prepreke

Kao što je tu jedan bloger sve popljuvao, osjećam se obaveznom da ublažim stvari. Neću se prepucavati, ali ipak...
Ferić je zakasnio, ali lijepo se ispričao.
Prostorija u koju su nas smjestili bila je zbilja mala, ali sljedeći put smo sjedili u prednjem prostoru.
Gospođa koja je došla s djecom, otišla je čim je čula zadaću, i više neće doći s djecom, i isto se ispričala.
Znam da su sve naše majke jednom morale dovesti nas, svoju djecu, negdje gdje nam nije bilo mjesto, i svima je bilo neugodno, i sve su se ispričale i zato nećemo pljuvati po konkretnoj gospođi. Uvijek se može dogoditi da nemate kud s djecom. Dobro je da ima volje i tako doći na radionicu.
Ferić je dao zadatak, i već na tom prvom satu dobila sam što sam htjela: sitne i krupne zanatske štoseve koje ja kao amaterska piskinja na znam.
I na drugom satu je bilo tako.
Tada Ferić nije zakasnio, ali puno njih jest.
Eto, vratila sam loptu.
Jel?

Evo, uspjela sam skočiti i prije toga jasno, reći hop. Na Ferićevoj radionici je zbilja šareno društvo.
Ima jedan pisac koji je objavio već dvije knjige!
Ima jedna ženica koja piše sapunice.
Ima jedan maturant, koji je zlato mamino, jako nadobudan.
Ima novinarka koja je rekla da joj se gade mediji i da je došla raditi na sebi. Ima žena s dvoje djece koja je morala ranije otić jer su djeca morala ić spavat.
Ima jedan ferovac koji izgleda baš kao ferovac i koji je to i rekao, pa je došao nešto napraviti da, iako izgleda kao ferovac, da ispadne da je pisac.
Ima jedna žena koja ima tri kćeri, i već su velike pa ju više ne trebaju, a ona voli pisati romane.
I tako. Ima i jedan čovjek koji je kad je bio tinejdžer prestao pušiti, jer mu je mama rekla da će mu podvostručiti džeparac ako prestane. Pa je on to i napravio i sad ima zdrava pluća, a kao mladić je bio frajer jer je imao love.
Dobili smo zadaću: muškarac i djevojka dolaze na grob njegovih roditelja i tamo se njemu dogodi nešto važno.
Mi tu moramo napraviti kratku priču, nastavak ovoga.
Napisala sam da je čovjek tamo bio neko vrijeme, pa je razmišljao o svom ocu ženskaru, pa je došla neka djevojka. On je pomislio da mu je to polusestra. Pa se lomio bi li joj pristupio ili ne, pa je patio, pa je ipak odlučio da bi. Al onda dođe njena majka i kaže da je djevojka autistična i da voli gledati u grobove i nadgrobne spomenike i da se ispričava ako ga je smetala. Kad ju je odvela on je ostao tamo i buljio dalje.

Ne znam je li to zbog godina, ali u zadnje vrijeme stalno mi dolaze mejlovi tipa: prošlo je već x godina, pa je vrijeme da se počnemo družiti. Prvo okupljanje zamišljeno je u tom i tom restoranu, a kasnije ćemo se nalaziti redovito (?!).
Jedva odgulim maturalne proslave. Imamo pauzu od po pet godina. Bila sam u Šuvarovoj reformi i po dvije godine u svakoj srednjoj školi nije baš doprinjelo zbližavanju. Završiš prva dva razreda i onda ili odeš u novu školu, ili ostaneš u prepolovljenom razredu, ali ti dođu neki novi idioti.
Za te dvije godine slabo se steklo prijatelja, a i razred se nije mogao baš nešto pretvoriti u klapu. Svatko je brijao svoje. Na samim proslavama je toliko glupo da se uvijek pitam zašto odem. Ljudi su odvojeni kao i u razredu: oni do prozora išli su svaki božji odmor cugati u Derby u Maksimirskoj, a srednji i red do vrata išao je raštrkano kako tko. Jer su tako i došli u mioc, iz raznih drugih škola.
I sad, na tim takozvanim večerama gdje se jede najgore na svijetu za priličnu lovu, ista priča. Nemaš kaj pričat, osim općenito, a to mrzim. O djeci uopće ne mogu pričati. Baš me briga kud ona vodi svoje sinove i jesu li uspješni, i je li proklizao i jede li povrće i koje igrice igra.
Onda jedan lik uzme gitaru i kao uvijek počne svirati one najgluplje pjesme iz autobusa: Evo banke Cigane moj, Moj sokole, pa sve od Balaševića i onda još sve od Bajage da, ako već nisi, da do kraja poludiš. I tako do dva ujutro. A da ne pričam o hrpi fotografija s dječurlijom koju mi se uopće ne gleda jer su svi isti, predebeli, blijedi, s najskupljim gadgetima u rukama, s istim frizurama i odjećom.
Sad me zasipavaju mejlovima iz karate kluba. Karate? Ma daj! To sam trenirala tek toliko, tada nije bilo pilatesa i aerobika. Nije me zanimalo da se natječem ni da se družim. Osim toga sve su glupače bile zaljubljene u trenere pa su se zapravo mrzile i bile jedna drugoj konkurencija. I sad kurtoazija, piše: vidimo li se kao i obično u pivnici? A bio je samo jedan takav sastanak. Kao i obično? I onda još dobijem po nosu jer ne odgovorim. Kao kakav je to način da se ne odgovori na mejl? E pa, dušo normalan. Meni nitko ne odgovara na mejlove. Ako odgovori, taj je kralj. Osobno ga okrunim. Nema puno kraljeva. I zato, tacet.

E da, u srijedu, tj. sutra je prvi dan Ferića. Jupiiiii! Možda i tu bude kakva obljetnica!