati to bi značilo da je onima koji su me prije 15 godina obilježili ratom uspjelo da me trajno oštete.

A ja to ne želim dozvoliti. Ljudi su ljudi, a ovi su mi baš dragi i doista se nadam da će se javiti ako što zatreba i da ćemo se opet sresti.

U mislima su mi ostale ona brižna mama, tata, preslatka djevojčica i bake i dide koji još uvijek reagiraju kao ljudi i kao obitelj. Pretvorili su jedno grozno iskustvo bolesnog djeteta u jednu veliku radosnu uspomenu...valjda Bog tako hoće, a ja mu vjerujem...

Savršeni odmor

Ovako zamišljam savršeni odmor. Baš kao na slici, hladne noći...jutra u izmaglici, topla popodneva i onda opet dekica za laku noć.
Umorim se od ovog tempa, lako. Gužve na cestama, relacija koju zimi prođem za 5 minuta sada se zna odužiti i na 20. Turisti koji stalno izgledaju kao da se nazaboravno zabavljaju, pa se pitam zašto ja to ne doživljavam tako urnebesno.
Naravno, uvijek je i neko dijete bolesno, pa u ovim najvrućim danima stojim u kući u umjesto da uživam u moru i to što mi je blizu.
Nisam još počela željeti zimi na snijeg, ljeti na neki otok, ali s vremenom počinjem čeznuti za nekom kućicom, upravo kao na slici, na osami, okruženom zelenilom, da mi se sva čula napune te boje.

Promjenili smo i tele operatora, uzeli bežični internet, neograničeni promet, pa umjesto da to znači da mi je sada komp dostupniji ne mogu mu danima ni blizu. Djeca na laptopu, muž na ovom drugom, a ja u kuhinji gdje mi je mjesto ili na podu, klečim, borim se sa mrljama svih vrsta i podrijetla. Da me vide iz "Vilede" znali bi da su im svi novci utrošeni na reklame, potrošeni uzalud. Ili još bolje, peglam, jer se zimi još možeš prošvercati sa nepopeglanom majicom, ali ljeti svi moraju biti tip-top...a čista majca traje prosječno 10 minuta, do prvog susreta sa rajčicom, sladoledom (onaj od čokolade je nemoguće oprati) ili lubenicom.

Veselo sam počela, bar sam htjela, a sada, kad sam ovo istresla vidim da mi treba odmor, na onom gore mjestu, ali mi na moru nemamo taj običaj, uzimati godišnji i putovati negdje...u ovo doba godine mi uglavnom ugošćujemo...

To ne znači da neću svakog od vas koji mi navrati rado pogostiti, zato, ako ste u blizini, javite se..da malo razbijem monotoniju!

Posuđeno... za turiste...i drage putnike namirnike...ako vas put nanese u moj kraj da znate šta govorimo!

Arambašići jelo od kupusa i mljevenog mesa (slično sarmi)
Bevanda (tal. bevanda, beva - piće) vino pomješano s vodom
berekin (tal. birichino - vragolan) nemirno dijete
bićerin (tal. bicchiere - čaša) čašica za alkoholno piće
bjankarija (tal. biancheria) bijelo rublje
bokun (tal. boccone) zalogaj ili komad
borša (tal. borsa) torba
britulin nožić
bukara (tal. boccale - vrč, krčah) drveni vrć za pijenje vina
buža (tal. bugio) - rupa, otvor
bičve (tur. čarap) - bječve, čarape
cata (tal. zatta) - dinja
čentrun lubenica
čikara (tal. chicchera) posudica za kavu
đilet (tal. grile - prsluk) - prsluk
đir (tal. giro) - kratka šetnjica
đardin (tal. giardino) - perivoj, vrt
feta (tal. fetta) - kriška
ferata (tal. feratta) - vlak
faculet (tal. fazzoletto) - rupčić, rubac
furešt (tal. forestiere) - stranac, došljak, tuđinac
gradele (tal. gratella) - roštilj
gvante (tal. guanto) - rukavica
gvantjera (tal. guantiera) - poslužavnik, pladanj

kanavača (tal. canapa) - kuhinjska krpa
kantunal (tal. cantonale) - noćni ormarić
kanoćal (tal.cannocchiale) - dalekozor
kapula (tal. cipolla) - crveni luk
katriga (mlet. carega) - stolica
komin (tal. camino) - ognjište
koltrine (tal. coltre) - zastor, zavjese
koćeta (tal. cochiela) - postelja
kukumar (mlet. cucumaro) - krastavac
kaul (tal. cavalo) - cvjetačak
kućarin (tal. cucchierino) - žličica
kušin (tal. cuscino) - uzglavlje, jastuk
lancun (tal. lenzuolo) - plahta
lantežini (usp. tal. lattazuone) - teleće žlijezde
lazanjol (tal. lasagner) - valjak za pravljenje tijesta
lešadura (tal. lessare) - objed od kuhanog mesa ili ribe
leturin (tal. letturino) - stalak za čitanje novina
lonbul (tal. lonbata) - goveđa pečenica
lopar drvena lopata za krušnu peć
maništra (tal. minestra) - tjestenina
muškardin (usp. ven. musscardin) - naočit muškarac
parapet (tal. parapetto) - rub pločnika
pašta (tal. pasta) - tjestenina, tijesto, rezanci
petrusimen (tal. parsemolo) - peršin
pinjur vilica
pijat (tal. pijatto) - tanjur
pirja (ven. piria) - lijevak
portafoj (tal. portafoglio) - novčanik, lisnica
pošada (tal. posada) - nož
ravanela (tal. ravanello) - rotvica
rećina (tal. orecchino) - naušnica
spiza (tal. speza) - jelo, hrana
spržina pijesak
špigete (tal. spighetta) - vezica na cipelama, vrpca
šalša (tal. salsa) - umak od rajčica
šentada (ven. sedntada) - klupa, sijedalo
šemprašola (usp. sempre-uvijek) - stara djevojka
šešula (tal. senssolla) - velika plastična lopatica
škina (tal. schienna) - leđa, hrbat
škašela (tal. scarsella) - džep
škanjel (tal. scagnello) - mala stolica, stoličica
škoj (tal. scogio) - otok, greben., hrid, litica
šolet(a) osmrtnica
šoldi (tal. soldo) - novac
španćera (usp. njem.: der spanier - šetač) - kapa
šudar (tal. sudario) - rubac, u brus, maramica
štokrla stolica bez naslona
šumpreš (tal. soppressare - glačati) glačalo
tavaja (tal. tovagliolo) - stolnjak
takujin (tal. taccuino) - novčanik, lisnica
temperin (tal. temperino) - mali nožić
teća (ven. tecchia) - kuhinjska posuda
terina (tal. terrina) - zdjela
toverna (tal. taverna) - konoba, točionica
tunja (tal. togna) - udica

Ah ta pitanja...

Ne znam zašto, posljednja dva, tri dana svi me pitaju kad ću četvrto...
Kao da mi ovo troje već dovoljno ne testiraju granice izdržljivosti...
Kad me pitaju kako izdržim s njima, kažem da se s trećim djetetom živci malo rastegnu, valjda misle da bi mi se trebali još malo rastegniti.
Istina, ja obožavam bebe, male, slatke, mirisne, kao što bi mi ovdje kod mene rekli "pupaste", slađane kao ove marcipanske na slici i jednostavno čim vidim bebu ja bi je nosila kući...

Da ne trebam biti trudna devet mjeseci (trudnoće mi loše idu) što se poroda i djece tiče, imala bih ih još.

Kad dobro razmislim, znam da nisam u stanju imati više djece, ali kad se sjetim ovog malog anđela



nešto duboko u mojoj nutrini zatitra...

ah hormoni, hormoni...

Uživam u ovoj kiši jutros. Prekrasna je. Prava ljetna. Miriše, zemlja godi, sve raste. Djeca spavaju, umiruje ih zvuk...i ja bih prespavala, ali radim. Kolege pričaju tiše nego inače...da ne remete ritam. Divno je...

Mračne uspomene

Baš sam se pitala kad će ljudi koje poznajem ili koje čitam početi pisati o godinama rata i to ne o činjenicama ove vrste - ko je koga, kako, gdje - nego o onim uspomenama koje su se urezale u pamćenje kao stvari koje promjene život, kao događaji koji otvore oči ili pomrače dušu.
I vidim došlo je i to vrijeme, na raznim blogovima počinjem čitati o dječijim uspomenama iz tog vremena, o onome što su te dječije glavice mogle iz te kompletne zbrke i pomrčine svega ljudskog razumjeti.
Koliko godina čitanja lijepih knjiga i zabavljanja u svijetu djetinjstva i snova izbrisano samo jednim doživljajem.
Uvijek se isto pitam, s jednakom odbojnošću i nevjericom, jesmo li mi to trebali doživiti i da postoji jedna osoba kriva za sve iza toga kako bi je trebalo kazniti. Postoji li uopće kazna za to?
Ja neću sada pisati o tome, o svojim uspomenama i doživljajima.
Samo onima koji imaju više inspiracije i hrabrosti želim reći da ih razumijem...da znam da jedna noć ili jedan sat u životu mogu promjeniti život.

Stvar odluke

Nisam baš dobra u odlučivanju kad se radi o velikim stvarima. Financijski sam "matun" jedva nekako održavam tekući račun pod kontrolom. Sve talente koje mogu unovčiti radije dijelim besplatno, jer i dobila sam ih besplatno. U odluci s kim pričati, a s kim ne isto nisam neka snaga. Jedino me može od neke osobe neoprostivo udaljiti kad mi dirne neko od djece, a i tu mi je prag tolerancije visok, pa sam imala samo jedan ispad do sada. Jedina osoba prema kojoj sam stroga i kojoj teško praštam i koju stalno imam potrebu mjenjati sam ja sama. I sreća što sam izabrala dobar model na kojeg se trebam ugledati jer isto ovako kako se okrećem na pozitivu, mogla bih biti i izuzetno zla.
Jednom davno došla sam pred zid i shvatila da mgu birati, glavom kroz njega, brzo i kratko ili mijenjati sebe sporo, ali učinkovito i na svoje dobro. Naravno, izabrala sam ovo drugo. Bila je to stvar MOJE OSOBNE ODLUKE, ne tradicije, ne okoline. Samo ja sam to izabrala. Čvrsto odlučila.
I kad čujem "Ide mi loše, a drugi su mi krivi" ovo malo kose na glavi mi se digne, obično tko to izjavi doda i to da se "Ne treba mijenjati, jer je on baš dobar, do drugih je". Tada osjetim potrebu pričati svoj život na dugo i na široko i sa sitnim detaljima... ali odustanem. Ma tko moj život može razumjeti, ni ja ga ponekad ne kužim, ali sigurno znam da je ovaj život koji sad živim moj izbor i moja odluka i čvrsto je se držim.

I kad nam se čini da smo život prepustili nekom drugom, opet je to naš vlastiti izbor. Izbora uvijek imamo, zato je sloboda tako opasna, jer naš izbor govori o stanju našeg duha... Sam biraš put kojim ćeš ići, ja sam Put izabrala...