30
ponedjeljak
travanj
2007
Metar
Koliko je nas u životu doživjelo nepravdu? Ne postoji onaj koji nije. KOliko nas je osjetilo bijes i nemoć koji ostaje u duši kada nisi sposoban izboriti se za sebe? Mnogi, kod nekih je taj osjećaj postala neizlječiva bolest.
U strahu da se kod mene, u vrijeme kad su se počele događati prave životne nepravde, ne dogodi isto i ne postane kronično neizlječiva muka odlučila sam promjeniti metar. Umjesto ljudskim počela sam mjeriti božijim metrom. Na svaku nanesenu nepravdu, zapitala bih sebe, što mi to znači u nebu, i boli su bile sve manje, a putovi sve širi i ravniji. Danas mirno, bez gorčine, razmišljam o prošlosti na isti način o njoj pričam, a ona ničim više ne određuje moj put i sve dalje čini mi se da je lijepo i lako živjeti.
Zato vam ostavljam jednu misao koja svima, koji se bore sa ovozemaljskim, neka bude za utjehu!
Kršćani se ne razlikuje od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobit život... Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece.
...U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaj u se izglasanim zakonima, a načinom svog života nadvisuju te zakone. Ljube sve, a svi ih progone.
Što je duša tijelu, to su kršćani svijetu. Duša se nalazi u svim dijelovim a tijela, a kršćani u svim gradovima svijeta. Istina, duša prebiva u tijelu, ali nije od tijela. I kršćani, premda nastanjen i u svijetu, nisu od svijeta"
komentiraj (19) * ispiši * #
27
petak
travanj
2007
Puno, puno, puno...
Nakon ovog raspjevanog posta vraćam se onom prethodnom.
Znam, dragi moji, da to nije ništa strašno. Trebalo mi je vremena da to shvatim. I ja sama, vjerojatno, imam neki oblik disleksije, samo ga nitko nije uočio. Nazivali su me raznim imenima, kampanjcem, ljenčinom, ponekad i genijalcem, ali u mojoj glavi neke stvari nikad nisu sjele i nikad nisam na čisto što bih s njima. Npr. prije neki dan , gledam na televiziji našu ministicu Kolindu H....- K...nešto. Zašto pišem točkice? Zato jer da me ubijete, mučite na razne načine i ne znam što još, ja se toj ženi ne mogu sjetiti prezimena. I kad ga pročitam, sekundu iza toga nemam pojima što sam pročitala.
Tablica množenja, koju djeca nauče kao pjesmicu, meni je i dan danas živa muka. A od mene se očekuje da je učim s tim mojim dječarcem, koga sam spominjala... Imam ja svoje trikove, kako računam, ali pitanje 7x8 meni ništa ne znači. Zbog mene je profesorica u srednjoj školi počela ocjenjivati postupak, jer nije bilo šanse da rezultat bude točan... Ali pitajte me da izračunam 78 permutaciju broja 1234, nema problema.
Jednadžbe su moja poslastica, a istovremeno 4+4 je ponekad, teška točno nerješiva jednadžba.
I volila bi da mi netko objasni, zašto umjesto slova D pišem broj 2, a umjesto R, dođe mi da pišem 4.
I zašto je buržoazija u mojoj glavi jedan prekrasni crveni cvijet.
A moj sin... dok on dođe do mojih godina treba puno, puno, puno razgovora. Treba mu objasniti da kad ti se rugaju to govori o njima, a ne o tebi. Treba puno, puno, puno primjera da nitko nije savršen, da svatko ima neku manu, da su najgore mane laganje i varanje. A da on ima dobro srce... što je neprocjenjivo!
Trebaju sati i sati ispjevane pjesme "Ko je dobar nije sam, oduvijek smo znali, prijatelja svi će nać, veliki i mali...".
Treba mu govoriti, stalno, da nitko ništa ne postiže bez truda...da i oni odlični griju stolicu za svoje petice...Treba ga jako dobro promatrati i otkriti što je u njemu ono na čemu trebamo raditi...I najljepše od svega, treba ga jako, jako, jako voljeti da shvati da je toliko ljubavi ono za što je on stvoren i na ništa manje od toga ne smije pristati.
I još samo jedna mala opaska na neke komentare:
Činjenica da je negdje nekome teže nego meni ne čini me sretnijom, nego puno, puno, puno, tužnijom, jer djeca se uvijek vole potpuno, od onog dana kada ih onako krvave primimo na svoja prsa. Ta se ljubav tada rodi i nikada ne prestaje...
komentiraj (27) * ispiši * #
26
četvrtak
travanj
2007
5 omiljenih
Zadatak koji sam dobila od .::girl in the mirror::., smjerno izvršavam i prepuštam Zoni Z., Prilagodbi..., Rejhani, Otkucaj i amaely!
Good morning starshine, Kosa
Englishman in New York, Sting
Gold, Spandau Ballet
One day I'll fly away, Randy Crawford
How come you don't call me, Allicia Keys
Eto, tih pet volim...tj. nisu mi najomiljenije, ali pojačam radio kad ih čujem. Ili ih nekim kišnim danima vrtim do besvjesti sve dok moji ukućani ne počnu vrištati od muke.
Pjesme su prilagođene današnjem danu! Da me pitate sutra, možda bi lista bila drugačija
komentiraj (13) * ispiši * #
25
srijeda
travanj
2007
Sin
Postoje stvari na koje se čovjek nikada ne navikne.
Moj stariji sin ima 11 godina i ide u 4 razred osnovne škole. Još dok je bio vrtićanac primjetili smo da je dijete koje lako gubi koncentraciju i teško pamti nizove.
Odveli smo ga u metropolu dječjem psihologu. Štovana gospođa je nakon 45 minuta predane opservacije (u to spada i 10 minutni telefonski razgovor) napisala mišljenje od kojeg se meni sledila krv u žilama.
Kad smo se vratili kući, defektolog koja je s njim tada radila u vrtiću rekla je da zanemarimo to napisano, da ona ne vidi takvo stanje i da ga riješimo kronične upale krajnika pa ćemo vidjeti.
Tako smo i napravili i dijete je u roku od šest mjeseci usvojilo sav predškolski program i upisalo prvi razred.
Onda smo otkrili da teško čita. I da ne piše samoglasnike. I u drugom razredu ustanovili disleksiju i disgrafiju. Moderna dijagnoza. Činilo se da će sve biti u redu, ali nastavnici predmetne nastave nisu pokazali razumijevanje i kako se bliži peti razred kada će on biti suočen sa brojnim predmetnim nastavnicima odlučili smo mu pomoći individualnim pristupom u nastavi. A što to zapravo znači? Da su mu nastavnici dužni pročitati pitanje, usmeno ga ispitivati, ne ocjenjivati mu rukopis i ne tjerati ga da čita pred razredom.
S njim radi cijeli školski tim, pedagog, psiholog, defektolog. On u tome uživa. A djeca, djeca mu govore da je retardiran, malouman…
A on je prekrasno, pristojno dijete. Osjetljivo, senzibilno. Ponekad nesretno zbog okoline…jer je različit.
Meni je on takav kakav je, sasvim uobičajen dječak. Malo je teže s njim, ali ipak moj slatki dragi mišić.
I danas sam bila kod liječnika po uputnice za posebna ispitivanja potrebna za Rješenje o individualnom pristupu koje daje škola. Trebalo je govoriti o njemu, o meni i otkrila sam da nisam sposobna to ponavljati uvijek ispočetka.
Ipak mi je teško i srce mi se stisne kad mog malog anđela opisujem kao «drugačijeg», «kompliciranog», «zahtjevnog». To je nešto na što se mama, ma koliko snažna bila nikad ne navikne.
komentiraj (18) * ispiši * #
23
ponedjeljak
travanj
2007
Susret
Natjerala me Otkucaj da o tome razmišljam, kakav bi bio susret blogera.
Već postoje neki koji su postali dio mog života, čije brige brinem i kojima se veselim, o kojima razmišljam i nadam se da ćemo se sresti.
Postoje i oni drugi koji me taknu svojim komenarom, pa mi se čini da su bili gdje sam ja bila i da su prošli istom stazom.
Neke od vas voljela bi sretati u nekom našem kafiću, na lijenim dnevnim kavama, koje ne zahtjevaju puno praznih razgovora, već sa par riječi govorimo sve (ostalo i onako možemo pročitati na blogu). Nema takvih puno. Fascinira me kako i u ovom virtualnom svijetu opet biraš svoje jato.
komentiraj (24) * ispiši * #
Omiljena glazba iz filmova
Dobila sam zadatak od ExoticaFizz da napišem koje se filmske glazbe sjećam kao meni omiljene.
1. i 2. mjesto: Glazba iz animiranog filma "Kralj lavova 1" i "Legenda o medvjedu"
nije mi se tražio widget, oprostite mi.
3. mjesto: Cold Mauntain Sountrack
Allison Krauss
You will be my true love
 |
| Cold Mountain Soun... |
| Hosted by eSnips |
4. mjesto Ocean's 12 Soundtrack, cijela glazba, posebno ove dvije teme....
| 165 Million Plus I... |
| Ocean's 12 Soundtr... |
5. mjesto The italian Job, cijela glazba, ovdje vam stavljam jednu stvar koja je u remakeu filma obrađena ide savršeno uz one preslatke minimorise
| The Italian Job (1... |
I van konkurencije glazba iz glazbenih filmova Flashdance i Stay alive jer su obilježile moje odrastanje.
komentiraj (10) * ispiši * #
22
nedjelja
travanj
2007
Moj pinky svijet
Nije uvijek sve bilo ovako ružičasto kako se čini. Do ovog sada stanja, u kojem mogu s osmjehom pričati o ljubavi, životu, ljudima trebalo je stići.
Jedan dan sam se probudila u potpuno razrušenom vlastitom svijetu...nije bilo ničega, ni ona ja koja je ostala unutra nije mi se svidjela. Mogla sam tada birati, ostati u toj tami i kaljuži ili krenuti prema gore, prema svjetlu...Pitala sam se kako ću živjeti bez svega onoga što dolje na dnu ostavljam, znam li ja uopće živjeti na drugačiji način. Ima sretnih ljudi, jednostavno ne oćute gorčinu, ali meni su oni slomljeni nekako draži.
Smiješan će se činiti način kako sam sebi pomogla. Čini mi se ko da sam ga izvukla iz nekog meko ukoričenog džepnog izdanja za samopomoć s nekog američkog kioska.
Sjela sam pisati popis svega što više ne želim da mi se ponovi u životu. Htjela sam to crno na bijelo. Zamislila sam da sam sama sebi majka ili iskreni prijatelj, netko tko me iskreno voli. Zapisala sam sve što bi ta osoba htjela za mene. Kada je sve bilo zapisano osjetila sam da ne mogu sama. Sjetila sam se nekog tko mi je pružio ruku kad sam pala na koljena i tko me za nju još uvijek drži i nježno vodi. U pomoć sam pozvala svog Isusa, svog dragog Boga.
I On je pomogao da dobijem što mi treba i da na tome uvijek budem zahvalna i da shvatim koliko to trebam čuvati.
Kad sam naučila sebe cijeniti, život je počeo mjenjati boju i snažno ružičastiti.
komentiraj (14) * ispiši * #
20
petak
travanj
2007
Opet ljubav...
Imala sam vremena jutros pa sam prošetala nekim novim (i nekim starim) blogovima. Mnogi pišu o ljubavi...a ljubav izgleda postoji i javlja se na tisuću različitih načina i oblika. Dozvoljena, zabranjena, skrivena, tajna, beskrupulozna, fizička, platonska... čitam i čini mi se da je svojom zavodljivošću dozvolila da se uvučemo u njene mreže i da nam se stalno čini da smo još nešto propustili.
Čitam o onim ljubavima koje ostavljaju gorak okus u ustima, o onima koje zarobe srce u prošlosti, o onima koje nalaze krivca za svoje propadanje, o onima koje nisu trebale prestati i o onima koje nisu trebale ni početi.
O ljubavi pišemo u stihovima ili samo nanizanim riječima u proznom obliku. Ali o njoj stalno pišemo i uvijek nam se čini da nešto novo možemo reći i da možemo nešto novo kušati, doživiti.
Osobno, dvoumim se, između onih sa sretnim završetkom (...i živjeli su sretno dok nisu umrli), jer na duge staze nijedna ljubav nije stalno sretna, i onih neostvarivih, malo probanih i zastalih u zabranama...onih nemogućih koje se dugo pamte.
Ono oko čega se ne dvoumim je da volim čistu ljubav, poput kristala. Onu koja nikoga neće povrijediti,
koja ostaje samo moja u najčišćem mogućem obliku.
Provodite ljubav ovaj vikend, ma kakva bila, proljeće je !
komentiraj (31) * ispiši * #
19
četvrtak
travanj
2007
Terapija
Nemam vremena ni novca za skupe masaže ove i one, psihijatrijske seanse, aromaterapiju, od paljenja svijeća zazirem...sve moderne vrste psihopomoći su mi manje-više nedostupne. Bilo bi previše reći da mi nije potrebna, jer se u svakom od nas nalazi jedan mali psihopata, a pitanje je koliko mu puštamo da se razvije.
Meni je najgore kad šutim i kad nemam kome reći. Ranije sam pisala dnevnik, redovito, a sada imam ovaj blog.
Ne odnosi mi puno vremena, dočeka me uvijek ovako vesel da mi se pisati tužne postove čini besmisleno.
Napišem, izbacim iz sebe i veselim se što stiže na pravu adresu.
Moji ljudi dođu i vide kako mi je i ako vide da je stanje kao na slici 1. iz prethodnog posta, puste me malo na miru.
Da mi je bilo ovdje zakoračiti prošle godine kad sam bila na porodiljnom dopustu, ne bi nikad saznala što je usamljenost....
komentiraj (16) * ispiši * #
17
utorak
travanj
2007
A Evo, Evo.... #%&!!#&¤ßłł
Ideju za naslov dala mi je Prilagodba... iz svog posta od 15.02.2007.
Tamo se prigodno sjetila Eve i Adama i one famozne jabuke. Da li ijedna žena u reprodukcijskoj fazi može zamisliti život kakav bi bio da Eva nije Adamu dala onu jabuku i pri tome naljutila Svevišnjega.
Ja ne mogu. Što idem starija sve je gore. Pusta obećanja da će proći nakon I,... II,... III... poroda, ostadoše uzaludna.
Od sredine ciklusa pa do da ne pišem čega izgledam otprilike ovako (naravno ne tako zanosno)...
. Tada je još sve u redu jer samo ma boli glava. U kući i na poslu još sve funkcionira ok, ali u mojoj glavi počinje zbrka.
Kad osjetim, ko u crtanim filmovima da mi se ljutnja lagano penje, za dobrobit djece odem u drugu prostoriju da se ohladim.
Kažu da je u tim danima potrebno pojačano vježbati i opuštati se.
Alli što vrijedi kad moja savjest još nije toliko uznapredovala. Prvo mi treba par dana da uopće ukopčam šta mi je, pa mi onda nije jasno da mi je opet to. Sram me ljudima reći da me to stalno muči. Nisam nazadna ni zaostala, ali stvarno ne mislim da bi pms u 21 stoljeću mogao biti opravdanje.
A i na poslu moram provjeriti zašto direktor ima isti ciklus raspoloženja kao ja. Pušta me na miru cijeli mjesec i onda, kad je meni najgore, i njemu dođe da baš onda razgovara sa mnom. Trenutno još nismo stigli do te faze, nekako se mimoilazimo, ali s obzirom na posljednja dva mjeseca, ne sluti na dobro.
Još mi je draže kad plačem. Onda samo trepćem okicama i suze mi stoje na vrh nosa...samo čekaju povod da u slapovima izlete vani.To je u dobrim mjesecima, ali ovaj mjesec izgleda ovako:
1.
2.
3.
I to sve zbog Eve...
A Evo, Evo....#%&!!#&¤ßłł !
komentiraj (25) * ispiši * #
16
ponedjeljak
travanj
2007
Muškarci i žene...
Ponukana dugotrajnim chatanjem na gmailu s jednom dragom blogericom, (za vašu informaciju chat još traje) počela sam razmišljati o tome, razumijemo li se mi između sebe ili ne.
Čvrsto vjerujem da su muškarci i žene potpuno različiti. Ono što je nama ženama čisti + to je njima totalni -. Ali u tome i je stvar. To nije prepreka nego baš ono što nas spaja.
Znam puno dragih muškaraca i čini mi se da je svaki različit. Kad ih gledaš u masi čini ti se da je to sve ista vrsta, ali kad ih upoznaješ pojedinačno vidiš da se između sebe ne bi složili ni oko najjednostavnije stvari (osim ako nije sport, ali tu meni nije ništa jednostavno). I onda mi žene upadnemo u zabludu, da pričajući s drugim muškarcem možemo otkriti što je onaj prvi mislio. Isto to rade i oni i onda pojašnjenje traže od naše prijateljice.
Moje mišljenje je da se oni posebno spojeni muškarci i žene sporazumjevaju na prvu. Ako nismo shvatili baš točno što je On htio reći, ustreptalo srce, znojenje dlanova ili dizanje kose na glavi govori bolje od našeg mozga.
Koliko toga ostane neizrečenog, a ti znaš. Znaš točno tko je on i što je i što prema tebi osjeća. Valjda je to ono na što su vrle majke sinova (a i sama sam ponosna majka dva takva primjerka) ljubomorne kod svojih nevjesta. To što ih poznaš na drugi način.
I znam isto tako da me moj dragi pozna najbolje.
Ma mogu ja satima s prijateljicama prepričavati što sam htjela, što sam mislila kad sam to rekla i što sam htjela reći, ali kad sam rekla on je znao...
Zato su stvoreni muškarci i žene, da poništavaju taj minus i plus, da nastavljaju završetke jedne drugih...Da budu zajedno, kao jedno...
komentiraj (20) * ispiši * #
13
petak
travanj
2007
Danas
Ne znam da li su pomogli vaši topli komentari ili mudri savjeti, ali čim sam izbacila ono iz prošlog posta iz sebe i odšutila veče, bolje se osjećam. A danas mogu reći da se osjećam dobro. Dragi je ostao cijelo popodne kući i kavica i ručak sve je prošlo u divnoj atmosferi. Sreća mi se vidi i u kosi koja se ovo popodne opet iznenada nakovrčala. Ma blistam od zadovoljstva, kao da onog juče nije ni bilo. A vi ste mi se tako nježno zabrinuli...baš vam hvala. Niste vi samo virtualni prijatelji, neki od vas već su zauzeli važno mjesto u mom životu. Meni je svejedno koliko ste udaljeni od mene, ja ionako ne bih našla vremena da se vidim s vama uživo.
No htjela sam pisati o nečem drugom. Znam da uživotu svakog od vas postoju netko s kim se razumijete bez puno riječi. Neko koga razumjete u pogledu, u osmjehu...Jednostavni isti kanal...Uvijek me iz početka to iznenadi i uvijek istom snagom u tom uživam, kao da sam zašla u čaroliju. No u pravilu, scenarij je uvijek isti. Netko mi se jako svidi, onda pričam, pričam, pričam i nakon dugo vremena, kad osjetim da je dosta, zašutim i osluškujem što ta osoba želi, misli. Ugađam i puštam da sad ona priča, priča, priča, a ja šutim i uživam u tom novom biću koje se razotkriva. A na sigurnom je terenu...zna već kako samnom može.
Ma život je čudesan, pun iznenađenja, iznenadnih obrata i zapleta. Volim ovaj moj život sa svim vrlinama i manama i vjerujem da su svi ljudi, pa i vi u virtualnom svijetu, na moj put (ka svjetlu) došli s razlogom.
komentiraj (20) * ispiši * #
12
četvrtak
travanj
2007
Istina
Na sve moguće načine pokušavam sebi popraviti raspoloženje. Ne vrijedi, nakupilo se, prešlo granicu izdržljivosti i prešlo u ravnodušnost.
Sama sam, sama sam, sama sam. Znam zvuči čudno. Znate da sam udana, da imam troje djece, ali grozno sam usamljena. Radim na pola radnog vremena, zbog djece. U 12 sam kući , stavljam malenu spavati (zadnja dva dana zaspem s njom, prvi znak depresije), onda oko 13.45 počinjem kuhati...čučim ispred ekrana. Popodne izlazim s djecom, šetam...čekam, a šta više čekam, nemam pojima. Pitate se gdje je cijenjeni mužić. Studira. Ili radi. Nije važno. Nije tu. Nedostaje mi neko odraslo stvorenje u blizini. Nedostaje mi on da podjelimo ovo ovdje.
Volim svoju dječicu do neba, ali nije bila zamisao da ih sama odgajam. I kad krenu problemi, bit ću kriva ja koja sam ih odgajala, a ne onaj koji nije. Zanimljivo smišljeno.
A kako smo stigli do upisivanja drugog fakultetani sama ne znam. I gledam ga kako dođe s posla, presvuče se, pojede nabrzinu, ako ima vremena popije kavu, na brzinu, naravno i ode do naveče. Kad dođe, dam mu malenu da je uspava i onda i on s njom zaspe, a ja se vratim ovdje ispred kompjutera i pričam s virtualnim prijateljima.
Baš sam mu danas rekla, kad si s 19 išao studirati, bježao si s predavanja da budeš s nekom ženskom, sada mi se čini da bježiš od ženske na predavanja. Smijali smo se. Ali meni je sve manje smiješno. Još godinu i po do još jedne titule, a zato vrijeme ni jedna moja titula neće izaći na vidjelo. A zaslužila sam ih puno, odgađajući svoje nešto zbog drugog.
komentiraj (26) * ispiši * #
Koliko košta sreća?
Obično kažemo da se sreća ne može kupiti. Istina. No ja sam kupila nešto što me usrećuje. Smjestila sam ga pored kompjuterskog ekrana u kancelariji. Jedan pogled na njega i osjećam se sretno. Mali ružičasti cvjetići, debelo zeleno lišće, pravo osvježenje u toj šturoj prostoriji. Kolege ga više ne primjećuju, a ja čim uđem pogledam kako je moj mali ukras. Danima me već veseli. Obilježava moj prostor i postaje dio mene. Primjećujem da mi se ljudi, možda i zbog njega ćešće obraćaju sa smješkom. Znam da se sreća ne može kupiti, ali jedan mali njen komadić koštao je samo 24 kune.
komentiraj (10) * ispiši * #
04
srijeda
travanj
2007
Samoća...
Kako se samo lako desi
da sve što živim na ovoj adresi,
adresi stvarnoga svijeta,
nestane
kroz samo jedno sjećanje...
Odem, nestanem tragom uspomena
u neka davno prošla vremena...
I moje vlastite oči,
više ne vide stvaran svijet...
Progledam srcem, sjećanja vide
očima mojim u prošle daljine,
prohodane, proživljene,
spremljene,
lažno zaboravljene...
Pa ožive mnogi dragi ljudi, prijatelji,
njihova lica..
i kao da nikad nije prošlo,
sve ponovo živo biva u satima
kada moja divna kuća,
bez ikog živog
postaje samica...
komentiraj (17) * ispiši * #
03
utorak
travanj
2007
Vrijeme...
Gledam kako vrijeme prolazi.
Gledam i prkosim.
Ma neću se dati.
Ostat ću ista.
U dubini možda malo
povrjeđena i nečista,
ali tu ništa ne možeš.
Vrijeme će mi se morati prilagoditi.
Postati saveznik, a ne predvodnik.
Jer mene neće promjeniti ništa.
Ja ću uvijek ostati ista.
Sanjar, vjerna, idealista.
Možda malo djetinjasta,
ali vesela i bistra, neustrašiva.
Mene ne možeš godinama zaplašiti.
komentiraj (16) * ispiši * #
02
ponedjeljak
travanj
2007
Jedna od onih stvari koje ti promjene život...
Svratila sam kod jedne od mojih omiljenih blogerica i tamo nađem post o stvarima koje su vam promjenile život... Uvijek postoji neka takva, ponekad je primjetimo, ponekad ne...Dok sam joj pisala komentar, nešto me vratilo unatrag u veljaču 2005.
a n đ e l i na d j e l u...
Krajem 2004 pročitala sam knjigu Hodočašće Paula Coelha. O knjizi bi mogla nadugo i naširoko, ali ne u ovom postu, uglavnom, čvrsto sam odlučila da ću otići u Santiago di Campostella i to starim hodočasničkim putem sv. Jakova iz Francuske do navedenog grada. Nisam istina znala kako ni kada, ali odluka je pala.
U isto vrijeme otišla sam raditi nekakve krvne pretrage i otkrila povišeni prolaktin. Ginekolog mi je rekao da neću moći više zatrudniti ukoliko ne koristim Bromergon, tabletice. Počela sam ih piti, ali izazivale su takvu mučninu i vrtoglavicu da sam odustala od njih, razmišljajući na način da dvoje djece već imam i da se ne trebam mučiti.
Početkom veljače 2005, zamolio me don Ante Skračić da vodim program za Dan života. Sreli smo se da bi se dogovorili oko toga i zapričali se.
Don Ante je cijeli život želio otići na Sinaj i gledati izlazak sunca. Uspio je to tek u starim danima i onda se tamo razbolio i nije se mogao popeti. Članovi grupe donjeli su mu slike s vrha Sinaja, ali to nije isto, i rekao mi je da ništa ne odlažem za starost, što mogu sada neka napravim sada.
A ja sam mu pričala kako želim u Santiago. Iznenadio se i rekao da se te godine obnavlja zavjetni put šibenčana na grob Sv. Jakovu (!) i da je u prošlosti bio običaj da svaki odrasli župljanin župe Sv. Jakova (šibenska katedrala) ode na taj put, a ako zbog bolesti ne može da plati nekom drugom.
Pitao me, onako usput, zašto imam samo dvoje djece, i ispričala sam mu zašto, a on mi je rekao da se takvi problemi prinesu Sv. Nikoli Taveliću, šibenčaninu, čije je svetište u mom gradu.
Čvrsto sam odlučila da 15.10.2005. idem u Španjolsku.
Navečer sam se pomolila svetom Nikoli Taveliću, da mi pomogne u mojoj bolesti.
I onda je stigao dar s neba...ništa od hodočašća.
Došla je ova bebica, 04.11., izračunajte koliko je bio brz i uzmite u obzir da sam rodila malo ranije...
Čovjek snuje, Bog određuje
ili
Kada se Bog najslađe smije? Kad čovjek planira...
komentiraj (9) * ispiši * #
Naučila sam...
Ovo je napisao Andy Rooney, a ja sam to dobila na mail od jedne drage osobe koja se jako trudi uljepšati mi svaki dan. Čitajući, otkrila sam, da sam neke od tih stvari savladala i sama i da su mi promjenile život, pa sam izabrala te neke. Htjela sam ovo poslati nekim dragim ljudima, ali lakše mi je ovako...
Naučio sam...
Da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim.
Da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo.
Da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.
Da je ponekad sve što netko treba, nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje.
Da se novcem ne mogu kupiti čast i stalež.
Da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.
Da je život težak i zahtijevan, ali da sam ja žilaviji i izdržljiviji.
Ako se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.
Da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati sto ću napraviti u vezi toga.
Da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.
Da je ispod svačijeg tvrdog oklopa netko tko želi biti cijenjen i voljen.
Da je najmirniji osjećaj na svijetu, kada ti dijete zaspi u naručju.
komentiraj (5) * ispiši * #
01
nedjelja
travanj
2007
I tako sam otkrila zašto umjetnici smiju raditi što god hoće .-))
Prekrasan proljetni dan u mom kraju (kažu iza brda padala kiša)... Muž se upravo vratio s prijateljem s tog brda, uznojen, umoran, vidno rasterećen, hodali oko sat i po, ja za to vrijeme (naravno) sjedila ispred prekrasnog ekrančića, pazeći da slučajno ne izgubim koji dkg.
Planirala sam one šetnje do grada, ali nisu se ostvarile...a u brdo...ne idem, sto razloga zašto. Jutros se izvagala i objavila rat mojim kilogramima...bez UN, ove, one i bilo koje druge dijete. Umjesto sjedenja - šetanje. Zvučalo jutros kao daleka budućnost, ali već oko 17.36 obukla tenisice, stavila slušalice u uši i objavila ukućanima da ja krećem. Sama? Sama.
I krenula prema gore (u svakom smislu).
Lagano šetam, ali glazba u slušalicama tjera me da ubrzam korak...osjećam se sve veselije...Ono što jako volim u tom "planinarenju" je to što ljudi koji se susreću pozdrave jedni druge, ono dobar dan baš uljepša put, a ja to volim raditi s osmjehom, volim da to zvuči kao Ma dobar vam dan! (možda sam malo pretjerala jer me glazba ponijela). I tako šetam ja i u jednom trenu počnu reklame na radio stanici koju sam slušala. Nemam živaca za to i izvučem slušalice iz uha, iznenadi me ono što čujem. Pušem ko slon, grgljam, pištim...dobro je da imam slušalice, korak mi uopća ne zvuči lagano kao što mi se onako raspjevanoj učinilo, počnem se smijati sama sebi, iz grla, glasno, pa se sjetim i pogledam ima li koga oko mene.
A cijelo vrijeme u glavi vam pišem, zapažam što mi se događa, razmišljam o nečem što ću uskoro morati pokušati napisati, i tako, osjećam se vrlo stvaralački..
Na vrhu zadanog brdašca nalazi se crkvica, ona je cilj... a meni se baš ne da do nje, tvrdoglavim se sama sa sobom. Jedno ja neće do gore, drugo ja bi taknulo vrata te crkvice. Treće ja napravi kompromis i odluči da će doći crkvici na domak, okreniti se i otići.
Nizbrdo se u prvom trenutku učini lakše, nigdje nikog, samo ja...(jedinstvena i ujedinjena ja, da ne bude greške, s obzirom na tripliciranu mene od maloprije)...prvo sam malo mahala rukama, pa sam mijenjala korak u ritmu, čak sam se i malo zatrčala, ali osjećaj nije bio baš nešto...
A cijelo vrijeme na neke instrumentale slažem riječi, vježbam, ako zatreba...
Glazba mi je po guštu, Norah Jones - Sunrise, Simply red - Stars, Prince - Cream... sve neke prastare radiofonične pjesmice za dobro raspoloženje...
Čak sam zatvorila oči i neko vrijeme hodala tako, da osjetim što mi govori tlo...
Osjećala sam se slobodnom, rasterećenom, veselom i poletnom...
Razočarano sam primjetila da su u blizini neki ljudi i morala sam se naglo prizemljiti...osjetila sam razočaranost, blagu...
Promjenila sam stanicu na HKR, a tamo ova pjesmica koju slušate...savršeno za kraj šetnje, otpjevala sam je onako sa slušalicama u ušima (jadni oni u blizini) vrlo glasno i samozadovoljno pretrčala cestu do kuće...
Jedva sam dočekala da sjednem i pišem o tom mom kreveljenju, a glavni zaključak je bio otkriće zašto umjetnici smiju raditi sve što hoće...
da napune baterije i krenu iz početka.
Pogled na sat kaže da mi je za to sve trebalo točno 62 minute...to se zove dragocjeno vrijeme...
komentiraj (8) * ispiši * #
