prepreke

Novi posao. Zašto? Zato jer ovdje ne dobivam plaću. Sad prije tjedan dana sam dobila za 1. i 2. mjesec. Kad će ostalo? Ma samo malo, sad će, samo da nešto riješim. Šta da riješi? Svaki dan kupuje u nekim skupim buticima!! Biti ću pristojna i odraditi školsku godinu korektno. Da mi ne bi neko reko poslije, nisi ovo, nisi ono. Dokumente za drugi posao sam već predala i sad čekam konkretan razgovor. To je privatni fakultet. Frendica koja već tamo radi (a radi i ovdje) kaže da je jako ugodna radna atmosfera. Ovdje se stvarno osjećam ko idiot. Dolazim, radim, a besplatno. Mislim, dvije sam godine na jednom mjestu volontirala. Ali ovo je radno mjesto!!! Direktor se dere, govori da smo aljkavi prema poslu, da smo krivi za neuspjeh debilnih učenika i već znane stvari. A kako bi bilo da plati?! Kreten. Upisuje kretene, a očekuje ajnštajne. A sami učenici! O njima ću u posebnom postu. Sada neću više o tome.
Ciganka. Eto, jedna mala me razgalila. Na Cvjetnom sam počela razgovarati s nekom malom. Iz Bosne je. Ima, kaže, 10-11 godina. Ne ide više u školu jer ne može. Vidi se da je veći dio života imala normalan. Dok je njena manja sestra već pokvarena. Al ova me oborila. Vesela, očice dječje, iskrene, nije još stigla postati profesionalka. Tu su samo godinu dana. Od čeg živite? Pa, što ja i sestra donesemo. Mama čeka 'da se operiše'. Bolesna je. Al kad može, čisti stubišta. Voljela bi nastavit ić u školu, al što se može? Završila je 4. razred.
Stavljam sunčane naočale da mi se ne vide suze. Dogovaramo se za sutra u 7 da joj donesem odjeću. Odjeću!! Hoću, hoću baš divno! Dam joj 20 kuna. Al naočale ne mogu skinut.
Sutradan nije došla.

Evo ga. Jedna etapa je gotova. Dražesna je jučer završila sa svih 12 monotipija. To su prekrasne slike planeta kako ih je ona vidjela. I ja ih tako vidim. Kad smo o tome razgovarale, rekle smo da idemo na klopu kad budu gotove. Sad vodimo svih 8 naših članova na ručak. I psa.
Stvarno, slike su tako lijepe da ona može napravit izložbu. Ali rekla je da to ne voli. No, kad knjiga izađe, možda će htjeti. Biti će super tematski vezano.
Na te njene slike sada kompjuterski idu razni dječji crteži. Za to ćemo ugnjaviti Sunceka. Kada i to bude gotovo, isprintat ćemo sve skupa s tekstom i uvesti kod knjigoveže. To je maketa. Maketu ćemo bacat po stolovima izdavača. Ići ćemo zajedno. Ako bude simpatičan, ok, možda pristanemo, ako bude ogavan, pogledaćemo se, uzeti maketu sa stola i otići.
Striček me neki dan pitao što je s maketom, a ja sam rekla da je ne bude. No, žene su prevrtljive. Bude je. To nam je glavni adut zapravo. Budući izdavač će je dobiti kompletnu na uvid.
Još uvijek sam u uvjerenju da će se ta knjiga isticati. Bila sam u Profilu na sajmu knjiga. Bojala sam se što ću vidjeti na dječjem odjelu. Ali strah je bio neopravdan. Naša knjiga će biti najbolja. Em je ekološki u trendu, em ima ilustracije kakve nema nitko, em su priče čudne, em, em...
Eto, ide naprijed, a imam i nove ideje za novu knjigu.

Nisam joj uzalud dala nick Tornado (8). Jučer smo se vraćali preko Zrinjevca doma, s pesom, i sreli frendicu s kćerkom i njihovim pesom. Kćer već ima 20 godina. Malo je ružnjikava, ali jako simpa. Kad smo se približili, Tornado ju pita: a zašto ti je oko prema unutra? Moja frendica umre od smijeha (to je dakle poticaj za još), a Tornado ponavlja pitanje ko da je sumanuta. A zašto, a zašto.....
Ova se ljuti, vidi se, a mala ne posustaje. Onda je primijetila prištiće. To si moraš istisnuti. To ti moja mama radi. Moraš i ti. Imaš ih puno. Ova je već proključala. Idemo doma mama, veli. Ja se kao pravim cool, moja frendica uporno umire od smijeha, tako da Tornado ne popušta. A zakaj ti je kosa tak jako narančasta i tak smiješnog oblika? A pas? Kaj ti je pas retardiran kad ne zna doć? Sad više nije bilo smiješno. Dirnula je tam di nije smjela. A sve luđakinja ponavlja bez prestanka. I glasno. Dere se ko manijak. Frendica je na podu, samo se smije, a njena kćer se diže s klupe i odlazi. Sad se kao pozdravljamo, a ja sam gotova. Od bijesa.
Izgovorim maloj sve kaj se može izgovorit. Uđemo u haustor, i puknem ju po leđima par puta. Odredim kazne za ovaj tjedan. I nemrem doć k sebi od užasa. To je sve moja krivica. Svi oni koji mi govore da odgajam djecu divljački, ipak imaju pravo. Nitko nema tako neodgojeno dijete. Svi su pristojni, znaju pozdravljati, biti uslužni, dragi.
Starija, Kvisko odradi neku bazičnu pristojnost samo kad mora. Rođendan, Božić i to bi bilo to. A bazično znači ovo: izdrži biti za stolom s familijom dok traje samo jelo. I to njeno. Nakon toga odlazi u svoju sobu. Kaj da ona tam priča? Dosadni su. Sad će me to mučiti neko vrijeme. Nema veze sa slikovnicom, ali šta je tu je.

Shvatila sam danas da je sad postalo za ozbiljno. Dražesna još ima tjedan dana posla i gotova je. Onda se obraćamo Sunčeku, koji će nam pomoći oko kompjutera. I to ima neko trajanje, ali ne ovoliko. I onda? Obijanje vrata. Imamo priče i slike. Obrađeno za tisak. Jeste li zainteresirani. Jedva čekam da počnem obilaziti. Prenosiću sve rečenice direkt ovamo.
Jedan post će biti: OBJAVLJUJUUUUUUU!
Opet sanjam.
No, imam novu misiju osim ove. Kvisko je kupila maturalnu haljinu. Drži se tako pogrbljeno da sam shvatila da ju moram prisiliti na neko vježbanje. Kičma joj je nikakva. Grbi se ko baba. Ali nije uopće stvar u izgledu. Pa tek je 18 godina! Već ima bolove. Niš nemre.
Ja, prava baba, imam više konde od nje. Moram je nagovorit na bilo kakvu vježbu. Žena mora biti zdrava. Pa kak će podnijet sve ono što ju čeka. Vidim svoju sestru. Od kičme ne može niš. Ni sagnut se. Ima 35 godina. Moja mama živi na voltarenima. Ali njima niko nije govorio da se to treba. Sad je kasno. Ne vrijedi im ni vježbanje.
Rekla mi je jedna jako pametna žena da je kičma odraz stava i karaktera. No, ako se radi na držanju i učvršćivanju kičme, i životni stav se mijenja. Drugačije misle uspravni od pogrbljenih.
To mi zvuči smisleno.