prepreke

Ne znam je li to zbog godina, ali u zadnje vrijeme stalno mi dolaze mejlovi tipa: prošlo je već x godina, pa je vrijeme da se počnemo družiti. Prvo okupljanje zamišljeno je u tom i tom restoranu, a kasnije ćemo se nalaziti redovito (?!).
Jedva odgulim maturalne proslave. Imamo pauzu od po pet godina. Bila sam u Šuvarovoj reformi i po dvije godine u svakoj srednjoj školi nije baš doprinjelo zbližavanju. Završiš prva dva razreda i onda ili odeš u novu školu, ili ostaneš u prepolovljenom razredu, ali ti dođu neki novi idioti.
Za te dvije godine slabo se steklo prijatelja, a i razred se nije mogao baš nešto pretvoriti u klapu. Svatko je brijao svoje. Na samim proslavama je toliko glupo da se uvijek pitam zašto odem. Ljudi su odvojeni kao i u razredu: oni do prozora išli su svaki božji odmor cugati u Derby u Maksimirskoj, a srednji i red do vrata išao je raštrkano kako tko. Jer su tako i došli u mioc, iz raznih drugih škola.
I sad, na tim takozvanim večerama gdje se jede najgore na svijetu za priličnu lovu, ista priča. Nemaš kaj pričat, osim općenito, a to mrzim. O djeci uopće ne mogu pričati. Baš me briga kud ona vodi svoje sinove i jesu li uspješni, i je li proklizao i jede li povrće i koje igrice igra.
Onda jedan lik uzme gitaru i kao uvijek počne svirati one najgluplje pjesme iz autobusa: Evo banke Cigane moj, Moj sokole, pa sve od Balaševića i onda još sve od Bajage da, ako već nisi, da do kraja poludiš. I tako do dva ujutro. A da ne pričam o hrpi fotografija s dječurlijom koju mi se uopće ne gleda jer su svi isti, predebeli, blijedi, s najskupljim gadgetima u rukama, s istim frizurama i odjećom.
Sad me zasipavaju mejlovima iz karate kluba. Karate? Ma daj! To sam trenirala tek toliko, tada nije bilo pilatesa i aerobika. Nije me zanimalo da se natječem ni da se družim. Osim toga sve su glupače bile zaljubljene u trenere pa su se zapravo mrzile i bile jedna drugoj konkurencija. I sad kurtoazija, piše: vidimo li se kao i obično u pivnici? A bio je samo jedan takav sastanak. Kao i obično? I onda još dobijem po nosu jer ne odgovorim. Kao kakav je to način da se ne odgovori na mejl? E pa, dušo normalan. Meni nitko ne odgovara na mejlove. Ako odgovori, taj je kralj. Osobno ga okrunim. Nema puno kraljeva. I zato, tacet.

E da, u srijedu, tj. sutra je prvi dan Ferića. Jupiiiii! Možda i tu bude kakva obljetnica!