Kao nekad...

Ovih dana sin mi je završio u bolnicu. Dehidrirao od neke želučane viroze. Već nakon prve infuzije bio je kao novi. Ostao je dva dana.
U sobi na dječjem odjelu dočekalo me puno mama i male djece...i jedni brižni mama i tata kojime je oboje djece, djevojčica od 3 godine i beba od 10 mjeseci dobilo ovdje, kod nas na ljetovanju, Rota virus i zaglavilo danima u bolnici. Ljudima se ljetovanje pretvorilu u dvanaestsatno dežuranje uz bolesnu djecu. A simpatični, mladi, baš su mi se svidjeli. I djeca su im preslatka, posebno djevojčica u kojoj kao da sam vidila moju malenu i odmah mi je prirasla srcu. I ja sam se njoj baš svidjela i lako sam je nagovorila i da pije i da jede...A roditelji zahvalni...

Drugi dan bolničkog liječenja mog sina, kad sam ujutro došla u njegovu sobu, puna soba ljudi, vesela atmosfera..malena djevojčica presretna, došle joj bake i dida čak od kuće, iz BIH, krenuli u tri ujutro i stigli malenoj u bolnicu...da budu s unučadi, da pomognu kćerki i sinu. Krenuli tek tada jer svi još uvijek rade. Srce mi se raširilo kad sam ih vidila tako povezane.

U prvom trenutku kad sam čula da su iz BIH počela sam osluškivati kako govore da ih negdje smjestim...bez uspjeha. Više od pola života nisam se time opterećivala i iako su mi u zadnjih 10 godina usadili oprez nemam iskustva s tim. Kad su mi rekli odakle su slomila sam se smještajući to mjesto negdje na karti ali ne ide...jesu hrvati, srbi, muslimani, tko će znati, a bili su mi sve draži i draži. I je li to uopće važno?
Zaključila sam da nije i da mi takva pitanja neće upravljati ponašanjem prema ljudima. Kad bih dozvolila da počnem tako razmišljati to bi značilo da je onima koji su me prije 15 godina obilježili ratom uspjelo da me trajno oštete.

A ja to ne želim dozvoliti. Ljudi su ljudi, a ovi su mi baš dragi i doista se nadam da će se javiti ako što zatreba i da ćemo se opet sresti.

U mislima su mi ostale ona brižna mama, tata, preslatka djevojčica i bake i dide koji još uvijek reagiraju kao ljudi i kao obitelj. Pretvorili su jedno grozno iskustvo bolesnog djeteta u jednu veliku radosnu uspomenu...valjda Bog tako hoće, a ja mu vjerujem...