Moji prijatelji su rušili jednu staru kuću. Kuća stara, prazna, hladna i na njeno mjesto htjedoše sagraditi novu kuću sa troje novih stanara pa mi jedan od njih veli:
"Hajde, uzmi od ove kuće stare ono što ti od srca dajem" i gledam, kuća stara, oronula, ali puna svakakovih dragunlija: ormara, zavjesa, karniša, lustera, fenova, tanjura, fotelja, slika.... i gledam ja, sve bi bilo dragocjeno, da moja bijeda nije kao zrno pijeska, moja bijeda moja tugo vela, i pogledam u vrt, kad na vrhu vrtne lampe spazih jedno gnijezo ptice male pa se stanem premišljati što bih rađe - blago kuće stare ili ovo gnijezdo ptice male?!
I na koncu odlučih:
“Deder jarane, ako bi ti mog’o meni dati ovo gnijezo, jer mi se čini kao da je sveto, što će mi ta starudija kada ima vrijednijih dragunlija” i doista, dade mi on to malo gnijezdo i bijaše u silnome čudu, da ja svoju bijedu barem u ovom trenutku ne želim privesti nekome svrsishodnome kraju.
Uzmem ja to gnijezdo pa ga gledam kako je savršeno i kako je gradnja ptica savršena gradnja, meko, toplo, nježno, kako je ptica trebala prvo pronaći mjesto na stablu i na grani, da je to mjesto donekle sigurno kako ga vjetar ne bi otpuhnuo ili da ga ne bi napala mačka ili kakva krupnija ptica pa onda gledah grančice koje je slagala i kako je te grančice odabrala i kako se trudila i kako je sve znala i pomislim: eto, i ti si bijeda k’o i ja, ali ja odvajkada znadem kao i ti, da je za nas presnija božanska sloboda, jer ukoliko bi se trebalo dvojiti između bogatstva i slobode, mi bismo birali slobodu.”
I ponesem to gnijezdo sebi u stan pa ga stavim na policu među knjige Aristotela i Platona.