prepreke

Jedan post fali. To je ovaj od 31.12. gdje se vidi sve a meni je neugodno objavit. Bio je objavljen, ali sam ga povukla i sad je spremljen. Možda ga objavim jednom kad se sve smiri i kad se bumo svi skupa svemu smijali. To je za one kojima fali jedna karika.

Biti će tih kava sa Stričekom još valjda bezbroj (manja kćer-radno ime Tornado pitala me kak je bezbroj najveći broj kad je BEZ. Znači da ga nema jer je bez broja, a to je nula. Rekla sam joj da će o tome učit u školi jer da ja znam, al ne znam objasnit.)
Moram viriti u Stričekov prvi mail da se sjetim kaj je sve reko.
Ja ću to skratiti i zapravo želim pisati o tome što se događa svakodnevno, dok to rješavam. Dakle, dao mi je na znanje da je to skoro nemoguća misija. Slikovnica ima ko d.... i nitko ih ne želi niti štampati, niti financirati. Uglavnom se sve rade u Kini i tako su jeftine da ovdje nemožeš konkurirati. Cd-slikovnica isto nema, ali nitko ne želi isto to raditi s njima. ALI...

Ako nađem ilustratora, lektora, i kaj ja sve ne znam koga, šanse rastu. I to dramatično, kako je on rekao. Prvo ću dio priča objaviti na web-u. I za to mi trebaju ljudi koji će besplatno radit, samo zbog slave (tko se javlja??). Kada se svi zajedno proslavimo, onda oni koji imaju pogone, tipa izdavači, vide da ima nekog odjeka, da ljudi gledaju tu web-stranicu i onda možeš na informativni razgovor. Poanta je u tome da zapravo imam već nešto, bilo što: web stranicu, slike, ilustracije, skicu slikovnice, radni primjerak, da ljudi imaju u nešto gledati kad im ja dođem sa idejom o izradi cd-a.

Zato mi je Kvisko nabavila jednu frendicu koja crta, pa hajde. U biti, ja imam u glavi sliku toga. Tko nacrta najbliže tome, bingo. Ide na web. Našla mi je i svog nekog frenda koji zna to sve bacit na web. Naglasak je na to sve.

Noćas sam se sjetila frenda programera. Pitanje je bi li on to radio, jer se rastao od moje frendice pa misli da sam mu neprijatelj. Moraću ga uvjeriti u suprotno. U međuvremenu, Striček i ja idemo na kavu, ja postavljam pitanja, a on odgovara u pričama. Opaljen je 100%. To je dobro, jer sam i ja, možda malo manje, oko 86%.

Dobila sam ilustraciju jednog našeg kućnog prijatelja. To ne treba opisivati. Staviću to nekako u ovaj blog da se vidi. Možda ne razumijem umjetnost.

Dakle, kakvu zagonetku smo dobili? Pitala sam ga zašto jednostavno nije odgovorio ne, hvala. Odakle mu toliko volje da mi onako podrobno sve odgovori. Odgovorio mi je da i on ima dva moguća odgovora. Jedan je ne, hvala, a drugi je dođite na kavu da neobavezno popričamo. U ovaj drugi ste upali zbog kćeri (neka joj radno ime bude Kvisko). Cijeli vikend sam mučila sve oko sebe: ko je taj, kak on zna za tebe Kvisko, mozda neki tata koji te pozna, mozda preko ovog, preko onog.

Odgovor koji je uslijedio u utorak bio je sve samo ne poznanstvo. Čovjek je najnormalnije upisao moje ime na gugl i dobio neke rezultate; jedan od njih bilo je i ime moje skoro punoljetne kćeri; pa je provjerio njeno ime i našao njen blog. Blog ne samo da mu se svidio, nego mu se JAKO svidio, dakle: ako je mala takva, ni mama ne može bit za bacit.

To je znači, to. Sad smo mogli pričat dalje. Normalno da mi je to imponiralo. Pa kome ne bi?

Ispričala sam mu svoje želje: ŽELIM OBJAVIT SLIKOVNICU!!
Dobro, dobro polako. Zašto? Zato. Ok. Kako? E to je već teže. Pitanja koja sam mu postavljala i sve ono što mi je rekao ne mogu tu sada prenijeti i da hoću jer sam zaboravila. Kako će moji zadaci ići, tako ću ih pisati i nadam se da će nakon nekoliko desetina postova jedan, tj. zadnji biti: to je to! moja ideja materijalizirala se! U ovom ili onom obliku.

Zato, hvala bogu ili kome vec na Stričeku. Hvala internetu. Slučaju. Neke priče iz te moje slikovnice biti će na objavljene na web stranici. U sljedećim postovim pisati ću o tome kako novopečena producentica to radi. Puna mi je glava i ne stignem sve ni zapisati.

Dakle, sa svojom novom idejom o slikovnici na cd-u, opet šaljem iste ponude-mailove. Stvarno ne znam kako sam dospjela na tu adresu, ali poslala sam svoj standardni tekst jednoj maloj i slatkoj firmi . Da li smijem spominjati ime to cu tek saznati, ali vjerujte da mi je taj mail promijenio sve. Zvuči sapunasto, ali stvarno je tako.

Jedan striček mi je odgovorio kilometarskim mailom, strpljivim mailom, poučnim mailom, itd mailom. Tu mi je od a do ž objasnio sve korake koje bih ja morala poduzeti da mi slikovnica možda ugleda svjetlo dana. Ima ih 100. Koraka.

Dakle, sada neću navoditi sve to, ali ići ću po redu. Prvo sam trebala odnijeti priče u Autorsku agenciju. To se tamo spremi i priče su zaštićene. Kada sam to napravila postala sam i službeno autorica tih priča.

He, he ali ne samo autorica. Postala sam producentica svog projekta. Obožavam te izmišljene titule!

U onom legendarnom mailu koji ću si isprintati i uokviriti, striček (on još nema radno ime jer sam mu rekla da si ga sam odabere, ako to ne napravi u roku od 24 sata, ja ću mu dati ime, ali može biti zločesto) mi je poslao i nekoliko pitanja na koja moram odgovoriti. Jedno je bilo: "Želite li te priče objaviti zbog ega (drugi izrazi koji mogu stajati na ovom mjestu su recimo umjetnički poriv ili taština...) ili zbog zarade?"
Zapravo sam direktnošću ovog pitanja ostala 'paf', ali to je meni odlično. Naravno da je odgovor ego, ili umjetnički poriv. Draže mi je ovo drugo. Zbog ega.

Pitanja ovog tipa nanizala su se i vidjela sam da je striček ozbiljan i prije svega iskren. Pročitala sam taj mail X puta. Uvijek s nekim laganim osmjehom na licu, jer sam pitanja odgovarala sama sebi ko na kvizu. Na kraju sam mu zahvalila i rekla da se jedino čudim kako mu se dalo toliko pisati. Mogao je reći hvala, ne. Kao i ostali. Vjerojatnost da mi netko posveti toliko vremena i volje je 1:4 500 000. Ovaj broj nije slučajan.

Odgovor koji je uslijedio bio je još intrigantniji. Zagonetku koju mi je dao rješavala sam doma s familijom cijeli vikend, sve do utorka kada je bila dogovorena prva kava.

Ne, nije mi ponudio da sve napravi, a da ja u prekrasnoj obleki dođem na promociju. To postoji samo u starim i nepoučnim bajkama. Ponudio mi je nešto puno vrijednije.

Čitam ovaj svoj prvi post i čini mi se neopisivo glup. Imam isti osjećaj kao kad gledam ili slušam neke snimke svog glasa i stasa pa propadam u zemlju . Kaj sam to zbilja ja? Moj glas je tako katastrofalan? Kaj zbilja imam tak veliki nos?

Imam osjećaj da su moje riječi prepreobične, prejednostavne. Možda su mi i priče takve. Možda svi oni koji mi šalju svoje ne-hvala ipak i jesu u pravu?
Šetam po knjižarama i pasem oči na slikovnicama i malim knjižicama kakvu bih i ja jednom imala na polici...Prekrasne su. Hoće li i moja biti takva? Ljepša?
Evo, nešto slično ovoj. Ma ne, ova je pun pogodak. Sjajne korice. Divne slike.


Pogled mi padne na neku koja ima cd kao dodatak. Neuron mi preskoči kilometarsku sinapsu: to! moja slikovnica ce biti na cd-u. Cd -slikovnica!

-Kužiš? - pitam 7-godišnju kćer.

-Ono, listaš klik-klik. Stisneš tu i dobiješ naslov, pa klik i dobiješ tekst. Slike prekrasne. Planete.

-Može, veli ona. A hoću i ja dobit besplatno taj cd?

Ovo ljeto sam napisala desetak, točnije jedanaest dječjih priča. Kada sam se vratila u Zagreb, naravno s puno oduševljenja slala sam ponude na razne nakladničke kuće. Dobar dan, napisala sam priče, hoćete li objaviti slikovnicu? Sada tek vidim koliko je to glupo, ali onda mi se činilo da svatko tko mi je rekao ne (a svatko je to i rekao), je idiot. Koji ne kuži genijalnost ideje.
Mislim, prekrasno bih izgledala na promociji...u najboljoj obleki...smiješim se...moja djeca ponosna, muž...starci...frendovi...novinari...
To oni nisu shvatili, pa su me odbijali. Bilo je i sugestija tipa: bolje da su priče edukativnije, da ubacite astronaute.
E, da, zaboravila sam reći da su priče svemirske, tj. svaka planeta u Sunčevom sustavu ima svoju priču. Bajka. Tamo žive bića i tako dalje. Genijalna ideja. Na takve komentare sam stvarno šizila. Pa zamislite da je netko rekao Exuperyju da Mali princ mora biti edukativniji i da mora imat rakete i astronaute. Svašta! I još sam im dozvolila da ih čitaju.
Dani su se nizali sa istim mailovoma. Priče sam stalno dorađivala. Čitala ih maloj i mijenjala. Ne, hvala. Pošaljite priče, pa će urednica odlučiti. Malo sutra! Da ih pošaljem i onda vidim kak ih je neko s vezama izdao.