prepreke

Evo, otkrila sam toplu vodu i sjetila se da bih zapravo mogla stavit tu neku svoju priču na blog. Mislim Tibor ju je već dobio, Skaska želi, Zg-dnevnik je dobio jednu drugu... Čitajte i slobodno raspalite sa kritikama. Sve su u autorskoj agenciji, ali uvijek ih mogu mijenjati ako treba.


Neptun

Kada pogledate sliku Neptuna u nekoj knjizi, vidjeti ćete da je plave boje. Ima i prsten sličan Saturnovom. Ima i pjegu sličnu Jupiterovoj. Kao oba ta planeta i on je plinovit. Ali to je samo privid. Neptun je naime planet koji ima samo more. Iznad mora nalazi se gusti oblak plave boje. Kao što Zemlja ima atmosferu koja je zapravo prozirna i bez boje, tako i Neptun ima neku vrstu atmosfere koja je prekrasne plave boje. Morski plave. Jasno je da kroz taj oblačni dio možete proći kao što se može proći kroz bilo koji oblak.
Da li u tom moru žive bića? Pa, naravno! More je i na Zemlji bilo početak života, a na Neptunu je to jedini životni prostor.
Osim svega ovoga, Neptun ima i osam mjeseca koji kruže oko njega. Zamislite kako je divan prizor navečer, kada Sunce zalazi, a na obzoru se vidi osam mjeseca koji sjaje i njihovi se odrazi vide u moru. To je zapravo osam puta ljepše nego na Zemlji. I ostali planeti imaju mjesece, ali nemaju ocean da se vidi njihov odraz.

Najveći od svih osam je mjesec Triton. On se okreće u suprotnom smjeru od svih ostalih Neptunovih mjeseca. Kao kada idete na klizanje, i svi idu u istom smjeru. A jedno dijete ide u suprotnom. Triton se ne sudara, jer planeti i mjeseci imaju svoje staze. Na tom mjesecu ima vulkana, ali zamislite, oni izbacuju led i ledenu prašinu! Sasvim suprotno od onog na što smo navikli na Zemlji.

Idemo sada vidjeti što to živi u moru Neptuna. Kao prvo, tamo se rodio bog mora – Neptun. U podmorju žive sva bića što su ikada živjela na Zemlji, što sada žive i što će ikada živjeti. To znači da na primjer tamo žive svi oni izumrli morski dinosauri koji su živjeli na Zemlji prije mnogo milijuna godina. Zatim sve izumrle vrste riba, pa sve izumrle vrste školjaka.
Tamo žive i sve vrste podmorskih bića koja sada žive u oceanima i morima Zemlje. Ali isto tako na Neptunu žive i sva ona morska bića koja još nisu došla u Zemljina mora. Jer morska se bića neko vrijeme zadrže na Zemlji, onda se kaže da su izumrla, pa dođu živjeti neka druga bića.


Na primjer, u moru na Zemlji živio je jedan ogroman morski dinosaur koji se zvao basilosaur. Bio je velik oko 20 metara i jeo je sve živo. Nitko se nije mogao obraniti od njega, bio je najopasniji, najbrži, najjači i imao je najoštrije zube. Neko je vrijeme živio u oceanima Zemlje, a onda je izumro. Zapravo se vratio na rodni planet, samo mi mislimo da je izumro. Umjesto njega došla je jedna druga vrsta opasne morske ribe, možda je to današnji morski pas, a možda je koralj. To mi ne znamo. Kao što ne znamo niti kako će izgledati nova morska bića koja dođu sa Neptuna.
Morski bog Neptun pazi na sva ta bića, i na Zemlji i na rodnom Neptunu. On ima trozubac za koji je zakvačena svjetlosna zraka i pomoću nje on upeca morska bića koja moraju nazad na Neptun, pa ih odvede kao što mi na primjer vodima pse na uzici. Tamo opet zakvači nekoliko novih bića, dovede ih na Zemlju i pusti u more. I tako to ide već milijunima godina, ali se niti jedno biće nije dvaput pojavilo na Zemlji.
Jedino neke morske životinje ostaju jako dugo, kao na primjer morska kornjača. Ona je tu već od doba dinosaura i još ju Neptun nije odveo. Ali hoće. To opet ovisi o nama, ljudima. Jer ako jako puno lovimo i uništavamo neke vrste, onda se Neptun naljuti i odvede ih nazad gdje su sigurne. Ako smo pak dobri prema njima, onda ih dugo ostavi u morima Zemlje.
Inače, u prstenu Neptuna nalaze se samo školjke. Zato taj prsten ima srebrnasti sjaj. Školjke koje nalazimo na plažama, one suhe koje možemo uzeti za doma, one su iz Neptunovog prstena. Žive školjke dolaze na Zemlju kao i ostale morske životinje: pomoću Neptunove srebrne uzice. Zato, kada nađete neku praznu školjku i kada je ponesete kući, imati ćete uspomenu na more Zemlje i na prsten Neptuna.

Jučer sam bila na kavi sa Stričekom. Opet nove ideje...i to jako dobre. Sve ću ih utkati u knjigu. Moraće i on biti naveden kao suradnik. Ili mentor.
Onda sam otišla po malu u školu al je morala ostati jer im je došao neki čovac iz dječjih novina, pa su se slikali i pričali.
Za to vrijeme sam bauljala po gradu, zaboravila torbu u pošti, pričepila prst na vratima proklete slastičarnice (krivo im je napravljena kvaka, ako hoćeš bit normalan i zatvorit vrata, pričepiš prst), vratila se po torbu...i baš kad sam trebala malo sjest da odmorim, čujem iz sveg glasa kako me netko zove. To je moja prijateljica Deniza. Prijateljica iz davnih, davnih i prekrasnih dana.
Prvo smo se grlile, a onda smo se dragale ko da dragamo pse. Užasno mi je drago da smo se srele jer ona živi u Engleskoj. Ima još šest ili više sestara i sve su vani. Svojevremeno je pobjegla od kuće i promijenila vjeru. Pa joj je stari poludio i odreko je se. A dok smo zajedno išle u MIOC, mogla je pretuć sve dečke. Bila je najjača. Završila je slikarstvo ili kiparstvo, i otišla u Englesku.
Čekale su njih tri još jednu sestru koja je imala rođendan, pa su se skupile i iznenadile ju pjevajući onu pjesmu. Bilo mi je prekrasno vidjet Denizu, a i taj skup sestara. Ona će za tjedan dana doći na duže u Zg, pa ćemo se družiti. Sad se sjećam da je bila toliko luda da se predstavljala ovako: Bok, ja sam Deniza, al moš me zvat Peniza. Svi su padali u nesvijest od takvog nastupa.
Jedva čekam da dođe.
Rekla mi je da super izgledam čak i s tim sijedinama na glavi.
Ma luda je, al je volim.
Dražesna je nježna i moram ju čuvat. Divno slika i bit će glavna i odgovorna u našem procesu rađanja be pardon knjige.

Užasno sam ponosna. Skužila sam kak se stavljaju linkovi tu sa strane lijevo, pa sad imam linkove blogova koje odem čitati. Sad znam i kak ću si promijeniti boju slova, i super mi je.
Slikovnica ide dalje, mislim da malo srljamo i da stalno dotičemo nešto što se ne treba nas trenutno ticati, ali tu sam da usmjerim i stanem na loptu. Ovaj tjedan idem u onu malu firmicu gdje stoluje Striček da mu pokažem ili ispričam što je s mojom misijom iako on sve zna odavde. Al' ponavljanje je majka učenja. Jer kad ja sve ponovim onda bolje čujem.
Sad sam preponosna da pišem dalje. Stavila sam linkove pa sam faca.

Zato jer sam jučer bila s Dražesnom i rekla mi je da sam glupa. Pokazala mi je što je naslikala i bile smo na kavi i ja sam ju pitala da li sam ju možda opteretila s tim svim. Pa mi je rekla da sam glupa.
I to mi je bilo super.
Slike su prekrasne i biti će s preklopom ali drukčije. I rekla mi je da ćemo to napraviti do kraja i da se ne brinem i da ćemo onda ići nekome i da ona zna ljude. I da ne gnjavim.
I to mi je bilo dobro.
Poslije mi je poslala sms sa još nekom takvom rečenicom, a ja sam joj rekla da bi je najradije poljubila. Pa sam joj poslala sms poljubac. Aaaa!
Sada opet pišem nešto novo, i upozoravam sve da mi ni u kom slučaju ne kažu da sam glupa pa da misle da mi je to super. Ili da će dobit poljubac. Neće.
Inače, ovo me sve podsjeća na trudnoću i porod. To svi koji tako nešto rade govore. Kad se stvar relizira, imaju osjećaj da su rodili bebu. Kad sam jučer vidjela te slike bilo mi je zbilja slično osjećaju kao kad vidite prvi puta ultrazvučne slike svoje bebe. Sve što sam do sad vidjela bilo je na nivou rinfuzo kolaža, a mi smo dogovarale kaj će ići gdje. Sad je to dobilo izgled, lice, i to je to.
Kompletne su. Možda i dobiju te slike nešto dodataka, ali neće više biti puno vrludanja u samoj ideji.
Striček mi je zapravo dao onaj prvi impuls jer bez njega mislim da bi to sve još bilo u ladici, a ja bi grintala kako je u ovoj državi sve nemoguće. Eto tako se svijet mijenja!

Dakle, dosta sam nestrpljiva, a i nespretna u međuljudskim odnosima. Svaki čas nekome kažem nešto i onda moram objašnjavati da nisam tako mislila. Ne mislim tako kako ljudi to shvate nego onako kako to ja shvaćam. Dijagnoza se zove socijalna nespretnost.
Možda sam malo preizravno rekla Dražesnoj da hoću brzo i da hoću sve. Ali nisam mislila da ona mora nešto mijenjati. Samo tako bezveze. Ne žuri mi se. Pa mi se činilo da ju je to malo udrilo, jer mi je rekla da samo želi napraviti najbolje što može. Bilo mi je malo žao jer je zbilja iskrena.
Onda sam rekla sestri da je glupa, ne baš tako izravno, ali što mogu kad sam taj čas a i neke druge časove ja pametnija.
Čak sam i prema mobitelu takva: SVI brojevi su mi se izbrisali. A lijepo me pitao da li da kopira sve brojeve. Da. To će izbrisati sim memoriju. Dobro. I sad nemam niti jedan broj više. Niti jedan.
Sad pišem još jednu slikovnicu. Jedan iz moje blizine je rekao da mu ozbiljnije zvuči da pišem za odrasle. Kao bolje je za status u društvu. I za to me zabole.
Pišem slikovnicu jer to mogu. Ne kažem da znam. To ćemo tek vidjeti. A i dalje vjerujem u prvu, jer je super, i biće super. Otkačena po svemu.
Sutra opet gledam crteže... I neću nikome ići na razgovor dok ne bude svaka priča ilustrirana. Da ne bi bilo....
Vremena imam, a ako umrem netko će ostaviti balkon otvoren.