prepreke

Dakle.
Jučer sam ju nazvala, kao i desetke puta do sad. No, odmah je počela vrlo vedro govoriti nešto kao:

''Mi smo imali sastanak (misli se na najglavnijeg urednika i nju) i ponovo prolistali i odlučili smo objaviti vašu knjigu. ''

E. Ali moj mobitel je baš malo zašuštao na riječima 'odlučli smo objaviti'. Tako da sam ja stiskajući slušalicu ne prekidajući ju pokušavala shvatiti što govori. Tekst je dalje išao:

''Tako da ćemo se sada što prije sastati da potpišete ugovor. Knjiga ne može izaći prije godine dana jer smo jako zatrpani s rokovima. Odgovara li vam to? Tokom te godine ja i vi ćemo se sastajati da mijenjamo ako treba te neke dijelove. Odgovara li vam u ponedjeljak u 14?''

I ne čuvši te dvije ključne riječi, skakala sam po haustoru od sreće. Godinu dana? Ma baš me briga! Važno da smo upale!
Onako, flegma, ali ne previše sam joj rekla da super, da ponovi one dvije riječi, i da se vidimo naravno u ponedjeljak.

Poslije toga išle su poruke preko mobitela. Prvo muž, pa starija kćer, pa Dražesna, pa mlađa kćer, pa Striček (sjećate ga se?), pa svi bliski prijatelji.....

Što sad još treba dodati? Već sam napisala drugu, ali ovdje pišem samo o prvoj.
Jer je najvažnija.

Danas sam kao i prošlih dana opet nazvala Nju. Veselim glasom, ali jednostavno, kao da mi kaže da ćemo se naći na kavi, Ona kaže:

''Glavni urednik i ja smo imali sastanak. Objavićemo vašu knjigu.''

sad ću to napisat još jedamput

''Glavni urednik i ja smo imali sastanak. Objavićemo vašu knjigu.''

evo još

''Glavni urednik i ja smo imali sastanak. Objavićemo vašu knjigu.''

i još za kraj

''Glavni urednik i ja smo imali sastanak. Objavićemo vašu knjigu.''

sad više ne mogu ništa napisat. sutra ću sve šta mi je još rekla.

Sutra se nalaze njih Dvoje.
Ona i On.
Ponovo će prolistati, razmisliti i ja ih moram nazvati u tri popodne.
To će valjda biti odlučan trenutak.
Odmah iza tih tri sata, sjedam za kompjuter i pišem šta je bilo.

Mislim kako je sada ovo najveća prepreka. Ako nju uspješno prijeđem, to je onda to. Sutra zovem, jer sam danas radila svo moguće vrijeme i nisam mogla zvat.
Oni to imaju na polici kao i stotine drugih rukopisa. Ona je to pročitala, sad mora i on. Njega se lovi jer je rasprodan. Kad on da zeleno svjetlo, to je početak jedno velikog prijateljstva.
Zato ne mogu ići sa drugima, koji mi nude neke jednostavne i nevidljive opcije. Jako su ljubazni, ali...nekako imam osjećaj da ovaj prvi mačić ne samo da neće biti bačen u vodu, nego će biti pogodak u sridu.
Zato se ne dam.
Što se zbiva u međuvremenu?
Pišem novu slikovnicu, jako zgodnu. Zamislila sam ju kao jednu priču dosta ilustriranu, na svakoj stranici nešto teksta i jedna slikica. Oko 30 do 40 stranica.
Vidjela sam da to pali. Ako ima puno teksta, djeca gube interes. Žele manje teksta. To je valjda ta nova generacija.
Eto.

Opet sam sam ju zvala
Rekla je da još nije uhvatila glavnog urednika
Da je on na putu
Nek opet nazovem
Početkom drugog tjedna




ovo netko može shvatiti kao poeziju. pa i je na neki način.

Krajem šestog mjeseca odnijele smo sve u taj Profil. Čekale smo, čekale. Otišle na godišnji.
Krajem sedmog Dražesna se nešto vratila u Zagreb i nazvala ih. Što su joj rekli? Evo:
'' Jako nam se svidja tekst. Ne govorimo u prazno. Dobijamo stotine tekstova, ali u ovom smo zaista uživali. Ilustracije nisu loše, ali ih treba malo doraditi da budu mrvicu komercijalnije. Nastavljamo suradnju početkom devetog jer su sada svi na nekakvim odmorima. ''
Ja si taj tekst stalno ponavljam već mjesec dana. Svidio mi se. A kome i ne bi?
Napisala sam još dvije priče, koje su zapravo samostalne, svaka može biti u jednoj posebnoj slikovnici. Jednu volim više.
Eto, sad idemo dalje, da vidimo jesu li ozbiljno mislili.