01

nedjelja

travanj

2007

I tako sam otkrila zašto umjetnici smiju raditi što god hoće .-))



Prekrasan proljetni dan u mom kraju (kažu iza brda padala kiša)... Muž se upravo vratio s prijateljem s tog brda, uznojen, umoran, vidno rasterećen, hodali oko sat i po, ja za to vrijeme (naravno) sjedila ispred prekrasnog ekrančića, pazeći da slučajno ne izgubim koji dkg.
Planirala sam one šetnje do grada, ali nisu se ostvarile...a u brdo...ne idem, sto razloga zašto. Jutros se izvagala i objavila rat mojim kilogramima...bez UN, ove, one i bilo koje druge dijete. Umjesto sjedenja - šetanje. Zvučalo jutros kao daleka budućnost, ali već oko 17.36 obukla tenisice, stavila slušalice u uši i objavila ukućanima da ja krećem. Sama? Sama.
I krenula prema gore (u svakom smislu).
Lagano šetam, ali glazba u slušalicama tjera me da ubrzam korak...osjećam se sve veselije...Ono što jako volim u tom "planinarenju" je to što ljudi koji se susreću pozdrave jedni druge, ono dobar dan baš uljepša put, a ja to volim raditi s osmjehom, volim da to zvuči kao Ma dobar vam dan! (možda sam malo pretjerala jer me glazba ponijela). I tako šetam ja i u jednom trenu počnu reklame na radio stanici koju sam slušala. Nemam živaca za to i izvučem slušalice iz uha, iznenadi me ono što čujem. Pušem ko slon, grgljam, pištim...dobro je da imam slušalice, korak mi uopća ne zvuči lagano kao što mi se onako raspjevanoj učinilo, počnem se smijati sama sebi, iz grla, glasno, pa se sjetim i pogledam ima li koga oko mene.
A cijelo vrijeme u glavi vam pišem, zapažam što mi se događa, razmišljam o nečem što ću uskoro morati pokušati napisati, i tako, osjećam se vrlo stvaralački..
Na vrhu zadanog brdašca nalazi se crkvica, ona je cilj... a meni se baš ne da do nje, tvrdoglavim se sama sa sobom. Jedno ja neće do gore, drugo ja bi taknulo vrata te crkvice. Treće ja napravi kompromis i odluči da će doći crkvici na domak, okreniti se i otići.
Nizbrdo se u prvom trenutku učini lakše, nigdje nikog, samo ja...(jedinstvena i ujedinjena ja, da ne bude greške, s obzirom na tripliciranu mene od maloprije)...prvo sam malo mahala rukama, pa sam mijenjala korak u ritmu, čak sam se i malo zatrčala, ali osjećaj nije bio baš nešto...
A cijelo vrijeme na neke instrumentale slažem riječi, vježbam, ako zatreba...
Glazba mi je po guštu, Norah Jones - Sunrise, Simply red - Stars, Prince - Cream... sve neke prastare radiofonične pjesmice za dobro raspoloženje...
Čak sam zatvorila oči i neko vrijeme hodala tako, da osjetim što mi govori tlo...
Osjećala sam se slobodnom, rasterećenom, veselom i poletnom...
Razočarano sam primjetila da su u blizini neki ljudi i morala sam se naglo prizemljiti...osjetila sam razočaranost, blagu...
Promjenila sam stanicu na HKR, a tamo ova pjesmica koju slušate...savršeno za kraj šetnje, otpjevala sam je onako sa slušalicama u ušima (jadni oni u blizini) vrlo glasno i samozadovoljno pretrčala cestu do kuće...
Jedva sam dočekala da sjednem i pišem o tom mom kreveljenju, a glavni zaključak je bio otkriće zašto umjetnici smiju raditi sve što hoće...
da napune baterije i krenu iz početkathumbup.

Pogled na sat kaže da mi je za to sve trebalo točno 62 minute...to se zove dragocjeno vrijeme...

<< Arhiva >>