prepreke

Dražesna je zbilja zagrijana za projekt. I to mi je drago. Stvarno je važno da to radi netko tko želi, a ne da mora ili da je plaćen. E, ali sad ide na put. I onda opet ide na put. Sada to zovemo zajednički posao. To jest mi smo autorice jedne knjige. Donijela mi je na kavu neke skice i puno dječjih crteža. Pa sam i ja prekopala dječje crteže (Tornadove, Kvisko za par dana puni punoljetnost). Ima toga dosta. Djeca crtaju bez opterećenja. To će Dražesnoj biti kao neka idejna skica, pa će se ona nadovezati.
Crtala je puno priča, ali sam joj rekla da se skoncentrira na jednu.
Ostale stvari baš nisu u nekoj fazi. Ne mogu naći vremena da završim one dvije priče koje mijenjam. Tek sam počela. I stalno nešto drugo ima veću važnost. Frajeri se uopće tako ne ponašaju. Oni se usredotoče na svoju ideju i gotovo. Nije važno što ih netko čeka, ili treba.. I zato naravno uspiju. Ali to nije tema ovog bloga. To je samo istina koja me ponekad zasmeta.

Danas i jučer mijenjam dvije priče. Zapravo od jedne činim dvije. Kad sam počela pisati i razdvajati, skužila sam da nikad nisam bila zadovoljna s tom pričom, pa sad radim skroz nove dvije priče. Striček mi je rekao da 11 nije dobar broj, ali 12 je odličan. Tako ću sada imati 12 priča. Dražesna me upisala na neku gimnastiku za babe, pa ćemo sad dva puta tjedno pod moraš pričati o knjizi. A usput ćemo raditi na svojem tijelu kao Vlatka Pokos.

Tornado mi je rekla da likovi u jednoj od ove dvije mijenjajuće priče moraju biti zlatni. I da komuniciraju svirajući i pjevajući. To je stvarno odlična ideja za 8-godišnjakinju.
Uvijek nju pitam što joj je bolje, ovo ili ono, pa ispadne dobro. Publika za tu knjigu će biti otprilike njenih godina, pa malo mlađi i malo stariji.
Sad sam se nečeg sjetila i idem to brzo zapisat da ne zaboravim. Čudno je to zaboravljanje. Ako ne zapišem odmah, makar samo ideju, SVE zaboravim. Ne znam ni približno što je to bilo. Najgore mi je po noći. Ponekad se probudim i smislim cijeli tekst za neku drugu stvar, i još si zadam neke riječi koje će mi ujutro biti podsjetnik tako da mogu napisati tekst. I ničeg se ne mogu sjetiti. Zato kad mi nešto padne na pamet, odmah jurim. Aj bok.

U devet, ponavljam u devet ujutro (to je za mene već pola dana prošlo, al za druge nije) nazvala me Dražesna i rekla da je oduševljena pričama. Da su joj djeca oduševljena. Da su čitali u krevetu i da su očarani. Ovako nešto dugo nisam čula. Kad je moj Blažesni pročitao jednu ili dvije, reko mi je: gle pa ona zna i nekaj napisat. To je zapravo kompliment. Ali Dražesna ima djecu i zna kako djeca dišu. I žena je. A Tornado ju je još više zavoljela jer je tek sad saznala da je slikarica.

Dakle, dobro je krenulo. Javila sam se i Stričeku. Rekla sam mu da počinjem nakon pauze, rekla sam za Dražesnu, da mi se javio i Suncek sa svojim prijedlozima. Bok, Suncek, super si!!
Striček se razveselio i nabacio par rečenica o tome što sve treba s ilustracijama, na što treba paziti, i kaj još da pitam.
Baš odlično, nema veze kaj ima dvjestohiljada slikovnica, nema veze kaj ima petstohiljada cd-ova slikovnica. Dražesna i ja sad radimo SVOJU slikovnicu i to je to.
Psa su mi ošišali pa sad izgleda ko majmun, al ni to nema veze. Mi ćemo napraviti slikovnicu i onda ćemo napravit drugu. Raspoloženja mi variraju ko kod neke klimakterične babe. Ali one su cool. Jer nose naočale. A ja još nisam pregledala oči.

Danas sam se našla s Dražesnom. Ona je slikarica i osjećam da ima kliker. Mislim, ima ona kliker za puno stvari to otprije znam, al' činilo mi se danas da može i hoće nesto suvislo izmisliti. Sve sam joj ispričala - baš sve otpočetka moje svemirske odiseje i pala je u nesvijest. Popljuvala je što se popljuvat mora, oduševila se s onim s čim se mora oduševit i to je to.
Sada opet preostaje da vidimo što i kako će ona s tim. Nadam se, i očekujem da ćemo udružiti snage i nešto izvesti što će biti u materijalnom obliku. Čak joj se i sviđaju moje crtarije. Možda uključimo i svoju djecu u to. Jedva čekam sve. Ne znam točno što, al jedva čekam bilo što.
Ovih dana ću poslati mail Stričeku. Reći ću mu da sam imala problema u obitelji što je i istina, eufemistička.

Ok, sada se sve to udaljilo ali još uvijek mi je mučno od toga. Ne znam što sad i kako. Vrtim se u krug, i čini mi se ako odustanem, onda sam stvarno nula. Odustati zbog prepreke? Koje prepreke? Neke nebulozne situacije koja nema veze sa stvarnošću? Ma....
Kviskova frendica mi je napravila neke ilustracije i moram priznati da baš nisu po mojoj ideji. Crta ona odlično vilenjake, samo ja ih na svojim planetama nemam. Gdje sad da nađem crtača? Crtam i ja malo, ali stvarno nisam crtač u duši.

Jučer, dok sam čekala da Tornado dođe iz muzičke škole, srela sam frendicu. Ja je zovem Dražesna. Bilo mi je negdje u malom mozgu da je ona slikarica. Čim sam ju vidjela, pitala sam: jesi ti slikarica? Hoćes radit sa mnom slikovnicu? Pa bla, bla i ona se oduševi. Dogovor je za sutra, dakle srijeda prijepodne radni sastanak. Danas me nazvala i rekla mi je da nije mogla spavati od ideja. Imam osjećaj da je zapravo važnije za ovakvu stvar naći ljude koji dišu slično tebi, nego da su neki profesionalci.

Stvarno se veselim tom sastanku. Donijeću joj svoje skice, naravno i same priče pa da vidimo. Zapravo nije čak ni važno da su priče nešto super kvalitetne. Mislim, moje jesu, ali bitnije je da do kraja izvedem tu ideju ma kakva bila. Sljedeća će biti bolja. Jer ja naravno imam ideju i za sljedeću slikovnicu, pa i za treću. Ta treća će biti zapravo knjiga. Chic - lit. O ženama, o parovima, o muškarcima u brakovima.

Tada ću već nositi naočale i biti ću prava baba. U četvrtak naime, idem provjeriti vid. Lovi me staračka dalekovidnost, ali uvijek sam htjela nositi naočale pa ih možda i dobijem.

Dakle, sada imam pauzu kao i svi Hrvati. Nema me i ne pišem tjedan dana. Niti ne crtam. Ne kontaktiram sa Stričekom zbog svih onih stvari koje su mi se dogodile u posljednjih dva tjedna.

On valjda misli da sam luda što se ne javljam. A ne znam kaj da mu kažem. Još uvijek mi je zlo od svega što se izdogađalo.

Jako malo crtam, ali sam čula od Kviska da su crtarije njene frendice pri kraju. Na kraju ćemo ostati samo nas dvije. Još prije mi je Striček rekao da ako netko ne napravi ništa u dva tjedna, da to prekrižim. To je mjera za nečiji interes. Ako ne napravi ništa, znači da mu se niti ne da.

Što više mislim na tu slikovncu, više mi se čini da je to nemoguća misija. A sve više mislim na nju. Vidim je kako izgleda. To bi zapravo trebala biti knjiga, jer priča ima oko dvanaest, i svaka ima oko dvije stranice, i nekoliko crteža. To nije baš mala slikovničica. Više zbirka.
Eto, pustiću da se sada to kiseli, ili sazrijeva, na put nosim blokić i pišem u njega što mi padne na pamet, a kad se vratim bacam se na crteže.

Uh, želim da se svemu ovome smijem jednoga dana.