prepreke

Znam da dugo nisam pisala post, ali imam majstore. Koji farbaju jednu po jednu prostoriju. A dok farbaju jednu, ne možemo doći ni do ostalih prostorija jer je sve zagrađeno. Kompjuter je u srednjoj sobi. On mi treba za pisanje, za mailanje, za gledanje da li imam komentara, za gledanje da li mogu nekom ostavit komentar, za pregledavanje foruma Šapice koji je o psima jer imam preslatkog psa, i naravno, treba mojoj kćeri Kvisku, koja radi maturalni rad, pa stalno piše.
Našle smo neku rupu u skelama pa do kompa ona može doći. Ja ne mogu jer sam gospođa, pa mi ne priliči da se provlačim dok majstori gledaju kaj radim.
Zato pišem na laptpu koji je mužev, al mi je to često nedostupno jer ode s njim. Laptop s mužem.
To je kaj se tiče isprike.
Kaj se tiče ilustracija za knjigu, to je vrh. Dražesna crta u tom ateljeu, i ja sam jučer s njom provela tamo cijeli dan. To je jedna prostorija koja ima slikarsku prešu, pa ona nekaj zamulja, pa preša, pa dodaje, pa oduzima. Samo kaj ne derivira. A ja sam zapravo dodavala boje, otvarala poklopce, micala papire, otvarala vrata...
Ambijent je divan. Sad mi je još jasnije kako je divno biti umjetnik. Samo za to treba snaga. Svaki dan izmislit kaj da crtaš. Il pišeš. Il komponiraš. Kad nisi umjetnik, šef ti veli kaj da radiš. Tu ne.
Slike su joj toliko super, da može poslije napravit izložbu. Pa će se proslavit. Poslije tih njenih prešarija, moramo na kompjuteru malo handlat. Ovo sim, ono tam, tekst gore, tekst lijevo...
I onda, ne znam. Onda će izdavači gnjavit, pa ćemo se suočit s pravim preprekama. Al, obećajem da nas ništa neće spriječit.
Eto, idem sad opet tamo. Možda mi da da miješam boje, kao u Djevojci s bisernom naušnicom.

Dogodila mi se čudna promjena. Kad sam počela pisati blog, često sam obilazila knjižare sa mlađom kćeri - Tornadom, i divila se slikovnicama. Govorila sam sama sebi, kako su divne, da bar i moja bude bar približno takva. Izgledale su mi nedostižne po dizajnu, tisku...
Neki dan sam opet obilazila i to namjenski: morala sam kupiti neku slikovnicu kao dar za dijete od 8 godina. I shvatila sam promjenu: niti jedna mi nije dobra, niti jedna mi se ne sviđa, ne mogu ni jednu kupiti sa zadovoljstvom. Sve su mi na isti kalup, ružne, isfurane sa pričama i dosadnim slikicama. Najviše mi se urezala u sjećanje jedna serija slikovnica gdje je kao autor naveden ilustrator, a autor teksta na kraju, ono kao usput, čistio prostorije i tekst napisao taj i taj. A ilustracije su dosadne, sve iste. Vrti se nekoliko autora sa istim likovnim rukopisom.
Znam, pljujem, ali vjerujem da će moja, tj. naša knjiga za djecu biti zbilja nešto novo. Em su priče malo drugačije, em moja Dražesna crta ko vila. Ona je sad našla neki atelier, tj. atelje, gdje ćemo zajedno raditi na crtarijama. Zajedno se misli da ona radi sve, a ja kažem tu daj malo više žute, a tam pojačaj da se vidi konkretno to i to. Mislim da će to sve biti gotovo iza ljeta, ali stvarno nema veze. Dobre stvari se trebaju čekati. Onda ću uzeti svoje primjerke i poklanjati. A sve blogere koji me čitaju, svečano ću pozvati na tulum povodom izdavanja. Jelo bu se i pilo....
Opet maštam....

Neki dan sam se dogovorila s prijateljem za kavu. No, na kraju smo imali samo 20 minuta jer smo oboje kasnili. Kak ti se žuri po dijete u školu? Kaj nije u boravku? pita on. Gle, neke dane radim do 4, a neke samo do 12. Kad radim kraće, jurim po nju jer.....Nisam znala kaj da mu velim. Mi se svi žurimo doma. Lijepo nam je kad uspijemo još jedan dan osim nedjelje ručati zajedno. Njemu je to vjerojatno neshvatljivo. Pa dijete čuvaju ljudi, ne? Kaj sad moram baš jurit. Vezana si i sputana, kaže on meni. Nisi slobodna. Došlo mi je da ga puknem šakom u glavu. Vjerojatno je bio uvrijeđen jer ga nisam stavila ispred tih mojih mušica. Rekla sam mu da ću bit slobodna u penziji. Tada ću ispijati beskonačne kave s kim god treba i ne treba. A sada? Sad spadam u luđakinje koje jure po djecu ranije nego što je propisano.
E, da. Kad sam mu rekla za slikovnicu, tj. bolje reći knjigu, umro je od smijeha. To ti niko neće izdat. Niš ne buš zaradila. Bolje ti je........
Više ga nisam slušala. Sad imam lakmus za prijatelje.
Razumijem da ne razumije moje jurenje po dijete. Ali ovo...Pravi primjer idiota kojeg od sad izbjegavam. Krug poznanika mi se sužava. A ja sam sve zadovoljnija.

Zašto bi čovjek bio živčan kad je u istom sosu ko i svi? Jučer smo imali sjednicu u toj školi (privatnoj). Đaci su katastrofa. Apsolutno niš ne rade i niš ih ne zanima. U drugom gimnazije ne znaju nacrtat graf y=2x+3. Nisu čitali ni Harry Pottera a kamoli druge knjige. Nisu ni gledali filmove, baš nikakve filmove osim onih 'ševa, šora, mačevanje'. Svaki put me pitaju gdje je Enter na tastaturi. A gdje je Word? Važno im je s kim hoda Eva Longoria. Imaju skupe iPodove sa narodnjacima koji trešte pod nastavom.
OK, nije sve u štrebanju. Bili su na putu i porazbijali sve u hotelu. Malo su se zabavljali. Sad agencija i škola imaju okapanja s hotelom.
Na nacionalnom ispitu su na oko 8%. Glupo im je to.
A na sjednici smo MI dobili po p... Kao nisu učenici krivi. Mi od njih živimo. Nema kažnjvanja i nema izbacivanja. Nema rušenja. Treba elegantno dati dva i tri. Jer će otić u drugu školu pa će njima plaćat školarinu.
I onda će moja kćer koja rastura u državnoj gimnaziji doć na prijemni za faks i može se desit da one ne bude primljena a oni pošto imaju love, imaju i veze, bit će primljeni. Baš lijepo. No, veseli to što sam prošli tjedan barem dobila plaću za 11. i 12. mjesec. Rekao mi je direktor da mi je to super jer da je to ko prisilna štednja. Kao nema love, pa onda dođe odjednom. I to u četvrtom mjesecu za prošlu godinu.
Sad moram pametno rasporedit tu lovu na sljedeća tri dana jer moram platit sve kaj sam posudila. Jer sam štedila.
Nema veze sa slikovnicom, ali me zato ona veseli još više. Jer nema idiotskih učenika i još debilnijeg ravnatelja koji liže guzicu njihovim roditeljima zbog love.