PITANJE VREMENA
Što se vremena tiče, svako novije razmatranje pojma vremena pridržava se u načelu Aristotelove definicije koja se manje ili više dosljedno javlja u svim sustavima filozofije prirode kao i u sustavima klasične i suvremene fizike i tu je riječ o onoj predstavi vremena koju je Heidegger sa nepravom nazvao vulgarnom predodžbom vremena.
Vrijeme je tu uvijek nešto što se objašnjava u svezi sa prostorom, kretanjem, materijom kao nešto što je u pravilu na strani nekog konkretnog sadržaja, ono je diskretna ili indiskretna veličina pomoću koje se nešto mjeri. Vrijeme je beskonačno i u jednom momentu te beskonačnosti nastao je svijet ili je pak taj svijet kao i vrijeme bez početka i kraja. Stoga treba i upozoriti na stavak u Aristotelovoj „Fizici“:
‘’Jer vrijeme i jest upravo ovo: broj kretanja naprama prije ili poslije’’
ili
‘’To naime vrijeme, to brojeno kretanje sređujućeg u horizontu ranijeg ili kasnijeg.’’
Vrijeme je brojeno i ono jest to brojeno. Aristotelova interpretacija vremena kreće se u smjeru ‘’prirodnoga’’ razumijevanja bitka. Kaže se, da je vrijeme ono ‘’brojeno’’ i ono brojeno jest ‘’sada’’ te je vrijeme uvijek neko ‘’sada-vrijeme’’. Kako je to ‘’sada’’ uvijek isto, slijed ‘’sada-vremena’’ to je onda Platon vrijeme nazvao slikom vječnosti:
‘’…vječnu sliku vječnosti koja traje u jednom, vječitu sliku koja protiče u skladu sa brojem, a koju smo mi nazvali vrijeme.’’
Čitava je tradicija uglavnom slijedila ovo mišljenje. Kembridžski platoničari, među njima i Newtonov učitelj Isaac Barrow tvrdili su, da je prostor postojao prije, nego je svijet stvoren i da postoji izvansvjetski beskonačan prostor i da je isto tako vrijeme postojalo prije, nego je svijet počeo postojati i da beskonačno vrijeme postoji i u izvansvjetkom prostoru. Tako je tu vrijeme pojmljeno kao matematički kontinuum ‘’sada-vremena’’, dakle, kao matematičko vrijeme koje sadrži beskonačno mnogo točaka odnosno ‘’sada vremena’’ proizvoljno i neograničeno djeljivih, a to je Aristotel u svojoj „Fizici“ izrazio riječima:
‘’A jer je biti u vremenu kao i biti u broju, moglo bi se pretpostaviti neko vrijeme veće od svega što biva u vremenu.’’
Isaac Barrow je svoju raspravu „The Geometrical Lectures“ započeo razmatranjima problema vremena i ovdje donosimo centralnu njegovu misao koja vrijedi i za kasnija vremena i na kojoj će raditi filozofija nakon Kanta do danas:
‘’Može se pretpostaviti, da je svaka veličina proizvedena ili da u stvarnosti može biti proizvedena na bezbroj načina. Najvažnija metoda je ona lokalnih kretanja. U kretanju ono što uglavnom treba uzeti u obzir načini su kretanja i kvantitet motorne snage. Budući se kvantitet kretanja ne može odrediti bez vremena, nužno je najprije raspraviti o vremenu. Vrijeme ne označava stvarno postojanje već određeni kapacitet ili mogućnost za kontinuitet postojanja kao što prostor označava kapacitet za prostiranje dužine. Vrijeme ne implicira kretanje što se tiče apsolutne i prave prirode ne više, nego što uključuje drugo, bez obzira kreću li se stvari ili miruju, spavamo li ili smo budni, vrijeme ide istim tokom. Vrijeme implicira kretanje, da ono bude mjerljivo, bez kretanja ne bismo mogli zamjećivati prolaženje vremena. ‘O vremenu kao vremenu već je rečeno (Kretanja stvari razluči ili miran odmori), ali ni jedna misao tada neće doći’ nije loša Lucretiusova izreka.“
Također Aristotel kaže:
„Kada mi sami uopće ne mijenjamo tok naših misli ili ako doista ne primjećujemo stvari koje na njega utječu, čini nam se da vrijeme ne prolazi.“
I doista čini se da uopće, a nije niti očito koliko vrijeme ne prolazi kada se probudimo iz sna, ali iz ovoga ne treba zaključiti da „…je jasno da vrijeme ne postoji bez kretanja i promjene položaja.
“Mi ga ne percipiramo prema tome ono ne postoji ’krivi je zaključak, a san je varljiv u tome što čini, da povezujemo dva široko odvojena momenta vremena. Međutim sasvim je točno, da ‘kolika je količina kretanja toliko se čini da je vremena prošlo’ a niti kad govorimo o određenoj količini vremena ne mislimo na bilo što drugo, već da je određena količina kretanja mogla postojati u međuvremenu, a mi zamišljamo kako je kontinuitet stvari jednakog trajanja sa kontinuiranim uzastopnim prostiranjem.’’
To što je Heidegger sa nepravom nazvao vulgarnim predodžbama vremena, vidimo da je kod Barrowa ono uspoređeno sa snom i vremenom koje protječe u snovima, ako ono tu uopće protječe i doista nam se čini, da je vrijeme u snovima poput vječnosti i da san nikada neće prestati, ali to je varka kao što je varka, da je brojanje vremena vulgarna predstava vremena i ja ću za to uzeti primjer iz našeg svakodnevnog iskustva.
Ja se budim u rano jutro i vrijeme toga jutra je dio dana, a dan je jedan okret Zemlje oko svoje osi, dok je godina dana jedna ophodnja Zemlje oko centralnog Sunca i moj se život mjeri tim ophodnjama. Prema tome, ja sam direktno determiniran kozmičkim vremenom u kojem ja brojim njegove djeliće. Prema tome, teško je reći kako je tu posrijedi neka vulgarna predstava kao što je teško reći, da je kalendar kojeg mi imamo i kojeg smo uspjeli sačiniti jedna banalnost koja sa nama nema nikakve veze. Riječ je samo o tome, da naše subjektivne doživljaje vremena dovedemo u jednu produktivnu svezu sa kozmičkim vremenom kojim smo nepovratno određeni.
Tekst je iz moje zadnje 45. knjige "KOZMOLOŠKA DOMIŠLJANJA"
ISBN kod NSK RH 978-953-354-142-6
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic45.php
