prepreke

Dražesna, ja i Tornado jučer smo pokušale završiti ilustraciju jedne priče. Ideja je bila vrlo hrabra: na njezine gotove slike dijete treba direktno ucrtati svoje impresije. Prvo smo joj pročitale priču i na praznom papiru isprobale kako će to izgledati. Onda je Dražesna rekla ovo nacrtaj tu, ovo malo veće tu i tako je to išlo.
Ali porazila nas je jedna činjenica: dijete od 8 godina već je zadojeno formama. Ništa joj ne valja (a zapravo valja!), robuje nekim pravilima koje su joj usadili u školi. To se vidi. Uporno želi nacrtati nešto šablonski. Kada joj uspije neka izvanredna crtarija koja je baš dječja, spontana i zgodna, tada se njoj ne sviđa. Jer nije po pravilima. Sjećam se da je moja starija kćer jednom imala likovni na Gornjem gradu, i crtali su kulu Lotrščak. Ona ju je nacrtala žarko crvene boje jer je sunce tako sjalo. Slika je bila predivna. Ocjena: 2. Lotrščak je bijel.
Znate li da u trećem razredu osnovne škole postoji udžbenik iz likovnog? Tamo piše o slikarskim tehnikama. A u petom se teoretski uči što su tempere, a što vodene boje! I onda to moraju štrebati za ocjenu iz likovnog!! Ludilo. Još će napravit knjigu iz tjelesnog i učit kak se radi stoj na rukama ili kak se trči.
No, dobro, nakon sat vremena, mala se opustila i počela spontano crtat, pa je ispalo dobro. Ali mi smo se rastužile jer smo vidjele kako se djeca guraju u konformističke kalupe.
Imam te slike u kompu, sad mi još samo treba jedna era da shvatim kak da to stavim na blog. Tada će jedan post imat samo slike: kupaonskih pločica i slikovničine.

Zastoj je bio kratak ali bolan. Trebalo je taj kamen izbacit, a on je začepio sve odvode. Uz nekoliko galona tekućine, par intravenoznih spazmoanalgetika, a sve to u odgovarajućoj instituciji, stanje je bitno bolje. Kamen se još čeka da izađe, ali bar spazama nema.
Uz to, bilo je štemanja od strane hitnih intervencija u mojoj divnoj kupaoni. Kad sam vidjela rupu, pozlilo mi je. A onda mi je sinula ideja: nećete vi meni sad stavit svoje odvratne bijele pločice koje daje gradsko stambeno, nego ću ja kupit otpad i napravit umjetničko djelo. Sad kupaona više ne curi susjedu, a na podu imam umjetnost. Kad skužim stavljanje slika na blog, pokazaću svima.
Inače, slikovni dio knjige sam skenirala i zbilja, al zbilja smo se dogovorile kako će to izgledat. Jednostavno: lijevo slika, desno tekst. Tekst će još biti malo zamazan nekim mrljicama da bude zanimljivije i to je to. Sad obje (Dražesna i ja) moramo naći vremena za kompjutersku neku kao obradu. To je zapravo najveći problem. Mislim, vrijeme ne obrada. Jer uvijek dođe neki kamen, ili štemanje da ti spriječi planove. No, ne damo se smest. Do penzije, sve bu gotovo!
Eto.

Znam da izgleda odvratno bahato, ali mi zbilja ne ljetujemo 2 mjeseca. Mi se zapravo preselimo u malu kuću na otok bez auta i tamo živimo kao i ovdje. Nije to ljetovanje kad Blažesni od tamo radi, telefonira, muči nas sa: tiho, razgovaram poslovno! Pa ode do Zagreba da obavi nešt, na tri dana. Pa ode do Splita na jedan dan. Ja radim nove programe, pišem nove priče, a o majčinskim i dužnostima direktorice familije da i ne pričam. Osim toga, tamo smo imali neku predstavu u kojoj smo sudjelovale sve mi ženske članice obitelji. Tornado je glumila, Kvisko svirala i ja tako nešto. To je bilo za gušt. E, da moramo se i kupat i obilazit uvale brodom.
Lijepo je i ovdje doći. Kišica pada, jesenski štimung. Meni je to OK. Ne volim kad ljudi kukaju zbog vremena. Pa kaj ak je kiša? Jedino ovdje imam internet, a tamo ne. Samo kad odem do većeg grada koji je 20 minuta brodom. A to mi se ne da. Zato ću se sad izdovoljit.
To je početak. Ostalo o knjizi slijedi.