SLUČAJ RABINA U ADELAIDEU
Htio bih reći par riječi o tome što su to rabini, poučen adelaidskim iskustvom i kakvo iskustvo u tom pogledu ima moje dijete, koje je već dvadeset godina aktivni član adelaidske sinagoge.
Rabin (jev/heb; rabi — "moj učitelj") znači naučnik ili mudrac, naime, rukopoloženi tumač Biblije i Usmenog nauka.
Izraz je vjerojatno nastao u Palestini početkom 1. stoljeća i primenjivan je na svaku onu osobu, čije je poznavanje rabinske književnosti bilo dovoljno, da joj omogući odlučivanje o pitanjima jevrejskog zakona.
Institucija profesionalnog plaćenog rabina nastala je tek u kasnom srednjem vijeku, kada su rabini postavljani za vjerske vođe zajednica i kada se od njih očekivalo, da sve svoje vrijeme posvete aktivnostima zajednice, što se uglavnom ogledalo u odlučivanju o svim pitanjima ss područja jevrejskog zakona, obavljali su sudske uloge u civilnim i krivičnim slučajevima, vođenju ješive i nadgledanju raznih vjerskih ustanova, kao što su ritualno klanje, sistem osnovne škole, ritualna kupatila itd. Sve do 19. stoljeća, držanje propovijedi nije predstavljalo glavnu djelatnost rabina.
Status rabina stjecao se tek poslije dugogodišnjeg izučavanja Talmuda i rabinskih kodeksa te polaganja ispita kod rabina visoko cijenjenih po svojoj učenosti i pobožnosti.
U 19. stoljeću, u zapadnoj Europi i u SAD-u osnovani su rabinski seminari i ustanove čija je specifična namjena bila obučavanje rabina. Uloga suvremenog rabina, koji je obično diplomirao na univerzitetu i rabinskom seminaru, sasvim je drugačija od uloga rabina iz vremena prije 19. stoljeća, pogotovo kod američkih Jevreja, osim u slučaju nekih ortodoksnih rabina, njegova glavna delatnost više nije delatnost pravnog stručnjaka i suca.
U njegovoj domeni, također, nije da nadgleda mrežu vjerskih institucija, koja obuhvaća celokupnu zajednicu. Umjesto toga, on služi kao duhovni vođa vjerske zajednice ili sinagoge i veliki dio njegovog vremena posvećen je vođenju službe i propovijedanju, obrazaovanju mladih i odraslih, čino-sudjelovanju pri vjenčanjima i sahranama, savjetovanju, međuvjerskim djelatnostima, sudjelovanju u dobrotvornim organizacijama zajednice itd. i adelaidski rabini su, uglavnom, izvršavali te svoje obveze sa manje ili više uspjeha kao što su veliki dio svoje aktivnosti provodili sa mlađim naraštajima, ali u tim naraštajima nisu svi bili isti.
Ljudi su se razlikovali po svom kućnom obrazovanju, profesiji koju obavljaju roditelji, socijalnom status roditelja itd. Moj sin Ezra, koji je došao u Adelaide kao hrvatski izbjeglica u vrijeme rata u Hrvatskoj, nije se mogao pohvaliti visokim statusom pa je onda tako i prolazio među članovima adelaidske sinagoge. Tako jednom, u trenucima svoje velike slabosti obnoć pozvoni na vrata jednog od adelaidskih rabina, uvjeren da će od njega dobiti zrnce pomoći i savjet, na što mu rabin odgovori: ‘’Znaš li ti koliko je sati? Koji je to način da zvoniš na moja vrata ovako kasno u noć?’’. Tako moj Ezra nije primio pomoć toga rabina kao niti njegov savjet, a ja sam pomislio kako ta osoba sa institutom rabina nema više nikakve veze. Međutim, mi smo preživjeli njihovu učenost i pobožnost.
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
NEVINI
Tko se boji naprasita i bezdušna silnika
što ljudski rod hoće da zatre,
koga služi divlja i kruta Sila,
koji se, možda, boji jedino svoje sudbine,
jer ne zna što ona krije u svom krilu,
tko je taj, koji ne mari za prijateljstvo,
tko je taj, koji nije zahvalan,
tko je taj, koji je Kolumba pribio za jarbol,
jer je ljudima pokazao Novi svijet,
od glupaka stvorio umne pregaoce,
ulio im nadu i njome ugušio strah od smrti,
probudio volju za rad i veselje u životu?
Tko je taj, koji za osvetom samo žudi,
a ne misli što je stvarna volja ljudi,
tko je taj, koji je ubio Boga samoga,
jer je ljubio čovjeka
i kojem ljubav bješe jedina krivnja,
koji je grozni prkos vlasti
zalio zrakama dobrote,
koji i dalje živi u nama
nedužan trpio silnika gnjev?
O, Bože, daj mi Snage,
da izdržim buduće dane,
jer sam pribijen za jarbol,
nedužan...
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=68993
O LJUDSKOSTI
Da je malo ljudskosti u svemu,
bila bi od ovog lijepa uspomena,
da je životnome tijeku
smiso' poteko ko čista rijeka.
Naše vrijeme, naše nade,
radosti, radosti, radosti
od juga mladost ophrvale su fantazije,
od juga pravda u goloti hodi.
Velika jesi kao vrle gorske vrleti,
Bože, da li ima takva svijeta
gdje ova čista naša rijeka
može teći kao kapi toploga mlijeka?
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=117019
PITANJE VREMENA
Što se vremena tiče, svako novije razmatranje pojma vremena pridržava se u načelu Aristotelove definicije koja se manje ili više dosljedno javlja u svim sustavima filozofije prirode kao i u sustavima klasične i suvremene fizike i tu je riječ o onoj predstavi vremena koju je Heidegger sa nepravom nazvao vulgarnom predodžbom vremena.
Vrijeme je tu uvijek nešto što se objašnjava u svezi sa prostorom, kretanjem, materijom kao nešto što je u pravilu na strani nekog konkretnog sadržaja, ono je diskretna ili indiskretna veličina pomoću koje se nešto mjeri. Vrijeme je beskonačno i u jednom momentu te beskonačnosti nastao je svijet ili je pak taj svijet kao i vrijeme bez početka i kraja. Stoga treba i upozoriti na stavak u Aristotelovoj „Fizici“:
‘’Jer vrijeme i jest upravo ovo: broj kretanja naprama prije ili poslije’’
ili
‘’To naime vrijeme, to brojeno kretanje sređujućeg u horizontu ranijeg ili kasnijeg.’’
Vrijeme je brojeno i ono jest to brojeno. Aristotelova interpretacija vremena kreće se u smjeru ‘’prirodnoga’’ razumijevanja bitka. Kaže se, da je vrijeme ono ‘’brojeno’’ i ono brojeno jest ‘’sada’’ te je vrijeme uvijek neko ‘’sada-vrijeme’’. Kako je to ‘’sada’’ uvijek isto, slijed ‘’sada-vremena’’ to je onda Platon vrijeme nazvao slikom vječnosti:
‘’…vječnu sliku vječnosti koja traje u jednom, vječitu sliku koja protiče u skladu sa brojem, a koju smo mi nazvali vrijeme.’’
Čitava je tradicija uglavnom slijedila ovo mišljenje. Kembridžski platoničari, među njima i Newtonov učitelj Isaac Barrow tvrdili su, da je prostor postojao prije, nego je svijet stvoren i da postoji izvansvjetski beskonačan prostor i da je isto tako vrijeme postojalo prije, nego je svijet počeo postojati i da beskonačno vrijeme postoji i u izvansvjetkom prostoru. Tako je tu vrijeme pojmljeno kao matematički kontinuum ‘’sada-vremena’’, dakle, kao matematičko vrijeme koje sadrži beskonačno mnogo točaka odnosno ‘’sada vremena’’ proizvoljno i neograničeno djeljivih, a to je Aristotel u svojoj „Fizici“ izrazio riječima:
‘’A jer je biti u vremenu kao i biti u broju, moglo bi se pretpostaviti neko vrijeme veće od svega što biva u vremenu.’’
Isaac Barrow je svoju raspravu „The Geometrical Lectures“ započeo razmatranjima problema vremena i ovdje donosimo centralnu njegovu misao koja vrijedi i za kasnija vremena i na kojoj će raditi filozofija nakon Kanta do danas:
‘’Može se pretpostaviti, da je svaka veličina proizvedena ili da u stvarnosti može biti proizvedena na bezbroj načina. Najvažnija metoda je ona lokalnih kretanja. U kretanju ono što uglavnom treba uzeti u obzir načini su kretanja i kvantitet motorne snage. Budući se kvantitet kretanja ne može odrediti bez vremena, nužno je najprije raspraviti o vremenu. Vrijeme ne označava stvarno postojanje već određeni kapacitet ili mogućnost za kontinuitet postojanja kao što prostor označava kapacitet za prostiranje dužine. Vrijeme ne implicira kretanje što se tiče apsolutne i prave prirode ne više, nego što uključuje drugo, bez obzira kreću li se stvari ili miruju, spavamo li ili smo budni, vrijeme ide istim tokom. Vrijeme implicira kretanje, da ono bude mjerljivo, bez kretanja ne bismo mogli zamjećivati prolaženje vremena. ‘O vremenu kao vremenu već je rečeno (Kretanja stvari razluči ili miran odmori), ali ni jedna misao tada neće doći’ nije loša Lucretiusova izreka.“
Također Aristotel kaže:
„Kada mi sami uopće ne mijenjamo tok naših misli ili ako doista ne primjećujemo stvari koje na njega utječu, čini nam se da vrijeme ne prolazi.“
I doista čini se da uopće, a nije niti očito koliko vrijeme ne prolazi kada se probudimo iz sna, ali iz ovoga ne treba zaključiti da „…je jasno da vrijeme ne postoji bez kretanja i promjene položaja.
“Mi ga ne percipiramo prema tome ono ne postoji ’krivi je zaključak, a san je varljiv u tome što čini, da povezujemo dva široko odvojena momenta vremena. Međutim sasvim je točno, da ‘kolika je količina kretanja toliko se čini da je vremena prošlo’ a niti kad govorimo o određenoj količini vremena ne mislimo na bilo što drugo, već da je određena količina kretanja mogla postojati u međuvremenu, a mi zamišljamo kako je kontinuitet stvari jednakog trajanja sa kontinuiranim uzastopnim prostiranjem.’’
To što je Heidegger sa nepravom nazvao vulgarnim predodžbama vremena, vidimo da je kod Barrowa ono uspoređeno sa snom i vremenom koje protječe u snovima, ako ono tu uopće protječe i doista nam se čini, da je vrijeme u snovima poput vječnosti i da san nikada neće prestati, ali to je varka kao što je varka, da je brojanje vremena vulgarna predstava vremena i ja ću za to uzeti primjer iz našeg svakodnevnog iskustva.
Ja se budim u rano jutro i vrijeme toga jutra je dio dana, a dan je jedan okret Zemlje oko svoje osi, dok je godina dana jedna ophodnja Zemlje oko centralnog Sunca i moj se život mjeri tim ophodnjama. Prema tome, ja sam direktno determiniran kozmičkim vremenom u kojem ja brojim njegove djeliće. Prema tome, teško je reći kako je tu posrijedi neka vulgarna predstava kao što je teško reći, da je kalendar kojeg mi imamo i kojeg smo uspjeli sačiniti jedna banalnost koja sa nama nema nikakve veze. Riječ je samo o tome, da naše subjektivne doživljaje vremena dovedemo u jednu produktivnu svezu sa kozmičkim vremenom kojim smo nepovratno određeni.
Tekst je iz moje zadnje 45. knjige "KOZMOLOŠKA DOMIŠLJANJA"
ISBN kod NSK RH 978-953-354-142-6
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic45.php
SVEMIR
slika: digital art
Pjesma je iz zajedničke zbirke
"POEZIJA SVEMIRA"
Željka Košarić-Safiris
Jadranka Varga
dr. Zlatan Gavrilović Kovač
naše je nebo
obasuto zvijezdama
i postoji noć
i postoji dan
i postoji mjesečev sjaj
a kada me ne bude
vrijeme će učiniti
konac svih stvari
i od neba ostat će
samo svjetlila neka
svo će nebo
prvo biti svjetlo
i utrnut će se ovo
bijelo ruho meko
od života ostat će samo crno
isušeno ždrijelo
http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:ISBN 978-953-8100-54-3Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
MATI
(slika: digital artist)
tamo gdje nosih odoru crnju od noći
da iz grudi mojih iščupanu dušu
sačuvam kao staklenu perlu
ja k'o zvijer od mržnje nategnute strune
crni pokrov nemir i vjeru tiho mi sroći
tamo gdje je mračan vidik težak od suza
moju dušu bolesnu od muza
da baci jedan mali trak u noći beskraja
kako život traje u smislu do kraja
sjeta i tuga samo su težina od kamena
tamo gdje bol zastire moje umorne oči
i gdje tijelo slabo izgubi svu svoju moć
od ponosa gorda sklonih se ispod neba
i mudrost bude mi utjeha i ljubav nježna
ja htjedoh samo slobode i nade čar
tamo gdje bol prerasta do ganuća
poražen padoh na topla njena skuta
to moj je dom mali
da i moja mati krhka
nešto od moje bolesne duše kuša.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=69559
TKO JE PAMETNIJI?
Htio bih reći par riječi koliko smo mi na Balkanu i u Hrvatskoj pametniji od drugih, iako toga često nismo svjesni. Pri ovim našim zapažanjim, mi smo krenuli od jedne velike australske predrasude koju je moguće pročitati u njihovom dnevnom tisku, a ona glasi otprilike ovako:
‘’The Nobel Prize is an international award for significant achievements and research that benefit humankind. Australia has produced 15 Nobel Laureates, which is the highest number per head of population of any country.’’
Mislim, da ova stajališta Australaca nisu točna i ja ću se pozvati na naše hrvatsko iskustvo uzimajući u obzir veličinu ukupnog stanovništva Hrvatske i Australije u relaciji prema količini Nobelovih nagrada.
Australija ima 15 Nobelovih nagrada, ali ima populaciju od 23.740.000 stanovnika, dok Hrvatska ima 4 Nobelove nagrade, ali ima daleko manji broj stanovnika i taj broj iznosi 4.285.000.
Ukoliko uzmemo u obzir ove cifre i uspostavimo njihov ratio, onda proizilazi da u australskom slučaju jedna Nobelova nagrada dolazi na svakih 1.558 stanovnika, dok u hrvatskom slučaju ta cifra iznosi 1.071.000 stanovnika. Znači, mi smo puno ‘’gušći’’ sa Nobelovim nagradama, nego što je to slučaj sa Australijom.
Iz toga bi proizilazilo, da smo unekoliko i pametniji od njih, a čini se da to potvđuje i svakodnevna praksa ljudi na ulicama australskih gradova.
Dakle, nije točno da je riječ o Australiji kao zemlji sa najvećim brojem Nobelovih nagrada po glavi stanovnika, već je prije riječ o jednoj velikoj australskoj uobraženosti.
odlomak iz knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
VASILIJ VASILEVIČ ZENKOVSKI I NJEGOVA POVIJEST
Vasilij Vasilevič Zenkovski je danas poznat po svojoj „Povijesti ruske filozofije“ koja je tiskana u Parizu 1948. godine i uglavnom je namijenjena ruskoj publici i ruskim studentima. Rođen je 1881. godine u Proskurovu, a to je današnji Hmelinjcki u Ukrajini, umro je u Parizu 1962. godine. Bio je ruski religiozni filozof i povjesničar filozofije, a jedno vrijeme i novinar. Postao je profesor psihologije 1915. godine na Sveučilištu u Kijevu, a 1918. godine postao je ministar pitanja religije u vladi Hetmana Skoropadskoga. Godine 1919. pridružio se Bijeloj emigraciji. Nakon emigriranja 1920. postao je profesor filozofije u Beogradu a nakon 1926 godine je predavao na Ruskom ortodoksnom institutu St. Serge u Parizu. Zaređen je 1942. godine.
Religiozni pogledi Zenkovskoga u cjelini su formirani pod utjecajem religioznih traženja Gogolja i Tolstoja, a posebno je pod utjecajem filozofskih učenja Solovjeva. Njegov glavni rad, kako smo rekli, je „Povijest ruske filozofije“ koja je nakon prvog ruskog izdanja doživjela nekoliko izdanja na engleskom govornom području. On vidi rusku filozofiju izvorno i originalno u njenim religijskim aspiracijama i u njenoj predominantnoj historiosofskoj i etikoantropološkoj problematici. On je, dakle, u jednom izvjesnom smislu reducirao rusku filozofiju na njene religiozne i idealističke tendencije. Odatle i njegov pogled na ruski materijalizam kao pervertirani oblik religiozne svijesti.
Zenkovski je bio veliki ideološki oponent marksizma i lenjinizma pa onda nije čudno, da je dolazio na udar ruske marksističke kritike kao „lažna“ filozofija koja ima namjeru uniziti socijalistička nastojanja. Međutim, bio je pošteđen stradavanja, jer je većinu svog stvaralačkog vijeka proveo izvan domovine i to u Parizu gdje je doživio poštovanje mnogih ruskih emigranata i ljudi koji su se htjeli upoznati sa poviješću ruske filozofije. Dakle, njegova „Povijest ruske filozofije“ je jedna fascinantna knjiga koja je napisana na nekih 1000 stranica i predstavlja izuzetan kompendij ne samo za filozofe koji su uglavnom pod utjecajem engleskog empirizma, nego i one koji dolaze iz kontinentalne tradicije europskog racionalizma. U jednom izvjesnom smilsu ona predstavlja most između kultura Istoka i kultura Zapada, dok je utjecaj bizantske kulture i grčke ortodoksije i grčke pravoslavne Crkve uglavnom tradicionalan za rusku filozofsku misao. Otac Zenkovski je možda interesantan u ovoj knjizi po tome što obrađuje preko 100 velikih ruskih mislilaca koje obrađuje minuciozno do detalja pa onda nije čudno, da je knjiga zahtijevala oko četrdeset godina istraživanja i refleksija.
Prvi volumen polazi od pitanja razvoja ruskoga mišljenja i filozofije počevši od Petra Velikog pa pokazuje kako se taj razvoj snažio pod utjecajem religioznih modela mišljenja i teološke špekulacije. Nastavlja sa istraživanjem filozofije 18. i 19. stoljeća tijekom kojih su radovi Spinoze, Kanta, Schellinga i Hegela od naročitog značaja za studij ruskih filozofa trasirajući paralelni pravac razvoja materijalizma i pozitivističkih tendencija i Tolstoj i Dostojevski su razmatrani ovdje u istom opsegu i nije čudno, da su moderni pisci o etičkoj problematici imali svoje izvore u njihovim novelama i romanima kao ilustraciju etičkih problema. Drugi volumen se bavi pored svega ostalog sa Solovjevom kasnijim hegelovcima, sa pripadnicima filozofije koja je obnavljala Leibniza kao što je to slučaj sa Losskyjem i sa marksistima kao što su Plehanov, Bogdanov i Lenjin. Postoji ovdje također i diskusija o religiozno filozofskoj renesansi u Rusiji 20. stoljeća.
Izuzetna vrijednost ove filozofije je pored ostalog i u tome, da kroz biografsku metodu daje neke jako važne podatke o životu ruskih filozofa kao što pokušava čitateljstvo upoznati sa osnovnim filozofskim stajalištima njihovim, kako i na koji su način otpočinjali i završavali svoju akademsku karijeru i kako su pod pristiscima ili nasiljem vlasti bili osuđivani i protjerivani. Posve je evidentno, da je istraživanje ruske filozofske misli koja se odvijala pod carskom dominacijom poduzeto na takav način, da se pokaže koliki su rizici u to vrijeme postojali baveći se filozofijom.
Pritisci na neortodoksne poglede od strane države bili su u to vrijeme prošireni i na teološke seminare pa nije čudno da se i teološko mišljenje savijalo pod teretom carske cenzure. Tako na primjer čitamo, da je jedan svećenik koji je bio filozof uklonjen sa mjesta rektora teološkog seminara i lukavo postavljen na mjesto honorarnog biskupa.
Metod profesora Zenkovskog je pokušaj, da se prodre u samo mišljenje pojedninačnih filozofa i da se pokuša osvijetliti njihov način razmišljanja. U tom smislu ova „Povijest ruske filozofije“ nije samo povijest sistema mišljenja, nego i povijest kreativne djelatnosti pojedinih filozofa. Iz tog razloga je autor stalno naglašavao nepristranost svojih pogleda i istraživanja pa je napisao na stranici 924: „Ja sam se također prihvatio i studija filozofa koje baš ne cijenim previše i to bez predrasuda.“ pa je odatle razumljivo, da se bavi i takvom filozofijom kakva je ona materijalistička ili pak sa ruskim pozitivizmom. Oficijelna „Sovjetska filozofija“ izlaže se na svega tri i pol stranice zato što je autor bio mišljenja „...da ne postoji individualno stvaralaštvo, nego samo jednostavna direktiva - dijalektički materijalizam - koji je dozvoljen i reguliran odozgo.“
Konačno bismo rekli, da ova „Povijest ruske filozofije“ svakako predstavlja izvanredno štivo u našim pokušajima, da se upoznamo sa ruskom filozofijom pa je odatle točno kako predstavlja čitavu jednu enciklopediju idej koja može biti poticajna u našim istraživanjima istine.
iz moje 31. knjige "RUSKA ZORA"
ISBN 978-953-8100-43-7
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
JOŠ JEDNA
A OVO SU TRI MOJE SKULPTURE
I JOŠ JEDAN
JOŠ JEDAN CRTEŽ
NEKE MOJE SIMETRIJE
MOJA NOVA KNJIGA "KOZMOLOŠKA DOMIŠLJANJA"
ISBN kod NSK RH 978-953-354-142-6
''Nova knjiga na portalu https://digitalne-knjige.com/
Digitalnu knjigu "Kozmološka domišljanja", Zlatana Gavrilovića Kovača, predstavit ćemo uz pomoć predgovora knjige:
PREDGOVOR
Pred hrvatsko čitateljstvo polaže se posljednji svezak moje "Kozmologije zlatnoga prstena" koji nosi ime "Kozmološka domišljanja" i to zato, jer je doista riječ o domišljanju kako da se predstavi znanstvena problematika u svezi sa mojim osobnim putem, a koja bi bila u suglasju sa prethodnim nastojanjima autora. Odatle interes prema neokantovskoj filozofiji i filozofiji logičke analize kao jednom pokušaju obnavljanja racionalističke klasične tradicije u suvremenom vremenu.
Dakle, ovdje nam je bilo stalo do epistemoloških problema vezanih za "Kozmologiju zlatnoga prstena" kao i do one filozofske problematike koja je uvedena u tu kozmologiju, dakle, do onih pojmova od kojih se ona i sastoji ili koje ona pretpostavlja poznatima. Time je zapravo data cjelokupna Rex-Kovač teorija u njenom potpunom opsegu i kao što se već može vidjeti, ona se izlaže u 11 svezaka:
1. Kozmologija zlatnog prstena I-IV,
2. Kozmologija zlatnoga prstena (drugo skraćeno izdanje),
3. Uz kozmologiju zlatnoga prstena,
4. Kozmologija i filozofija,
5. Nautičke bilješke (ciklus Okovanoga vremena I),
6. Mijene Mjeseca,
7. Književna Kritika (kao astronomija) i konačno
8. Kozmološka domišljanja,
ali i ostali moji radovi nose biljege ove teorije i sada se potpuno djelo postavlja pred čitateljstvo zbog prosudbe i ocjene. Možda bi trebalo ovdje navesti, da je cjelokupni rad zahtijevao iznimno zalaganje autora kojemu je kroz sve ove godine bilo veliko olakšanje poseban široki ineteres publike pa se već sada čini, da cijelokupni taj napor nikako nije bio uzaludan i sa tim uvjerenjem, da smo hrvatskoj filozofiji ostavili trajno djelo dostojno svake pažnje, povlačimo se u osamu staračke dobi gdje život polako teče kao bistre vode u rukavcu gorskoga potoka.
Dr Zlatan Gavrilović Kovač,
U Adelaideu, 28.08.2018.
Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).
Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic45.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).
Time se te knjige i pravno izjednačuju sa tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu https://digitalne-knjige.com/ priznaju kao objavljena djela.
Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.
Srdačan pozdrav
Uredništvo portala https://digitalne-knjige.com/
Nenad Grbac
ŠTRAJK KAO SREDSTVO BORBE RADNIČKE KLASE
slika: internet
Htio sam reći par riječi oko tih štrajkova u Uljaniku. Nema nikakve sumnje, da je riječ o jako signifikantnom kretanju u našoj domaćoj brodogradnji za koju je veliko pitanje hoće li uopće opstati. Tobože je Vlada izdvojila milijarde kuna za sanaciju naše brodogradnje i kako je sada vrijeme, da se cijela industrija stavi na zdrave osnove pronalaskom novih tržišta i novim poslovnim partnerima. Međutim, u cijeloj toj priči oko Uljanika nedostaje jedan kardinalan moment, a to je pitanje radničke solidarnosti u Hrvatskoj u cjelini.
Vlada nije imala potrebe pretresati značajnije taj problem očuvanja brodogradnje, dok sindikati nisu učinili ništa u organiziranju radničkog protesta i otpora, nego se sve završilo nagodbama oko minimalne plaće. Svojevremeno se govorilo, da je prostor Balkana unekoliko kao slučaj Koreje pri čemu se Hrvatska uspoređivala sa Južnom Korejom prema svojim ambicijama, da izgradi jedno suvremeno kapitalističko društvo, ali ja nigdje u Hrvatskoj trenutno ne vidim slučaj Južne Koreje.
Sindikalni pokret je u ovoj zemlji neobično jak pa onda nije čudno, da radnici zadovoljavaju svoje potrebe štrajkovima i zahtjevima prema poslodavcima, dok je slučaj hrvatskih sindikata takav, da Vilim Ribić već desetljećima dobiva lijepu plaću u svom sindikatu, a da za uzvrat njega nigdje nema u promociji radničkih interesa. Isto tako nigdje ne postoji volja, da se hrvatsko radništvo organizira u pravcu jednog generalnog štrajka, a slučaj brodogradnje je takav, da bi takav štrajk svakako imao značajne reperkusije na vladajuću garnituru i na hrvatske poslodavce. Odatle je sasvim signifikantna činjenica nepostojanja elementarne radničke solidarnosti što je unekoliko normalno ima li se u vidu činjenica, da je hrvatsko radništvo totalno destruirano i obespravljeno, a da ga politički artikulira stranka SDP koja se pokazuje totalno nesposobna i nedorasla vremenu u kojem se nalazi pored negativne slike koju dobiva zahvaljujući unutrašnjim sukobima, borbama za vlast i prevlast, korupcijom, nepotizmom, podrepaštvom.
Kako izgleda jedna vijest iz Južne Koreje, najbolje se vidi iz ovoga priloga:
„Štrajk i prosvjedi radnika pulskogUljanika samo su još jedna od posljedica nesređene situacije koja vlada u domaćoj brodogradnji već više od dva desetljeća. Dok su osamdesetih hrvatska brodogradilišta bila u samom vrhu europske i svjetske brodogradnje, jačanje istočnoazijske konkurencije i relativna nebriga za sudbinu domaćih škverova su u međuvremenu bacili domaće divove na koljena i ovih dana radnike na ulice. No vijesti koje dolaze iz Azije ukazuju na to da situacija nije bajna ni u državi koja je bila jedan od glavnih krivaca za pustoš u europskim brodogradilištima.
Sindikati iz južnokorejske korporacije Hyundai Heavy Industries u ponedjeljak su također započeli djelomičnu obustavu rada kako bi prosvjedovali protiv plana restrukturiranja kojim taj najveći svjetski brodograditelj želi prebroditi krizu zbog pada narudžbi. U poslovnoj jedinici koja se bavi proizvodnjom morskih energetskih postrojenja, poput naftnih ili plinskih platformi i druge povezane infrastrukture, predviđeno je otpuštanje oko dvije tisuće radnika, zbog čega je njih 12 tisuća odlučilo od ponedjeljka do srijede djelomično obustaviti rad. Kim Sook-Hyun, direktor tog dijela proizvodnje u Hyundaiju, u prošlotjednom pismu radnicima napisao je da 'zbog oštre konkurencije' ne uspijevaju osigurati dovoljno narudžbi, zbog čega će morati upotrijebiti 'sve moguće mjere za preživljavanje, uključujući smanjivanje opsega proizvodnje, kao i prijevremene mirovine'. Londonski The Financial Times piše da je Kim krajem prošlog tjedna podnio i ostavku na svoju poziciju zbog neuspješnog vođenja poslovanja.“
(tportal.hr 28.8.2018)
Dakle, ovdje vidimo kako su sindikati jako dobro uspjeli organizirati radnički protest što je bez sumnje imalo reperkusije na aktualno stanje stvari i na zaštitu socijalnih interesa radničke klase. Prema tome čini nam se, da bi nam južnokorejski slučaj trebao biti primjer organiziranja radničke klase i kod nas kako se ne bi događalo, da na koncu cijela priča bude okončana zahtjevima za minimalac. Uz jednu dodatnu činjenicu, a ta je da se sve više obrazovanih radnika odlučuje za odlazak u druge zemlje što može imati katastrofalne posljedice po čitavu brodograđevnu industriju kod nas.
S obzirom na prioritete, ne vjerujem da je moguće čitavu ekonomiju zemlje svesti na turizam radi lake zarade, provoda, kozmetike, dok jedna naša temeljna industrija treba odumrijeti. Uostalom nemoguće je budućnost zemlje i njen ekonomski prosperitet graditi samo i isključivo na turizmu kada je poznato, da imamo mnogo dobitaka i razvojem temeljne industrije koja zahtijeva visokoobrazovane sručnjake i specijaliste. Inače će nam se i dalje događati, da nam mladi ljudi odlaze iz zemlje u potragama za boljim i prosperitetnijim životom.
RUSKA LITERARNA TRADICIJA SOCIJALISTIČKOG REALIZMA - jedan politički pogled
Ne bih previše pisao o ovoj temi budući je ona prilično dobro poznata u nas zahvaljujući takvim kulturnjacima, kulturolozima i kritičarima staljinističkih devijacija kakvi su bili Mikecin, Matvejević, Kalanj i drugi, ali je činjenica kako je ova kritika uglavnom odbacila i ona vrijedna književna djela koja nastaju u periodu socijalističkoga realizma, a koja su direktni nastavak velike tradicije ruske realističke literature iz 19. stoljeća. Da je ta kritika bila neobuzdana i da je na indirektan način štetila cijeloj tradiciji ruske literature u nas, ne treba posebno napominjati.
Literarna tradicija ruskog socijalističkog realizma je tradicija koja otpočinje sa Oktobarskom revolucijom 1917. godine, a završava slomom Sovjetskog Saveza 1991. godine. Znači, to je jedna tradicija duga nekih 75 godina. Osnovni književni pravac ove književnosti je tzv. socijalistički realizam koji se definitivno formira negdje '30.-tih godina 20. stoljeća pozivajući se na bogatu tradiciju ruske književnosti 19. stoljeća u velikim djelima Tolstoja, Čehova, Turgenjeva i drugih ruskih književnika iz smjera kritičkog realizma na koja se nadograđuju djela koja obrađuju teme nove sovjetske države i nove socijalističke stvarnosti. Međutim, postoji i jedna izvjesna razlika u odnosu na klasični ruski realizam, a to je pojednostavljivanje kompleksnog života ranijih djela u prilično jednostavan svijet glavnih junaka koji su najčešće veliki junaci ruskog proleterijata te pored ovog pojednostavljivanja moguće je u ovoj književnosti pronaći i gigante ruske literarne riječi kao što su to Gorki, Ostrovski, Šolohov, Ahmatova ili Solženjicin i mnogi drugi koji su direktni sljedbenici velike literature ruskog realizma 19. stoljeća.
Nakon 1954. godine i Drugog kongresa sovjetskih pisaca uglavnom će doći do napuštanja ove jednostavne književnosti i stvaranja novih književnih žanrova koji su i inače obilježje drugih europskih književnosti tog vremena. Ova književnost nastajala je na nekih 90 jezika pa je odatle sasvim neutemeljeno mišljenje, da je period ruskog realizma bio period izrazite rusizacije literarnog i kulturnog života, a najvažniji literarni časopisi toga vremena bili su „Literaturnaja gazeta“ i „Novi mir“ gdje su mladi naraštaji ruskih pisaca nalazili svoje mjesto u literarnom svijetu Rusije i to se posebno odnosi na one koji su dolazili iz onih sredina koji do revolucije uopće nisu imali svoju nacionalnu književnost.
Postojala je početkom 1930. godine Unija sovjetskih pisaca kojoj su osnovni ciljevi bili formirani tijekom duže diskusije koja otpočinje jos 1932. godine o osnovnim smjernicama i zadacima književnosti, a glavnu odluku te Unije donio je Maksim Gorki, a jednim dijelom i Staljin kad je donesen Ustav Unije u kojem su formulirane smjernice književnog realizma i proleterske književnosti.
U jednom od svojih paragrafa stoji u tom ustavu zapisano da „Unija sovjetskih pisaca stavlja kao svoj glavni cilj stvaranje djela visoke umjetničke vrijednosti koja govore o herojskoj borbi međunarodnog proleterijata i putu u pobjedu socijalizma koja se izražava u velikoj mudrosti i heroizmu komunističke partije. Unija sovjetskih pisaca želi izgraditi literarna djela dostojna velike epohe socijalizma“. Također se u ustavu definira i opredjeljenje za socijalistički realizam kao osnovni pravac nove sovjetske literature i literarne kritike.
Jedan vrlo interesantan fenomen bio je vezan za ovu politiku, a to je bilo postojanje cenzure koja se po ničemu nije razlikovala od carističke cenzure iz vremena kritičkoga realizma 19. stoljeća koja će iznimno ojačati u doba vladavine Staljina, ali će rezidualno ostati prisutna sve do sloma režima 1991. godine.
Socijalistički realizam slijedio je veliku tradiciju ruskog realizma 19. stoljeća i on je poput njega htio biti vjerni i objektivni odraz sovjetskog života, ali za razliku od ranijeg realizma, razlikovao se u nekoliko važnih detalja: realizam Tolstoja na primjer neizbježno je bio i kritička slika društva kojeg je opisivao i zbog tog su ga i zvali kritički realizam. U novoj literaturi te kritičke slike društva nije bilo. Primarna tema socijalističkog realizma bila je izgradnja socijalizma i besklasnog društva. Portretirajući taj napor u izgradnji novog društva, pisac je mogao dozvoliti slobodu, da prikazuje i mane tog društva, ali se od njega očekivalo, da ima pozitivan i optimističan pogled na socijalističko društvo u cjelini i da ima uvijek na umu važnost svoje historijske uloge.
Od njega se očekivalo, da ima dovoljnu dozu autocenzure i da ne udara na fundamentalne dogme društva, a ukoliko bi to prekoračio - bio je drugarski kritiziran, a ukoliko bi to ponovio, bio bi udaljen iz društva.
Tipični junak socijalističkog realizma bio je nesebični individuum koji je ustrajao u borbi za svoje ideale, unatoč svih nedaćama i poteškoćama. Po toj su karakteristici protagonisti socijalističkog realizma bili jako nalik starijim junacima romantizma, ali su često bili pretjerano idealizirani u želji, da se što lakše dopadnu narodnim masama i tako postanu njihovi idoli i uzori.
Autori romana socijalističkog realizma stvorili su na stotine pozitivnih junaka, inženjera, izumitelja, znanstvenika kojima je na kraju nedostajalo vjerodostojnosti. Vrlo je malo pisaca tog stila uspjelo stvoriti pravi lik kao što je to uspjelo Ostrovskom na primjer u njegovom prvom i jedinom romanu “Kako se kalio čelik”. Njegov junak Pavel Korčagin, stvarni je čovjek dirljivo i strastveno ocrtan, vjerojatno zato jer je to bio i autobiografski roman koji je vjerno opisivao osobno iskustvo samog tragičnog romanopisca. Većina ostalih likova bili su na žalost puno neuvjerljiviji. O Ostrovskom, na primjer, jako je lijepo pisao Andre Gide u svojim zapisima iz SSSR-a gdje se vidi, da je imao iznimno zanimanje za njega kao što ga je i izuzetno cijenio.
Prvi teoretičar socijalističkog realizma i proleterske kulture bio je Lunačarski koji je iznio potrebu za stvaranjem proleterskog realizma, kao protuteže buržoaskoj umjetnosti. Pojam socijalistički realizam prvi je skovao Ivan Gronski, predsjednik tadašnjeg organizacionog komiteta Saveza sovjetskih pisaca, i objavio u “Literarturnojoj gazeti” 1932. godine. Stil je postao službeni umjetnički pravac nakon Kongresa sovjetskih pisca 1934. godine kad ga je inaugurirao Maksim Gorki.
U samom početku je socijalistički realizam bio umjetnička i književna doktrina političke cenzure u Sovjetskom Savezu. Doktrinarno ga je oblikovao Savez sovjetskih pisaca, a od kraja ’30.-tih postao je obvezan za sve koji su se željeli baviti umjetnošću. Bit socijalističkog realizma svodila se prvenstveno na to, da umjetnost ocrtava pozitivan prikaz socijalističkog društva, konvencionalnim realističkim vokabularom, koji je trebao doprijeti do najširih narodnih masa. Tko se nije držao tog stave, bio bi jednostavno isključen iz kruga onih koji imaju privilegiju stvarati. Veliki poticaj u širenju socijalističkog realizma bilo je uvođenje Staljinove nagrade za doprinose u umjetnosti i znanosti. Ona je donosila ne samo novac, već ono što je bilo puno važnije u tadašnjem sovjetskom društvu - društveni ugled. Dobitnik je mogao očekivati, da dogura do položaja Narodnog umjetnika, koji je donosio trajno osiguranje egzistencije (plaćeni prostor za rad - atelje, narudžbe državnih institucija i kakvu trajnu sinekuru; mjesto profesora na nekoj umjetničkoj školi, akademiji ili državnoj instituciji).
Vrhunac stila bila je 1946. godina kada je tadašnji partijski sekretar Andrej Ždanov objavio dekrete o striktnoj državnoj kontroli na polju umjetnosti i borbu protiv zapadnjačkih uticaja.
Nakon Staljinove smrti 1953. godine praksa socijalističkog realizma vremenom je postala opuštenija, iako je cenzura i autocenzura ostala relativno jaka sve do pojave Gorbačovljeve glasnosti od sredine ‘80.-tih godina. Novo doba sovjetske književnosti počinje romanom “Otapanje Ilje Erenburga” koji govori o korumpiranom upravitelju tvornice, “malom Staljinu” i njegovoj ženi koja se sve više udaljava od njega, a formalno ono počinje tijekom Drugog kongresa sovjetskih pisaca krajem 1954. godine kada postaje očit sukob između dvije struje sovjetskih književnika. Na čelu prve su bili reformatori Ilja Erenburg i Mihail Šolohov, dok se na čelu druge nalazio omiljeni Staljinov pisac i sekretar unije Sovjetskih pisaca, Konstantin Simonov, dok je Erenburg u svom govoru direktno napao struju koja zagovara nastavak provođenja književnog socijalnog realizma rječima:
“Sovjetski čitatelji su umorni od djela gdje je sve jasno od prve stranice, gdje zločinac očekuje da bude otkriven od radnika koji izgleda kao da ga je stvori slikar ikona. Takve knjige nikoga ne educiraju:čitatelji s vlastitim problemima neće u zločincu prepoznati sebe, dok će dobri ljudi s tipičnim ljudskim slabostima gledati na radnika iz knjige kao na heroja s drugog svijeta. Pisci koji djele svoje kniževne likove u kategorije pozitivaca i negativaca su sami negativna manifestacija književnosti.”
Šolohov je napao pad u kvaliteti književnih djela, “prvosveštenike” sovjetske književnosti i nagrade koje oni djele pa su stoga odgovorni za trenutačnu situaciju, jer je po njemu jedan od glavnih razloga za teško razumljivi pad kvalitete djela pisaca je pad kriterija književnih kritičara, jer ne govore protiv izdavanja literarnih djela male vrijednosti koja samoj književnosti daje loše ime među sve zahtjevnijim čitateljima koji su nekomprimisni u svojim ocjenama djela. Na kraju se pod napadom na konferenciji našao lik i djelo Konstantin Simonova, sekretara unije pisaca, koji hoda po kongresnoj dvorani pun medalja i nagrada za književnost kao princ sovjetske književnosti, od kojega na žalost mladi pisci ne mogu ništa naučiti odnosno mogu samo naučiti brzo pisati i naučiti diplomaciju, a to oboje piscu nije potrebno.
Drugi kongres Sovjetski pisaca će na kraju završiti porazom pisaca koji su podržavali književne smjerove postavljene na prvom kongresu, a sekretar Konstantin Simonov, kao glavni zagovornik tog pravca, ostat će na svom položaju do 1959. godine, ali bez ikakve realne moći koju više neće niti imati kada se na poziciju vrati u doba Brežnjeva “Pobjednička književna struja” Erenburga i Šolohova koji je u stvarnosti osudio njegov roman “Otapanje” dovest će do novog doba sovjetske književnosti obilježenog sa liberalizacijom i drastičnim povećanjem broja kvalitetnih djela najrazličitijih književnih žanrova.
U suvremenoj ruskoj književnosti poznata je grupa postmodernih autora. Najpoznatiji i najradikalniji među njima je Vladimir Sorokin, međutim, postoji jedna jako važna činjenica u pogledu suvremene ruske književnosti, a ta je da oko 30 milijuna Rusa živi van granica Rusije tako da se ruska književnost razvija u mnogim drugim zemljama kao što su Belorusija, Ukrajina, Kazahstan, Nemačka, Izrael, Amerika.
Od godine 2000. pojavila se nova generacija ruskih književnika među kojima su najistaknutiji: Irina Deneškina, Ilja Stogov i politički autor Sergej Šargunov. Odrasli u vremenu nakon raspada Sovjetskog Saveza, oni pišu o svakodnevici života mladih u kapitalističkom sistemu, lišeni mističnih i nadrealističkih tema karakterističnih za ranije generacije, ali to je još uvijek dakle u tradiciji ruskog realizma.
iz moje 31. knjige "RUSKA ZORA"
ISBN 978-953-8100-43-7
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
ČUDO JE KOLIKO JE KRVI MEĐU RUSIMA - ANASTAZIJA NIKOLAJEVNA ROMANOVA
Anastazija je bila najmlađa kćerka ruskog cara Nikolaja II i carice Alexandre Fjodorovne, ubijena je zajedno sa cijelom svom obitelji od članova ruske Čeke, boljševičke tajne policije 17.7.1918. Masovna grobnica pored Jekaterinburga sadrži posmrtne ostatke cara, njegove žene i troje njegove djece. Takvi su nalazi bili 1991. godine, dok su posmrtni ostaci carevića Alexeja i njegove sestre Anastazije ili njene sestre Marije otkriveni 2007. godine.
Postojale su glasine, da je Anastazija uspjela izbjeći pokolj, medutim su istraživanja pokazala kako je ona zajedno sa svojom imperijalnom obitelji ubijena 1918. godine.
Nekoliko se žena lažno predstavljalo da su baš one preživjela Anastazija. Najpoznatiji je slučaj tako slučaj Anne Anderson, ali su istraživanja nakon njene smrti pokazala kako ona ne pripada imperijalnoj porodici Romanovih.
Lenjin je znao, da je cijela obitelji Romanovih ubijena. On, Sverdlov i Trocki su diskutirali ovo pitanje nekoliko puta. Nije bilo previše komplicirano zaključiti, da ruski imperator mora biti likvidiran – tako su mislili boljševici. Oni nisu mogli staviti revoluciju u pitanje sa toliko mnogo rojalista koji su im radili o glavi.
“Lenjinove motive nije bilo teško razumjeti. Njegov stariji brat Alexandar pokušao je izvršiti atentat na imperatora Romanova i zbog toga je bio obješen. Kao što se može vidjeti Lenjin je jako poštivao Sergeia Nečajeva revolucionara koji je okončao kao lud u zatvoru. Bonč-Bruevič rekao je Lenjinu: Ljudi su kompletno zaboravili, da je Nečajev posjedovao specijalni talent kao organizator, jednu sposobnost da uspostavi određenu vještinu ilegalnim radom. Dovoljno je pozvati se na precizan odgovor kojega je dao u jednom od svojih pamfleta o ovom pitanju: “Tko bi trebao biti ubijen od carske porodice?” i on je bio: “Cijelu ekteniju” Dakle, tko bi trebao biti ubijen? Cijela Kuća Romanovih kao što čitatelj može razumjeti. To je bilo doista čisto genijalno.” (Volkogonov, Lenin, str. 208).
Sve do nedavno, sve što je bilo napisano o kraju Romanovih, publicirano je izvan Rusije. Ovaj predmet je bio tabu tema kao i mnoge druge zgode vezane za Lenjina i revolucionarno djelovanje boljševika. Svi dokumenti, koji su bili u nekoj relaciji prema pitanjima egzekucije cara i carske obitelji, držani su u strogoj tajnosti i bili su posve nedostupni. Indirektne evidencije pokazuju, da je naređenje o egzekuciji carske obitelji bio verbalno dat od strane Lenjina i Sverdlova. Ovaj objekt eksterminacije cijele Kuće Romanovih koincidirao je sa simultanim ubojstvima drugih članova obitelji od kojih su svi ubijeni u Alapaevsku, stotinu milja dalje od Jekaterinburga.
Eksterminacija carske obitelji simbolizirala je tragediju jedne velike nacije i jednog velikog naroda koji je sada srljao u klasnu mržnju i netrpeljivost. Tragedija koja se dogodila u Kući Ipatijevih predstavljala je jednu epizodu krvavog građanskog rata u Rusiji zajedno sa hipokrizijom boljševičke propagande, okrutnostima režima i prijetvornošću njegovih lidera. Ubojstva u Jekaterinburgu pokazuju jednu nesposobnost boljševika, da se nose sa problemima bez da koriste instrumente sile, nasilja ili državnog terora.
Poslije događaja od srpnja 1918. godine režim je uspostavio strogu cenzuru svega što je bilo povezano sa ubojstvom Romanovih. Partija nije mogla dozvoliti, da slučaj oko Romanovih postane predmetom povijesnog interesa i bila je prilično ljubomorna zbog toga. U srpnju 1975. godine Juri Andropov, kao upravitelj KGB, predstavio je papir Politbirou u kojem se nalazio stav o “Uklanjanju kuće Ipatijevih”, mjestu gdje je počinjen zločin. Upravo zato, jer je ovo mjesto počelo pobuđivati znatnu pažnju i stranih i domaćih ljudi. Ovu odluku KGB i Andropovljev prijedlog priznao je Centalni Komitet pa je naređeno rušenje te kuće “kao dijela planiran rekonstrukcije grada”. Boris Jeljcin koji je tada bio regionalni partijski sekretar izveo je ovu naredbu sa punom ekspeditivnošću.
Anastazija Romanov je u to vrijeme imala 17 godina i ja osobno mislim, da je jedna velika sramota na ruskom boljševizmu egzekucija tih ljudi bez obzira na opise te egzekucije kao jako važne političke činjenice, jer boljševici su bili u strahu, da se ne ponovi mogućnost da monarhisti ponove scene povratka Bijelih snaga kao što su također bili odlučni da natjeraju populaciju da vjeruje kako je restauracija monarhije zapravo nemoguća.
Istraživanja, koja su poduzeta nakon 2000. godine, pokazuju da je cijela obitelj Romanovih ubijena uključujući i Anastaziju. Roditelji i petoro djece tako su završili svoj život, a 80 godina kasnije Anastazija i njeni roditelji su kanonizirani kao nositelji ljubavi od strane ruske Pravoslavne crkve, a od iste crkve su 1981. godine kanonizirani kao sveti mučenici.
Tijela cara Nikoja II, carice Alexandre i njihove tri kćerke konačno su sahranjeni u crkvi Svete Katarine katedrale svetog Petra i Pavla u Petrogradu 1998. godine, dakle, točno 80 godina nakon umorstva.
http://digitalne-knjige.com/oxwall/blogs/1938
iz moje 31. knjige "RUSKA ZORA"
ISBN 978-953-8100-43-7
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
POČECI RUSKE PISMENOSTI
Točni podaci o počecima ruske pismenosti nisu dovoljno pouzdano utvrđeni. U “Životopisu Konstantina Filozofa” (Ćirila) navodi se, da je Ćiril za vrijeme svoga boravka u Hersonesu na Krimu ondje pronašao evanđelje i psaltir pisan “ruskim” pismenima, a upoznao je i čovjeka, koji je tim jezikom govorio pa je od njega naučio taj jezik tj. ruski. Iz toga bi proizilazilo, da je pismenost na ruskom jeziku postojala i prije Ćirilova slavenskog alfabeta što ga je on uoči svoga puta u Moravsku 862. godine sastavio. Iz tekstova ljetopisa poznato je kako su ruski ugovori sa Bizantom u X stoljeću bili pisani na grčkom i na ruskom jeziku i čitav niz drugih podataka svjedoči o razvijenoj ruskoj pismenosti u prvoj polovici X stoljeća.
Tako je 1549. godine pronađen u Gnezdovu blizu Smolenska (Gnezdovski kurgan) komad glinene posude iz prve četvrti X stoljeća na kojem je bio sačuvan natpis na ruskom jeziku ispisan pismenima, koja su nalik na makedonsko-bugarsku ćirilicu iz početka X stoljeća. Makedonski pisac Črnorizac Hrabar, koji je krajem IX stoljeća i u početku X u vrijeme cara Simeona od 893. do 927. napisao svoje polemičko djelo “O pismenima” svjedoči, da su Slaveni prije pokrštenja imali vlastiti sistem pisanih znakova, a onda su Slaveni dobili svoje apostole Ćirila i Metoda, Konstantin-Ćiril sastavio je Slavenima alfabet od 38 slova, jedna prema grčkim pismenima, a druga prema potrebama slavenskih riječi.
Doba upotrebe slavenskih crta i rezova, dakle, pripada vremenu prije sredine IX stoljeća. Vrijeme nesistematskog primjenjivanja grčkih i latinskih slova nakon prihvaćanja kršćanstva, a prije Ćirilova djelovanja je vrijeme između Askoldova pokrštenja i sredine X stoljeća nakon čega slijedi doba upotrebe pisma, koje je proizašlo iz Ćirilove azbuke. Prema tome Ćiril je bio samo izumitelj posebnog slavenskog alfabeta, glagoljice, a ne osnivač slavenske pismenosti. Poslije uvođenja kršćanstva u Rusiji pismenost je izvanredno ojačala, širile su se crkvene knjige na grčkom, makedonskom i bugarskom jeziku, prevodilo se i sa makedonsko-bugarskog i sa grčkog na ruski.
Osnovane su I prve škole....najstarija do danas sačuvana knjiga na ruskom jeziku je Ostromirovo evanđelje napisano u Kijevu 1056.-1057. za novgorodskog posadnika Ostromira. Najstariji poznati i sačuvani spomenik ruske originalne literature je “Poučenie k bratii” što ga je napisao novgorodski episkop Luka (1016.-1060.) i u tom kratkom spisu je dao zbirku moralnih propisa i uputa za svoju redovničku braću.
Kijevski mitropolit Ilarion sastavio je između 1037. i 1050. spis u pohvalu kneza Vladimira pod naslovom “Slovo o zakone i blagodati” prikazujući ga kao borca za pokrštenje Rusije, prosvjetitelja i vladara, koji se zalagao za političku i vjersku nezavisnost Rusije. Plodan pisac bio je i iguman kijevsko-pečorskog manastira, Feodosij. On je napisao nekoliko Pouka samostanskoj braći i nekoliko Poslanica knezu Izjaslavu. Među tim poslanicama ističe se “Poslanie o vere latynstej” iz 1069. kojom iguman poziva na obustavu svih veza sa katolicima imajući pred očima politički utjecaj, koji se na ruske zemlje širio iz susjedne Poljske.
Posebno mjesto u ruskoj srednjovjekovnoj proznoj literaturi ima najstarija ruska kronika “Poviest vremennyh let”. Nju je godine 1113. uskoro nakon smrti kijevskog velikog kneza Svjatopolka Izjaslavića sastavio Nestor, redovnik u Kijevsko-Pečorskom manastiru. To kroničarsko djelo nastalo je kao sinteza starijih, danas izgubljenih spisa, koji su sastavljani počevši od kraja X stoljeća u Kijevu i Novgorodu. Nestorovo djelo je kasnije po nalogu kneza Vladimira Monomaha, najprije preradio Silvestar, iguman Mihajlovo-Vidubickoga manastira 1116. godine, a zatim neki od ljudi bliskih novgorodskom knezu Mstislavu Vladimiroviću 1118. godine.
Ljetopisac Nestor napisao je, pored svoje Kronike, još i životopis prvih ruskih svetaca Borisa i Gljeba što ih je u borbi za vlast dao ubiti njihov brat Svjatopolk (kanonizirani 1071.). Isto je tako veliko značenje imao složeni zakonski zbornik “Ruska pravda”. Od njegovih sastavnih dijelova “Najstarija ruska Pravda” (Jaroslavova) nastala je 1036. u Novgorodu u vrijeme kada je Jaroslav dao Novgorođanima povelju o upravljanju i za kneza im postavio svoga sina Vladimira.
“Pravda Jaroslavića” je sastavljena 1072. kada su se poslije niza ustanaka u Kijevskoj Rusiji u razdoblju od 1068.-1071. Jaroslavovi sinovi sastali u Višgorodu i donijeli propise o kaznama za napadaje i ubojstva kneževskih ljudi. Treći dio “Ustav Vladimira Monomaha” nastao je iza ustanka pučana u Kijevu godine 1113., a sadrži propise o suzbijanju lihvarstva i tlačenja seljaka.
iz moje 31. knjige "RUSKA ZORA"
ISBN 978-953-8100-43-7
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
SUVREMENIK TURGENJEV
Turgenjev se nalazi na jednoj razvojnoj liniji ruske literarne tradicije koja otpočinje Puškinom, nastavlja se Gogoljem, prelazi dakle preko Turgenjeva i onda slijede pisci poput Gončarova, Herzena, Dostojevskoga, Nekrasova, Saltikov-Šhedrina i Tolstoja. Ovaj je literarni pokret poznat kao pokret ruskog realizma i najbolje je izražen u estetičkim poimanjima Belinskoga i Černiševskoga. Taj je Belinski imao jako težak život, rođen je u ekstremnom siromaštvu u zabitoj provinciji. Nakon položene gimnazije odlazi na Sveučilište u Moskvu. Kao student napisao je jedno djelo u romantičkom stilu koje je u sebi sadržavalo kritiku ruskog kmetstva. Međutim, izbačen je sa Sveučilišta, jer je njegova kritika bila previše radikalna pa je onda otpočeo sa novinarskim poslom i 1834. godine njegov prvi novinarski tekst „Literarne sanjarije“ objavljen je u Molva (Izvještaj).
Pri kraju 1839. godine preselio se u Petrograd gdje se i oženio, ali duge godine gladi i siromaštva ostavile su veliki trag na njegovom zdravlju. Dobio je tuberkulozu i poslan je na tretman koji nije uspio pa se vratio kući gdje je uskoro i umro 1848. godine u svojoj trideset i osmoj godini života. Pa iako je taj život bio težak, on je uspio iza sebe ostaviti estetičko i literarno djelo spomena vrijedno koje mu je osiguralo ime jednog od najvećih ruskih filozofa i jednog od osnivača ruskog socijalizma.
On je danas poznat po nekoliko svojih stajališta: jedno je izraženo njegovim riječima da „Smisao same percepcije koja proizilazi iz same punoće života izgleda mi misterioznom.“ pa onda je druga „Božja svetost nije nam dana odozgo, nego leži kao sjeme među nama samima.“, a treća njegova misao je „Za mene ljudska osobnost je sada poviše povijesti, društva i cijelog čovječanstva.“, dok je četvrta njegova misao koja ga definira kao socijalista „Ja znam da industrija jest izvor velikog zla, ali je također i izvor velikog blagoslova. Strogo govoreći samo je ono kasnije, zlo je u dominaciji kapitala i njegovoj tiraniji nad radom.“ Nema dakle nikakve sumnje, da je ovaj literarni pokret bio zaokupiran socijalističkim idejama koje su sve više bivale stvarnost moderne Rusije, a to se dobrim dijelom odnosi i na Turgenjeva, bez obzira na neke izvjesne razlike koje su postojale između njega i ostalih pisaca ovog kruga.
Turgenjev je pisao o Belinskom možda najbolje u svom radu „Vospominanija o Belinskom“ koji je dovršen u Parizu u rujnu 1879. i koji je objavljen u šestoj svesci njegovih Sabranih djela (Sobranie sočinenii, Izdavateljstvo Pravda, Moskva 1968.). Ovdje on napominje, da je njegov prvi susret sa Belinskim bio u ljeto 1843. godine u Petrogradu o kojem je prethodno načuo, da je riječ o gorkom čovjeku i velikom kritiku koji ne odstupa od napada na „sve“ i na sve u literarnome svijetu posebno.
Nema nikakve sumnje, da je njegovo plebejsko porijeklo, kako napominje Turgenjev, bilo razlogom tolikog animoziteta prema njemu i to animoziteta aristokratske klase koju je odlikovao aristokratski duh literature aleksandrovskog vremena. Govorili su za njega, da je nezavršeni student univerziteta, o njegovom razvratnom životu, da je cinik, buldog pas i da je sa svojim karakternim osobinama bliži samom vragu, nego imenu kojega nosi kao Belinski. Iz svih tih skandala Belinski je, prema Turgenjevu, izašao prije svega kao čovjek sa obrazom, a kao mladom čovjeku njemu su bila bliska filozofska pitanja o značenju života, o odnošenju ljudi jedni spram drugih i njihovom odnosu prema božanstvu, prema svijetu i prema besmrtnosti duše. I Turgenjev kaže: „Belinski je bio imenom ein guter Mann, bio je pravedan i čestit čovjek.“( str. 329). koji je svojom filozofijom i svojom literarnom kritikom sa pravom „...zaslužio naziv ruskog Lessinga...“ (str.331).
Bio je zaokupiran znanošću, progresom, civilizacijom i konačno Zapadom, a oni ljudi koji nisu bili dobronamjerni, to su nazivali revolucijom. Odatle njegovo ime da je „zapadnik“, međutim, za njega je Zapad bio priznavanje prvenstva znanosti, zapadne umjetnosti i iskustva, zapadne organizacije života i u tome što je bio duboko ubijeđen u neophodnost obrazovanja. Međutim, on je vjerovao, da nema drugog spasenja kao niti puta od onog na kojega je ukazao Petar Veliki.
Zapadni život razlikuje se od njegovog vlastitog ruskog po svojim specifičnostima porodičnog života, po svojoj povijesti, po svojoj klimi i po svojoj slobodnoj kritičkoj filozofiji. Odatle i njegovo pitanje, da li Rusi mogu postići takav stupanj samobitnosti, da bi se moglo reći kako su akteri povijesnog zbivanja sa čistim obrazom i to je točno, da je Belinski bio patriot i da je volio Rusiju, da je volio ruskog čovjeka, ali je isto tako istina, da je ljubio i obrazovanje i slobodu. Zato je Belinski bio jedan od „krasnorečiveiših“ ruskih ljudi i on je primio ovo „slovo“ u smislu čovjeka uvjerenja, stila, po svom dakle stilu uvjerenja, po toj sili riječi koju je Periklo na primjer priznao „...kao silu govora gdje riječi ostavljaju pečate na duše slušatelja...“ (str.344).
Sa druge strane Turgenjev je dolazio iz aristokratske porodice i bio je čovjek aristokratskih manira za kojega se od 1842. godine, kada je postigao stupanj magistra filozofije, držalo da je jedan od najobrazovanijih mladih ljudi svoga vremena. Otpočeo je u civilnoj službi i u svojoj kratkoj karijeri službenika napisao je „Izvještaj“ koji je imao naslov „Nekoliko misli koje uzimaju u obzir rusku ekonomiju i rusko seljaštvo“.
To je bio relativno opsežan rad sa nekim slavofilskim osjećajima koji je unekoliko reflektirao autorova zapadna stajališta. On je tako ovdje isao, da je ruski patrijalhalni način života dobra stvar, da Rusija posjeduje svoju moralnu čistoću zahvaljujući dubokoj religioznosti i ovo mišljenje se znatno razlikuje od mišljenja Belinskoga koji je opet mislio, da je Ruski narod „duboko ateističan“. Tako je Belinski naprimjer pisao u svom pismu Gogolju da je „Crkva bila i još uvijek jest šampion nejednakosti, laskavac autoritetu, neprijatelj i protjerivač bratstva među ljudima.“
Sa druge strane Turgenjev je u tom radu smatrao, da ruski patrijalhalizam „...ometa civilni progres u Rusiji...“, „...on ne može ostati nepromijenjen...“ i da „...sve zastarjele institucije padaju zahvaljujući bivšem patrijalhalnom načinu života...“ i da su „...danas izvan mode i tegobne.“ Znači, ipak je postojalo jedno izvijesno slaganje među njima.
Nakon rata iz 1812. godine Rusija je iskušavala jednu veliku obnovu i jedno veliko duhovno pročišćenje koje je bilo razlogom vjerovanju, da narod posjeduje velike gotovo neiscrpne duhovne potencije. Najbolji ljudi Rusije tog vremena došli su do zaključka kako su ruska monarhija i sistem kmetstva odgovorni, da je zemlja zapala u neprilike. Tako se stao organizirati jedan tajni pokret sa grupom časnika i službenika koji su 14.12.1825. pokušali izvršiti prevrat rušenjem monarhije i pokušajem, da se uspostavi konstitucionalna republika.
Ova je namjera, međutim, propala, a propala je zato što je monarhija još uvijek bila jaka, dok je prevratnika bilo relativno malo kao što su bili i prilično slabi i ideološki i brojčano. U toj situaciji ruska literatura se susrela sa još uvijek jakim aristokratkim monarhističkim otporom i takvo stanje fakata možemo pratiti i od Puškina do Tolstoja.
Kritički i socijalni karakter ruskog realizma bio je determiniran strogo govoreći prirodom života ruskog čovjeka koja je egzistirala u Rusiji. Zemlja je bila dovedena gotovo do ruba sloma i do ruine zahvaljujući jednoj stvari, a to je bila institucija seljačkog kmetstva. Za prve rane realističke pisce romana kmetstvo je bilo determinirajući faktor ruskog života, dok je njegovo iskorjenjivanje bilo njihov prvi cilj. Tako je i Turgenjev imao izraziti osjećaj prema kmetstvu i smatrao ga je socijalno ekonomskim zlom, ali nije sasvim razumijevao njegovo pravo značenje. To je i bio razlog jednom relativnom padu njegove literature i njegove prve proze o kojoj je kasnije govorio, da nije potrebno nastavljati sa pisanjem, nego je odlučio sve zajedno odbaciti, a onda se cijela situacija oko Turgenjeva promijenila kada je mu je I.I.Panev predložio suradnju sa Sovremenikom, a to je bio jedan od najutjecajnijih literarnih časopisa kojega je utemeljio Puškin i tako je objavljena njegova priča „Khor i Kalinič“. Nakon što je pročitao priče iz zbirke „Lovčevi zapisi“ Belinski, koji je tada vrijedio kao briljantni eksponent ruskog realizma, napisao mu je u pismu:
„Ako ne griješim, vi pozivate da se promatraju fenomeni života i da ih se opiše i da prođu kroz vašu imaginaciju, ali bez da zamjene samu vašu imaginaciju....(ove priče) obećavaju, da ćete biti veliki pisac.“ (S.M. Petrov, Turgenjev, Moskva 1957., str. 21,22).
Ove su priče donijele Turgenjevu ne samo ime u literarnom svijetu, nego su značile i novo poglavlje u ruskoj literaturi realizma. One su predstavljale prvi ozbiljni pokušaj, da se rusko seljaštvo prikaže kao ono koje nije puko neuko, puno predrasuda, kao osiromašena žrtva kmetstva, nego da je tu riječ o ljudskim bićima. Po prvi puta rusko seljaštvo je ušlo u literaturu sa punokrvnim karakterima i za rusko čitateljstvo to je sigurno značilo jedno veliko otkriće i novinu.
Belinski je tim povodom pisao: „Priroda je vječni majstor kopiranja umjetnosti, dok je najveća i najaristokratskija stvar prirode sam Čovjek. I zar nije mužik čovjek?! Ali što može privući interes, vi kažete, neotesanoga, neukoga čovjeka? Fantastično pitanje! Zar to nije njegova duša, njegov um, njegovo srce, njegovi osjećaji, njegove namjere - u jednoj riječi iste stvari koje postoje kod obrazovanih ljudi.“ (Petrov, Ibid 74). Tako su ocrtani tipični karakteri i njihovi ljudski negativni elementi, vlastelinska gospoda i seoski starci kao što je to Turgenjev izrazio kao Burgomaster, bogati seljački tipovi kao u priči „Khor i Kalinič“ kao i elementi ljudske okrutnosti i nepravde ljudi, filistenizam, dodvorništvo i podrepaštvo, hipokriziju i zavist. U konkretnim pojmovima svi su ovi elementi bili degradirajuća manifestacija kmetstva, a s obzirom na ljudske pozitivne elemente, s obzirom na intelektualne i duhovne vrijednosti, Turgenjevljev subjektivizam pronašao je lirsku notu u doista očaravajućim kvalitetima karaktera.
Godine 1852. „Lovčevi zapisi“ objavljeni su kao knjiga i sve su njene priče unekoliko bile kritika kmetstva. Vlada Nikolaja I. prepoznala je tu činjenicu pa je otpustila cenzora Lavova koji je odobrio njenu publikaciju u obliku knjige. Turgenjev se također našao u neprilikama pa je uhićen u roku od jednog mjeseca i protjeran u njegovo Spasskoe imanje za cijelu godinu 1853. Ono što je brinulo posebno rusku monarhiju nije bilo samo to, da je seljaštvo opisano sa ljudskim karakteristikama, da je tu dat portret seljaštva kao ljudskih bića, nego opisi njihova neljudskog stradanja i patnje od ruku seljačke vlastele kao i negativan opis te vlastele, dakle, sve ono što je podsjećalo na omrznutog i opasnog Gogolja.
Ništa manji nije bio ni njihov strah u pogledu autorova prijateljstva sa piscima okupljenima oko literarnog časopisa „Sovremenik“. Tada je časopis vodio pjesnik Nekrasov i Černiševski koji je bio kritičar i filozof i zahvaljujući njihovome vodstvu taj je časopis uskoro postao literarno politička tribina socijalne i ekonomske demokracije. Turgenjev je postao prijatelj sa Černiševskim i njegovom grupom „raznočintsi“ koji su bili nevlastelinska inteligencija i svi su oni mrzili kmetstvo. Međutim, Turgenjev nije bio protivnik monarhije u cijelosti niti u principu, nego se htio udaljiti od Nikolaja I. i njegove „garnizonske države“ i njenih pravila.
S obzirom na literarna pitanja Turgenjev se nije slagao sa Černiševskim u njegovoj glorifikaciji Gogolja i njegove škole, bojao se da je to jednostran pogled koji neopravdano gura literaturu u ruke Puškinove tradicije sa njenom tvrdnjom o pozitivnosti u životu. Dogodilo se, međutim, da ga njegovi suvremenicu u „Sovremeniku“ nisu baš posve dobro razumjeli, jer je on Gogolja razumijevao kao jedan produžetak Puškina, a ne kao njegovu negaciju. Ono što je Gogolj uveo u literaturu nije bila vulgarnost ili niskost, nego svježi i neophodni tijek jasnog nekompromisnog kriticizma koji je bio usmjeren na iskorjenjivanje negativnog u životu, onoga što je omogućavalo sam život, ideal prirode koja priznaje samu sebe u potpunosti i Turgenjev je bio na ovom stajalištu cijelog svog života i kao kritičar i kao pisac, a neke od njegovih najboljih novela bile su produkt ovih njegovih stajališta. Gogolj je opisivao okrutnost i parazitsku prirodu zemljoposjednika i ruske aristokracije, dok je Turgenjev opisivao aristokraciju ostavljajući iza sebe sliku njene moralne i duhovne degradacije trasirajući tu degradaciju u stoljećima starom parazitskom životu koji je bio baziran na kmetstvu.
Nakon 1855. godine novi car Aleksandar II objavio je svoju namjeru, da odbaci kmetstvo i ova namjera nije bila rezultat njegovog dobroga srca, nego je bila diktirana socijalnom nužnošću i on je tom prilikom rekao moskovskoj aristokraciji: „Bolje je odbaciti kmetstvo odozgo, nego čekati da ono otpočne odbacivanjem samoga sebe odozdo.“
Za Turgenjeva to je značilo jedan veliki pozitivni korak naprijed, zraka svjetlosti u mraku, ali za njegovog prijatelja Černiševskoga ništa se posebno novog nije dogodilo i ova je činjenica uvećala konflikte između Turgenjeva i lidera „Sovremenika“. Kada je 1861. godine iznesen Manifest od 19. Veljače, „Sovremenik“ se izjasnio: „Kmetovi su slobodni, ali su bez zemlje.“, dok je za Turgenjeva ovo ipak bilo nešto daleko bolje, nego ništa ili kao ranije stanje.
Turgenjev je mislio, da je sloboda naroda jedan postepeni proces koji uključuje mnogo zajedničkog rada svih, posebno čitave ruske inteligencije bez obzira na njihovo socijalno porijeklo i da u ovom procesu sudjeluju sve socijalne grupe ruskog društva. Njegovi drugovi iz „Sovremenika“ mislili su nešto drugačije, a to je da nacija ne može ići naprijed sa aristokracijom iz jednog prostog razloga, a taj je da aristokracija odumire. Oni, dakle, nisu gledali na stanje stvari kao Turgenjev, da su im od vitalnog interesa nacionalni interesi, nego su imali klasni pogled na stanje stvari. Kada je Černiševski pozvao seljaštvo, da se otvoreno podigne protiv monarhije i aristokracije, Turgenjev mu je okrenuo leđa.
Postojalo je, dakle, nešto kod Turgenjeva što ga je bilo strah kada je imao u vidu „raznočinaja inteligenciju“ koju je imao prilike sresti u „Sovremeniku“, a što je opisao u svome romanu „Očevi i sinovi“ kroz lik mladog i siromašnog sina vojnog liječnika Bazarova. On je imao snagu i sposobnosti, ali je nešto bilo pogrešno sa njim, naime, Bazarov nije ponudio ništa konstruktivno. On je bio nihilist i ovaj pojam je Turgenjev originalno uveo u literaturu. Sva njegova filozofija bila je odbacivanje i negacija. On je odbacivao sve stvari bez diskriminacije bez obzira što je on znao, da su one dobre ili zle ili bez obzira što o njima ništa nije znao zato što je „volio negirati“, zato što je „um toliko konstruktivan“. Po ovoj glavnoj odlici Bazarov se ništa ne razlikuje od naših praksis filozofa koji su također bili nihilisti kod kojih je negiranje bilo razumijevano kao totalna destrukcija čitavog svijeta u cjelini kao što je to bio slučaj kod Milana Kangrge i za razliku od Turgenevljevog nihilizma, gdje je riječ o prevrednovanju vrijednosti, a ne o totalnoj destrukciji, „kritika svega postojećega“ značila je upravo totalnu negaciju života pa onda nije čudno, da je na koncu okončala kao nefilozofija ili kao protufilozofija tako da je odustajući od historijskog materijalizma na koncu odustala od čitave filozofije.
Pored Antonoviča i Herzena koji su iznijeli negativna mišljenja o ovom karakteru, Pisarev je mislio sasvim drugačije pa je u svom časopisu „Ruska riječ“ napisao: „Bazarov je tipizirao našu mladu generaciju. U njemu se kombiniraju oni kvaliteti koji su u malome prošireni kroz narodne mase i pojava ovoga čovjeka jasno oblikuje čitateljev duh.“
Međutim, je istina da je Bazarovljev odnos prema nediskriminirajućoj negaciji bio tipičan za dio nove inteligencije i bilo bi nepravedno kada bi se taj odnos pripisao samo sljedbenicima Herzena i Černiševskoga. Negiranje i negacija je bila karakteristična za novu „raznočinaja inteligenciju“ u cjelini. Negacija je bila oznaka vremena i ona je u velikoj mjeri stvorila ruski realizam i kao što je bila primjerena Gogoljevoj školi, ona je isto tako bila prisutna i kod Turgenjeva.
Nakon ove novele Turgenjev je zapao u veliku moralnu depresiju. On je očekivao, da će nakon Manifesta uslijediti neki dobitak za zemlju u cjelini, međutim, dogodilo se sasvim drugačije pored carističke politike koja je imala nezdrave efekte na ekonomiju zemlje. U namjeri da onemogući djelovanje opozicionih grupa u zemlji, vlada se okrenula protiv „raznočinaja inteligencije“. Tako je Černiševski osuđen na teški prinudni rad i protjeran u Sibir, Pisarev je takoder uhićen i bačen po lošem poznatu Petropavlovsku tvrđavu, dok su časopisi „Sovremenik“ i „Ruska riječ“ suspendirani.
U poslijereformskom periodu u Rusiji primjetno je kod Turgenjeva jačanje zapadne orijentacije, dok je aristokratska reakcija sabotirala reforme i dok je „raznočini demokracija“ prihvatila utopijske ideje socijalne transformacije kroz seljačke komune baš u vremenu kada je Rusija ležala povaljena i bespomoćna, Turgenjev je vidio vesternizaciju kao jedini put i to u tehničkom, kulturnom i obrazovnom smislu.
Njegovi posljednji radovi obojeni su pesimizmom, nostalgijom prema prošlosti i tvrdnjom u vjeru u budućnost. Nakon duge bolesti, umro je 1883. godine. Rusija ga je oplakivala dugo i duboko!
iz moje 31. knjige "RUSKA ZORA"
ISBN 978-953-8100-43-7
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
SAN LJERMONTOVA
1.
Ljermontov je tragičan heroj kao što je to slučaj sa svim romanticima. On je poginuo u dvoboju s oficirom Nikolajem Martinovim, kojega je poznavao od ranije još iz Kadetske škole na planini Mashuk nadomak Pjatigorska prethodno upozorivši sve, da će on pucati u zrak.
Martinov je bio prvi na redu, pucao je i pogodio Mihaila ravno u srce sa jednim jednim hicem, on je dakle okončao svoj mladi život sa svega 26 godina. Kada je primila vijest o njegovoj pogibiji njegova, baka Elizaveta Arsenjeva, koja ga je odgajala, doživjela je moždani udar i umrla četiri godine kasnije 1845. godine. On je, dakle, poginuo na isti način kao i Puškin, kojem je povodom pogibije pjesnik ispjevao poemu što je bila jako popularna u visokom društvu Petrovgrada, ali je dopala samom caru, koji je na nju stavio primjedbu “Poziv na revoluciju”.
Ljermontov i Puškinov prijatelj Rajevski, koji je dijelio primjerke pjesme, odmah su privedeni na vojni sud i osuđeni na progonstvo. Ljermonatov je tako upućen na Kavkaz u Nižegorodski dragonski puk, koji je već na bojištu imao velike gubitke pa se smatralo, da je pjesnik poslan u sigurnu smrt.
Ta pjesma u prijevodu M. Sibinovića izgleda ovako:
PESNIKOVA SMRT
''Pogibe pesnik! - rob poštenja -
pade od laži što svet toči.
S metkom sred grudi i pun ogorčenja,
zanavek gordo sklopi oči! ...
Ne podnese mu čista duša
uvrede koje spletka krije,
ne htede gadni svet da sluša ...
Sam je k’o i pre ... i ubijen!
Ubijen je! ... Sad čemu jadovanja,
pohvala horskih glupa skala,
mucanje jadno opravdanja?
Presuda sudbe već je pala!
Niste l' se vi baš zlobno dali
u hajku za njim dok je sam,
zabave radi, rasplamsali
jedva tek prigušeni plam?
I šta sad?
Radujte se ... Duša čista,
da trpi više nije hteo:
Nesta, ko baklja, genij blistav,
sjajni je venac njegov sveo.
Njegov ga krvnik, mirno uze
na nišan kleti ... i žestoko,
u srcu miran i bez suze,
pogodi ne trepnuvši okom.
Šta je tu čudno? ... Izdaleka,
njega je, s mnogim koji kreću
u lov na činove i sreću,
dovukla k nama sudbe reka;
prezirao je s drskim smeškom
tu tuđu zemlju kojom krenu;
kako da štedi slavu njenu;
kako da shvati u tom trenu
zlodelo kakvo vrši teško! ...
I on je mrtav - grob ga zavi,
pade ko onaj pesnik plavi
što iz ljubomore se tuk’o,
koga u pesmu sam već stavi,
pokošen, ko on, hladnom rukom.
Što od života mirnog, pravih prijatelja
ode u svet taj zavidljiv i pogibeljan
za srce slobodno, za strasti plamne, lude?
Što klevetnicima on pruži svoju ruku,
što dade da ga lažnom pohvalom privuku,
on, koji još k’o dete prozre ljude? ...
I mesto starog, trnov venac su mu tako
s lovorom dali, kao breme trajno:
No, igle potajne su jako
krvavile mu čelo sjajno;
otrovaše mu zadnji čas, jer čuje svuda
pokvaren šapat tih podsmešljivih glupaka,
i umre - osvete uzalud žudan,
kivan što mu sve nade pokopa ta raka.
Da, gotovo je s divnom pesmom,
umukli su sad glasi tvoji
i pesniku je tužno, tesno,
na ustima mu pečat stoji.
*
A vi, potomci naduveni,
otaca slavnih što u podlosti su prvi,
koji su ropskom čizmom pogazili seni
rodova uvređenih koje sreća smrvi!
Vi, što u rulji pohlepnoj ste pokraj cara,
o, vi, Slobode, Slave, Genija dželati!
Vi, kojima sad zakon krilom zaklon stvara,
pred vama sud i pravda - sad će nemo stati! ...
Al' ima božjeg suda, razbludnosti čeda!
I on je strašan: on vas čeka;
taj sud se zveku zlata ne da,
unapred sud taj vidi nečoveka.
pred njega ćete zalud s klevetama doći:
Jer tamo istinama samo mere,
i vašom crnom krvlju neće se nikad moći
nevina pesnikova smrt da spere!''
1837. (M. S.)
Ljermontov je imao problema sa ljudima što nije čudno ukoliko se uzme u obzir, da je bilo riječi o osobi izuzetne poetske osjećanosti, koja se morala naviknuti na dekadenciju visokog petrovgradskog društva i brutalnost vojničkog života u kojem se brani podjednako i osobna hrabrost kao i čast čina koji se nosi. Odatle ti problemi sa ljudima i postoje mnoga njegova svjedočanstva koja dokazuju kako je samo pri poetskom stvaralačkom činu bio kadar iskazati svu dramu jedne duboko podijeljene egzistencije pjesnika i ruskog plemića, koji lavira od prosjaka do vojvoda i careva. Prema tome, poginuo je kao Pečorin, njegov lik iz romana “Junak našeg doba” i tu je jedna razlika u odnosu na Puškina konzekventno nihilizmu, kojega je karakterizirao njegov stvaralački genije. Čitav život mu je, dakle, bio promašen, ali ga je spasila literatura.
2.
Rat sa Napoleonom 1812. godine, koji je bio poznat kao Rat za oslobođenje kao i rusko turski ratovi, koji su se sukcesivno vodili od 16. stoljeća nadalje dali su snažan poticaj na razvoj cjelokupnog intelektualnog i socijalnog života Rusije. Jedan veliki broj Rusa tako je došao u kontakt sa europskim životom kao rezultata pokreta ruske vojske prema Zapadu i ovo okretanje prema Zapadnoj Europi bilo je sa mnogo više utjecaja na rusku duševnost, nego što je bio entuzijazam Zapada.
Tako je ruska politička i vojna snaga poslužila ne samo da uveća osjećaj nacionalnog dostojanstva, nego i da formulira pitanje uvođenja Zapada u ruski život, koji je bio njime prilično impresioniran. Između 1812. i 1814. godine ovaj proces je uvećao kristalizaciju političkog pokreta u Rusiji, koji je kulminirao sa pobunom Decembrista 1825. godine. U isto vrijeme ruska kultura, koju je karakterizirala velika nezavisnost kročila je prema novom ne samo tako što se nije htjela vratiti starom ruskom životu kao što je često bio slučaj u 18. Stoljeću, nego i tako što su se “Ruska ideja” ili “Ruski principi”, koji su bili zatomljeni u dubinama nacionalnog duha sada mogli pojaviti na danje svjetlo sa novom snagom i svježinom otrežnjene filozofije. Odatle ono stajalište Karamzina, da su Rusi previše skromni u njihovoj ideji vlastitog nacionalnoga dostojanstva.
Nema nikakve sumnje u to da je period nakon ovih ratova karakterizirao jedan fundamenatalan napor da se izrazi ta nacionalna samosvijest. Odatle mnoga razmimoilaženja na polju ruske literature u prvim dekadama 19. Stoljeća, koja su sva bila politički motivirana. Ta je politička obojanost pratila na primjer i slučaj grupe oko Karamzina, koji je pokušao obogatiti ruski jezik sa novim riječima sposobnima za izražavanje novih koncepata i relacija i grupe oko Šiškova, koji je bio njegov oponent i koji je htio zadržati razvoj u granicama limita starih formi. Isto tako glavni utjecaj tijekom prvih decenija 19, stoljeća nije dolazio samo od franskuskih, nego i od njemačkih mislilaca pa je njemačka idealistička filozofija postala stimulativna mnogim mladim ljudima. Ljermontov. Međutim. nije bio zadovoljan zapadnom kulturom kao što nije bio zadovoljan sa bilo kojom kulturom niti Europom kao što nije bio zadovoljan sa bilo kojom realnošću. On je u neku ruku bio veliki nihilist i pored toga što je toliko cijenio Byrona ili Herzena.
NE, NISAM BYRON
Ne, nisam Bajron, ja sam drugo,
prognanik, kakvih malo ima,
putnik, k’o on, kog svet ne prima,
al’ ruska duša, s ruskom tugom
k’o počne pre, taj pre i pada
šta li ću pre do sudnjeg dana,
u duši! – groblje mojih nada
k’o tovar na dnu okeana.
K’o će da sazna tajne tvoje,
moj okeanu? K’o će, glasan,
da kaže svetu misli moje?
Jesam li bog ja, ili – šta sam?
Međutim, nihilizam je mišljen kao najkompletnija sloboda, nihilizam je znanost bez dogmi, bezuvjetno podnošenje iskustva i prihvaćanje konzekvencija bez mrmljanja. Pa to je unekoliko jedna filozofija razočaranja, beznadežnosti i nevjerovanja, romantični revolt protiv tamne realnosti, protiv zadovoljstava trgovaca, koji prodaju zašečerenu vodicu kao eliksir, revolt kojemu još jedino preostaje religijska svijest i gdje se može pronaći mir jedino u Nebeskom kraljevstvu, jedino u Bogu.
Herzen bi rekao: “Ja vas ne savjetujem da se borite sa svijetom, nego vas savjetujem da otpočnete sa autonomnim, nezavisnim životom sposobnim, da pronađe spas u samome sebi čak i ako cijeli okolni svijet propadne.”
Ljermontov je umro primjereno i u skladu sa svojom filozofijom u dvoboju sa osobom, koju je poznavao godinama, jer je bio cinik, jer je bio ignorant i veliki kritičar, koji se stidio svoje slabosti tako da je pisao o jakim individuama, hrabrim herojima, snažnim osobnostima. On je neizmjerno uživao u bogatstvu prirode Kavkaza, okolnih sela i prostih kmetova, ali nije mogao izdržati prazninu petrovgradske inteligencije, koja je umislila da stvara velike ideje, a koja je zapravo bila jedan veliki kupleraj nesposoban riješiti glavna pitanja i probleme carstva pa onda nije toliko čudno da je primila vijesti o njegovoj pogibiji sa velikim olakšanjem i zadovoljstvom.
U njegovoj pjesmi SAN on pjeva:
SAN
Podnevne vrućine, klisure Dagestana
ja još uvijek ležim sa metkom u svojim prsima
duboka rana još je uvijek crvena i topla
krv curi kap po kap
Ležim sam na pijesku jaruge
na litici nadvijen okolo nje
sunce izgori njegov žuti sjaj
i ja zaspem kao mrtav.
I ja usnem ponoćni bal
u mojoj domovini, svjetlucav sjaj
mlade djevojke sa vjencem cvijeća uplatene
govore o meni sva je slast.
Ali jedna sjedne duboko zamišljena
nije dio veselih tema
i njena mlada duša, sam Bog zna
bijaše umočena u najtužniji san.
Njen san, klisure su Dagestana
u klisuri njen prijatelj je mrtav
na njegovim prsima crna rana
života tok hladi krv tamna."
preveo sa ruskog .dr. Zlatan Gavrilović Kovač
iz moje 31. knjige "RUSKA ZORA"
ISBN 978-953-8100-43-7
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
BOG I SVJETSKA KONAČNOST ILI RASPRAVA O “DE DOCTA IGNORANTIA” U KRITIČKOM SVJETLU
Najveću većinu matematičkih ideja Nikole Kuzanskoga možemo pronaći u njegovim radovima “De Docta Ignorantia, De Visione Dei i On Conjectures”. On je također pisao i o kvadraturi kruga u svojim matematičkim spisima.
Astronomski pogledi kardinalnih metafizičkih pitanja i inače su raspšena duž cjeline njegovih radova. Evidentna je tu jedna nezavisnost od tradicionalnih doktrina koja je bazirana na simbolizmu brojeva i simbolizmu geometrije gdje je riječ radije o apstraktnim metafizičkim špekulacijama radije, nego o konkretnim astronomskim opservacijama.
Zemlja je zvijezda kao i ostale zvijezde, ona nije centar našeg Kozmosa, ona ne miruje niti su njeni polovi fiksni.
Nebeska tijela nisu striktno sferična kao što ni njihove orbite nisu sasvim kružne. Razliku između teorije i konkretnih opservacija objašnjavao je Kuzanski relativnim kretanjem. Nema, dakle, nikakve sumnje u to, da je i veliki Nikola Kopernik također stajao pod utjecajem ideja Kuzanskoga koji je bio ohrabren njegovim zapažanjima tako, da je publicirao i svoje vlastito djelo temeljeno na postavkama Kuzanskoga. Također je kao i Nicole Oresme naučavao vjerojatnost pluraliteta svjetova što je posebno cijenio tragični renesansni filozof Giordano Bruno.
U svom radu “De Docta Ignorantia” Kuzanski raspravlja o beskonačnom pravcu, u beskonačnom pravcu svi pravci su beskonačni pravci. Isto tako u Absolute Maximum sve stvari su Absolute Maximum. Ako pri ovom umovanju nailazimo na kontradikcije, onda treba zapaziti, da Bog sveobuhvatno obuhvaća sve stvari pa prema tome i kontradikcije. Ova doktrina zapravo je povezana sa stajalištem, da je u Bogu sadržano jedinstvo suprotnosti. Kao što je beskonačni pravac mjera svih pravaca, tako je i Absolute Maximum mjera svih stvari.
Savršenstvo svih stvari derivira se iz Boga i njegove egzistencije koji ih je stvorio kako bi egzistirale na najbolji mogući način, ali jedna je stvar savršenija od druge u smislu njenoga učešča u Uzvišenom Savršenstvu.
Kao što je Absolute Maximum beskonačan, tako je i Maximum Concractum konačan. Prvi dio “De Docta Ignorantia” raspravlja, dakle, o Maximum Absolutum, dok je drugi dio ove rasprave rasprava o Maximum Concractum. Tako, na primjer, kada razmatramo i razmišljamo o kvantitativnim dijelovima našeg kozmosa kao na primjer o Mjesecu, tada ono može biti veće ili manje od drugoga dijela kao što je to, na primjer, Zemlja, međutim, mi ne dodajemo svim kvantitativnim dijelovima tako, da oni postanu beskonačni.
Slično tome jedan poredak savršenstva kao na primjer ljudska bića mogu biti veća ili manja od drugog poretka savršenstva kao što su to opet anđeli, ali mi ne povećavamo stupanj poretka perfekcije za koju kažemo, da ne može biti veća od Boga. Slično tome kvantitativni i nekvantitativni dijelovi našeg kozmosa su konačni i usporedivi, ali oni ne mogu biti povećani do Maximuma. Odatle je kozmos također konačan, a ako je naš kozmos konačan, onda prema Kuzanskome, treba biti svijestan da:
1. kozmos sam po sebi nema sile koja mu omogućuje, da ga poveća,
2. da je Bog veći, nego naš kozmos i nije mjesto prebivanja Boga.
Odatle jedan paralelizam između svijeta i Boga: isto tako kao što i sudimo o Bogu kao beskonačnom, tako mi sudimo o našem svijetu kao o konačnom i kao što ne možemo shvatiti Božju beskonačnost, isto tako ne možemo shvatiti svjetsku konačnost.
Kozmos nije, dakle, samo infinitum ili maximum, on je također concractum, a kako Kuzanski definira taj concractum, najbolje vidimo iz ovih njegovih stajališta. On piše:
“Concractum znači restrikciju nečega tako, da može biti i ovo i ono.”
Dakle, Bog je Apsolutni Maximum gdje kontradikcije koincidiraju kao na primjer mišljenje, da ne može postojati ništa veće od Boga, a odatle je kozmos reducirani maximum na način, da taj maximum predstavlja pluralitet različitih svjetova u jedinstvu Jednoga. Dakle, univerzum egzistira na jedan restriktivan način i Kuzanski svagda naglašava, da je Bog apsolutan, dok ostalo egzistira na taj restriktivan način.
Povrh svega to se odnosi na pitanje Kuzanskoga o tome kako stvaranje nije Bog, stvaranje je refleksija Boga, u neku ruku ono je image Beskonačne Forme, ali refleksija Boga nije sam Bog, stupanj perfekcije stvari ne dolazi od Boga, njihovo nesavršenstvo i njihovi limiti ne dolaze niti od Boga niti od pozitivnog uzroka, nego kroz “kontigenciju”. Kod Augustina ovaj se pojam pojavljuje u smislu deficijentnoga uzroka. Zato Kuzanski piše:
“Preostaje jedino, da kažemo da pluralitet stvari narasta iz fakta, da je Bog prezentan u nečemu”.
Djeluje malo začudno ovaj negativizam, ovaj nihilizam Kuzanskoga s obzirom na njegovo ranije stajalište, da Bog obuhvaća sve stvari i da su sve stvari u Bogu i da on obuhvaća sve stvari i da je on u svim stvarima, dakle, malo začuđuje ovaj negativizam, budući je prethodno bilo uspostvljeno jedinstvo Svijeta i Boga u jednoj, zapravo, panteističkoj koncepciji.
http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php
ISBN 978-953-8100-54-3
Tekst je iz zajedničke zbirke
"POEZIJA SVEMIRA"
Željka Košarić-Safiris
Jadranka Varga
dr. Zlatan Gavrilović Kovač
http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj:ISBN 978-953-8100-54-3Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.
TITOVA KUĆA
slika: internet
Evo, čitam u novinama kako u New Yorku prodaju ovih dana Titovu kuću koja je uz sam Central park. Prije nekoliko mjeseci prodan je luksuzni Titov stan i čovjek se ne može načuditi koliko je jugoslavenskog luksuza bilo pohranjeno na toj Petoj aveniji, jer su naše službe vanjskih poslova uglavnom svoj doprinos našem socijalizmu poimale kao neizmjerno trošenje novaca kojeg su imale napretek, a sva se diplomatska aktivnost svodila na kockanje u američkim kockarnicama. Ta vijest u Večernjaku izgleda ovako:
“Za kupnju luksuzne “Titove kuće” na newyorškoj Petoj aveniji, koju zajednički prodaju države sljednice bivše Jugoslavije, bio je zainteresiran američki milijarder Joshua Harris, doznajemo. Harris je suosnivač financijske kuće Apollo Global Management i vlasnik niza sportskih klubova. Posjeduje košarkaški klub Philadelphia 76ers, hokejaški klub New Jersey Devils te 18 posto udjela u britanskom nogometnom klubu Crystal Palace.
Milijarder je nudio 50-ak milijuna dolara za kuću površine 1679 četvornih metara koju je koristila nekadašnja Jugoslavija, da bi je nakon raspada nastavila koristiti Srbija kao sjedište svoje stalne misije pri UN-u.
Po tom ključu Hrvatska dobiva 23,5% zajedničke imovine ili vrijednosti. Za prodaju “Titove kuće” smještene uz Central Park, kao i druge objekte bivše Jugoslavije, ovlaštena je američka kuća Douglas Elliman. Do sad su uspješno prodali “Titov stan” u New Yorku za 12,1 milijun dolara, od čega će Hrvatskoj pripasti nešto više od dva milijuna dolara. Taj je stan kupio Philippe Khuong-Huu, partner u investicijskoj tvrtki Alphadyne Asset Management. Kuća u New Yorku sagrađena je 1905. godine, ima 32 sobe, osam kupaonica i dva lifta. Prvi je stanar bio Robert Livingston Beeckman, koji je kasnije postao guverner Rhode Islanda. Kuća je za 450 tisuća dolara 1925. prešla u vlasništvo bogataške dinastije Vanderbilt. Jugoslavija ju je kupila 1946. godine za “samo” 300 tisuća dolara, iskoristivši poslijeratni pad cijena nekretnina.”
Naizgled je riječ o maloj sumi novaca, a da čovjek pukne od smijeha, jer treba imati na umu vrijednost dolara koji je te 1946. godine bila deset puta veća, nego danas. Znači, ta je kuća prema našim današnjim standardima kupljena za preko 3 milijuna dolara. Ako se tome pridoda još i slučaj posljeratnog pada vrijednosti nekretnina, onda vidimo kako je cijena od 50-tak milijuna dolara sasvim realna današnja cijena.
Međutim i dalje ostaje činjenica, da je titoizam rastao na naivnom vjerovanju narodnog mnoštva kako je Tito u djetinjstvu bio siromašan pa je morao kuhati đonove svojih cipela, da je društvo koje je taj čovjek gradio društvo pravde, jednakosti i skrbi za sve njegove građane, a što je bila čista iluzija, jer se novac bahato tošio na reprezentacije, na luksuzne kuće i stanove, na žene i automobile, na zabave, na veselice, na kongrese, na novogodišnje večere uz svirku violina mađarskih cigae, dakle, na kupleraj koji nam je prodavan kao bratstvo i jedinstvo. Toga više nema.
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/titova-kuca
GNIJEZDO PTICE
slika: nepoznati autor sa interneta
Moji prijatelji su rušili jednu staru kuću. Kuća stara, prazna, hladna i na njeno mjesto htjedoše sagraditi novu kuću sa troje novih stanara pa mi jedan od njih veli:
"Hajde, uzmi od ove kuće stare ono što ti od srca dajem" i gledam, kuća stara, oronula, ali puna svakakovih dragunlija: ormara, zavjesa, karniša, lustera, fenova, tanjura, fotelja, slika.... i gledam ja, sve bi bilo dragocjeno, da moja bijeda nije kao zrno pijeska, moja bijeda moja tugo vela, i pogledam u vrt, kad na vrhu vrtne lampe spazih jedno gnijezo ptice male pa se stanem premišljati što bih rađe - blago kuće stare ili ovo gnijezdo ptice male?!
I na koncu odlučih:
“Deder jarane, ako bi ti mog’o meni dati ovo gnijezo, jer mi se čini kao da je sveto, što će mi ta starudija kada ima vrijednijih dragunlija” i doista, dade mi on to malo gnijezdo i bijaše u silnome čudu, da ja svoju bijedu barem u ovom trenutku ne želim privesti nekome svrsishodnome kraju.
Uzmem ja to gnijezdo pa ga gledam kako je savršeno i kako je gradnja ptica savršena gradnja, meko, toplo, nježno, kako je ptica trebala prvo pronaći mjesto na stablu i na grani, da je to mjesto donekle sigurno kako ga vjetar ne bi otpuhnuo ili da ga ne bi napala mačka ili kakva krupnija ptica pa onda gledah grančice koje je slagala i kako je te grančice odabrala i kako se trudila i kako je sve znala i pomislim: eto, i ti si bijeda k’o i ja, ali ja odvajkada znadem kao i ti, da je za nas presnija božanska sloboda, jer ukoliko bi se trebalo dvojiti između bogatstva i slobode, mi bismo birali slobodu.”
I ponesem to gnijezdo sebi u stan pa ga stavim na policu među knjige Aristotela i Platona.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=130158
A OVO JE MOJA MAJKA
A OVO SU JOŠ NEKE USPOMENE
MOJE USPOMENE NA OCA
SAMOĆA
slika: internet
Ja sam već u godinama kada se dosta žestoko osjeća usamljenost. Šezdeset mi je godina, dovoljno za starost, a previše za životne borbe kojih se godinama sve više klonim, nego prihvaćam stvari kakve jesu, bez nadanja, bez volje, bez strasti i nada i volja i strast odlike su hrabre i neustrašive mladosti, dok se starost mjeri rezignacijom i razočarenjima, jer nismo uspjeli u svojim naumima.
Nitko nije uspio stegnuti bure do kraja, baš nitko, a onda ljudi se sa starošću sve više osamljuju i to je jedna poznata psihološka tendencija, da smo sve više umorni od težine života pa se onda sklanjamo u mirnije vode, jer više ne možemo, jer nemamo snage i umorni smo od života, kako rekoh. Taj je nesretni život upisao u nama godove gorčine, ljudi su nam se zgadili, postali smo mizantropi sa više ili manje razloga, odustali smo od ideala i snova o boljoj i ljepšoj budućnosti za sve, napustile su nas vjera i nada, postadosmo osorni sarkoši i svoje biće grizemo kao divlje zvijeri, jedemo se od bijede, neznanja, mizerije, a smatramo kako je to nužna posljedica nagomilanog iskustva i životne mudrosti. Zapravo smo napušteni od svih, usamljeni, izolirani od ljudi, nesretni, razočarani, ali da vas utješim - ove tendencije nisu samo odlika staračke dobi, njih je moguće pronaći i kod sasvim mladih ljudi koji nisu zadovoljili socijalna očekivanja niti očekivanja svoje okoline ili zato što su bolesni ili zato, jer su sljedbenici kakve kontrakulture ili zato što su tobože asocijalni ili pak opasni po zajednicu. Svi smo mi, dakle, usamljenici suvremenog vremena.
slika: internet
Nikada nije bilo više virtualnih kontakata, a nikada manje prijateljstava i smislenog druženja. Usamljena smo gomila, jer ljudi bježe u svoje sfere privatnosti gdje strancima pristup nije dopušten, to se nazvalo iracionalnim otokom koji se odupire sve većoj socijalnoj racionalnosti, a sve su to lakrdije vremena motiviranog novcem i kapitalom, stvarima i imanjem, lažima i podmetanjima, opsjenama i iluzijama o tome kako je sada puno bolje, nego što je bilo i nego što će ikada biti i po tome se ovo vrijeme razlikuje o drugih, jer je ranije bilo osjećaja za budućnost kao i za prošlost, ljudi su živjeli svoje živote nadajući se boljemu za razliku od loše prošlosti.
Danas je to drugačije, jer nam je ponestao smisao za budućnost, a time i za prošlost koje se klonimo ili je pak prihvaćamo, ako je motivirana kamatama i kapitalom, a u fundamentu je preziremo, jer nas boli, jer ništa lijepo nismo doživeli, osim patnje i stradanja, a ako narod nema svoju autentičnu prošlost ne može imati niti budućnost koje se kloni također kao nužno zlo pred kojim se svaki dan u svakom trenutku strepi i od koje se ništa ne očekuje.
Ukratko, mi smo očajni ljudi i možda je u tome bit naše samoće.
slika: internet
https://www.magicus.info/vijesti/tema-mjeseca/samoca-2
Ovaj tekst je nagrađen na portalu https://www.magicus.info/ kao najbolji tekst za Temu mjeseca listopada
https://www.magicus.info/vijesti/tema-mjeseca/tema-mjeseca-listopada-stari-zanemareni-i-prepusteni-sami-sebi
https://www.magicus.info/multimedija/nagradjeni-autori/nagradjeni-autori-u-temi-mjeseca-za-listopad-2018-g
