prepreke

Dok djeca crtaju, a to traje, ja pišem kratke priče zadane u radionici za pisanje fikcije. Ovdje je bila tema opisati neki par koji vidim u kafiću i izmisliti priču.

Vježba 1.

Sjede jedno pored drugog za stolom u kafeu. Ona šuti i gleda ga, zapravo prati njegovo izlaganje. Mlada je, tamne zategnute kose u rep, sva puna modnih dodataka za one ispod dvadest godina: šal zavezan u grubi čvor, slušalice vise oko vrata, pirs na obrvi, na svakoj ruci po dvadeset narukvica, čizme do iznad koljena, suknja preko hlača. On objašnjava nešto jako komplicirano, važno. Gleda u daljinu radi nadahnuća i gestikulira prejako. Ima kožnu jaknu, a ne stoji mu dobro. Prestar je za to. Kovrčava kosa zatvorila mu je lice, a marama oko vrata doima se kao namjerni detalj da bi bolje pristajao uz nju, mladu. Da bi izgledala zrelije, ona puši, s prenaglašenim gestama i kima glavom. Prejako. Ne poznaju se dovoljno, nisu bliski. To se vidi po izbjegavanju pogleda: ne gledaju jedan drugog u oči. Tek su počeli shvaćati uzjamnu privlačnost, ali i svu neprimjerenost takve veze. On njoj predaje povijest umjetnosti. Ako ih netko vidi, mogu reći da su se slučajno sreli, da joj mora nešto objasniti i slične klišeje. To se i događa, prilazi im jedan žutokljunac, očito iz grupe za povijest umjetnosti, pozdravlja ih zbunjeno, a oni da bi odagnali svaku sumnju, pozivaju ga da sjedne s njima, popije piće. Sad više nemaju kud, nastavljaju razgovor, žutokljunci slušaju, profesor priča i onda naglo odlazi, ostavljajući ih da sami plate piće.

Nismo se obeshrabrile. Radimo maketu, što ručno, što kompjuterski, pa ćemo vidjeti. Sad je već negdje na pola.
Važno je da bumo se zrihtale: štiklice, minjaci i slično, maketu pod ruku i ajmo do izdavača. Važno je napomenuti da neke izdavače čak i malo znamo. Površno, ali dovoljno za početak. To su Algoritamski i Profilski znanci. Ja znam i jednog tipa koji je kao slobodni menađer (to se tak piše?), on isto ljetuje na mom otoku bez auta, pa ću i njega zaskočiti. Drži se malo von oben, kak bi rekli stari Zagrepčani, ali pogledala bum mu kroz prste.
Ak ne bu prošlo kod njih, idemo nekim drugima. Ovo u tiskari mi je bilo samo da znam. Da znam kad oni počnu o troškovima, papiru, uvezu i slično.
Moramo sada samo uvježbati treptati okicama i pućiti usnama.

Prije nego počnete ovo čitati, sjednite, pripremite čašu vode i primite se za nešto čvrsto. Dakle, dobila sam predračun. Slikovnica bi imala oko 25 strana, svaka druga u boji, čvrste korice, kvadratna, cca 23x23 cm. Taj dan ujutro sam baš takvu kupila s Večernjakom zajedno - za 10 kn. Za 10 kn.
E pa, moj predračun za 500 komada je, držite se, 28000 kn. Slovima, dvadesetosam tisuća kuna! To je po knjizi 50 plus pdv. Pa kolko bi to koštalo u dućanu?
Kad sam pitala ono o štampanju prvo malo, pa još malo, rekli su da to ne može. Mora sve odmah. Prekrasno. A ofset tisak je još skuplji.
No, ionako nam nije bila namjera da platimo to same. Je, ak bi cijena bila 2000 kuna. No to nije slučaj. Šta bi onda nosile torbu punu knjiga i prodavale po firmama? Ne, za to treba ići izdavačima i gotovo. Za početak dovršiti pilot-knjigu. Sad je na prvoj trećini izrade.
Ne damo se.

Jučer u parku () s djecom, upoznala sam tipa koji radi u tiskari. Objasnio mi je da je digitalni tisak stoput jefitiniji i jednostavniji od onog običnog, ofsetnog. Da mogu štampati koliko hoću i nadoštampavati i ne mora biti velika naklada itd, itd. Zato danas nakon Dražesne idem tam razgovarat s ljudima. Ak je to jeftino, u okviru mojih mogućnosti, onda ćemo štampat same. Prvo sto komada, pa ih moraju kupit svi blogeri koji ovo čitaju, pa mama, pa tata, pa sestra, pa frendovi, pa polufrendovi, i to svaki po pet komada, i onda s tom lovom štampam opet, pa opet svi ponovo kupe svaki po pet i tako do love. Uvijek sam znala dobro organizirati . Pravi sam direktor. Tajkun.