ne znam kad...i ne znam gdje...hodat ćemo istom stranom ulice

You don't even know the meaning of the words “I'm sorry”
You said you would love me until you die
And as far as I know you're still alive, baby
You don't even know the meaning of the words “I'm sorry”
I'm starting to believe it should be illegal to deceive a woman's heart

rekla sam mu. odgovorila sam mu na pitanje iz prijašnjeg posta.
stisla sam zube, skupila hrabrosti, skupila šaku, da ga opizdin ako nešto loše krene i rekla to. nisam direktno rekla one dvije kobne riječi, već sam samo dala kratak i jasan odgovor na pitanje i dok sam čekala onu rečenicu "ja tebe volim samo kao prijateljicu" dobila sam nešto sasvim drugo, nešto čemu se nisam nadala. ne dajte da vas zavara ova kompozicjia rečenice, nije mi rekao "i ja tebe" (nooo way), već mi je zamjerio jer mu to nisam rekla večer prije u živo nego preko poruke.
ne, nisam mu u živo rekla, već preko interneta, a ono, ja ne baratam tim riječima tek tako. kad to nekom kažem, znači da to stvarno mislim. i da sam na njegovom mistu bila bi zadovoljna šta sam to priznala. Ali s druge strane ima pravo prigovarat mi jer preko poruke to ne izgleda kao da nešto znači. kaže da nemam hrabrosti reći mu to uživo. ali imam. mogla bi to. neznam je li to neki iznenadni nalet hrabrosti, ali da smatram da je to pametno i da znam da mi neće reć "pucaj si u koljeno luđakinjo" ili da neće samo produžiti i otići, rekla bi mu odmah sljedeći put kada ga vidim. znači na školskom hodniku. uopće mi ne bi smetalo što su drugi ljudi tamo među kojima su i profesori, ali rekla bi mu. nije stvar u hrabrosti tu. jer hrabrosti imam, ali stvar je ponosa. ono što me uvijek mučilo. dobro, sad je gotovo, jedino što bi me natjeralo da kažem nekom da ga volim je enormna količina alkohola nezdrava za organizam.
ali svaki moj vikend je prožet baš tolikom količinom alkohola da neće bit problema.
ne znam kad...i ne znam gdje...hodat ćemo istom stranom ulice
P.S. znam da ovo čitaš, vjerojatno si i jedini koji ovo čita i nemoj se sad umislit šta te spominjem u zadnja dva posta
P.S.S.e, da i volim te...hahahahahahaha...šta mi možeš, šta mi možeš...volim te, oćeš da ti napišem na školu ili da ti samo kažem u facu ili ništa od toga?...hahahahahahaha...volim te guzice jedna...

Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Napisati, na primjer: "Noc je posuta zvijezdama,
trepere plave zvijezde u daljini."
Nocni vjetar zvizdi nebom i pjeva.

"koga ti voliš?" pitao me prijatelj
"sebe" odgovorila sam i slagala sam mada to nisam znala. ne volim sebe. nisam si draga. imam svojih svijetlih trenutaka, ali ne volim se baš previše.
rekla sam još i da se može volit više ljudi, ali na više načina. istinita rečenica i stojim iza te tvrdnje.
ali on nije na to mislio. a ja sam znala na što je mislio. na koji način voljenja osobe je mislio. ali izbjegavala sam odgovor izvlačeći se nekim jadnim teorijama o ljubavi.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
Uvijek to radim, izvlačim se. ne zbog toga što ne znam odgovor na pitanje, već zbog toga što ga se bojim kazati. nekako nisam mogla sročiti rečenicu u kojoj bi rekla da je onaj kojeg volim tu. da sjedi pored mene i da je to taj koji mi je postavio to pitanje.
Moja dusa je tuzna sto ju je izgubila.
Kao da je zele pribliziti, moje oci je traze.
Srce je moje trazi, a ona nije uza me.
I još jednom to nisam rekla. još jednom sam prešutjela. mogla sam samo reći "tebe". sve bi ostalo isto. mi bi i dalje sjedili na tom kauču, cigareta u pepeljari bi i dalje gorjela, ljudi oko nas bi i dalje ispijali svoje piće i pričali. ništa se ne bi promijenilo. on bi za deset minuta to zaboravio i nastavio kao da toga nije ni bilo. a ja? ja bi se možda osjećala bolje jer sam napokon rekla nekom što osjećam.
Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam samo volio!
nisam osoba koja će lako nekom reć da ga voli. ne samo onom u koga je zaljubljena, već i prijateljima i obitelji. ako mi je stvarno stalo do nekog, neću mu to reći, neću se ponašati kao da je tako. zbog straha. zbog straha da toj osobi nije stalo do mene.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
nesigurna sam. bojim se da će me ljudi onog trenutka kad im kažem da ih volim blijedo pogledati i posprdno se nasmijati. zato kad kažem nekom da ga volim želim dobro znati da postoje čvrste osnove da i oni mene vole. njemu mi je uvijek bilo teško reći da ga volim jer znam da on mene ne voli na taj način, a uvijek je grozno čuti onu rečenicu, koju sam i sama izgovorila više puta "volim te samo kao prijateljicu/prijatelja" i grozno je osjetiti oni sažaljevajući pogled koji kaže "a jadna, ona mene voli"
ne želim to. zato i ne govorim ljudima da ih volim.
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
nije to dobro. nekad ne znaš što gubiš šuteći. opet, nekad možda i ne izgubiš ništa.
I jer sam je u nocim poput ove drzao u narucju
dusa je moja nesretna sto ju je izgubila.

flames to dust
lovers to friends
why do all good things
come to end

ma koliko god život bio zajeban, usran i loš, ima nekih trenutaka za koje vrijedi živjeti. nisu to neki blještavi, senzacionalni trenutci, nego neki mali, beznačajni, ali opet posebni iz nekog nepoznatog razloga. sjedila sam večeras na prekrasnom mjestu. okružena svjetlom zvjezdica s neba i svijetilma grada koja su dopirala s dna. ali čak i s toliko svjetla, opet je bila tama oko mene. moram priznat bilo me strah. inače se i ne bojim mraka previše, ali ovo mjesto je bilo tako, neznam, nije zastrašujuće, ali okolina je bila pomalo čudna, okruženi stablima, šumom, pa čak i grobljem, samo se možeš pitati što se krije u tami drveća. sjedila sam s dva prijatelja. s dvije posebne osobe koje jako volim. pričali smo o budućnosti, o tome kako bi nam životi izgledali u budućnosti. i bila sam iznimno optimistična. nisam pesimist, ali imam tu laganu dozu pesimizma koja je prisutna kad se radi o mojoj budućnosti iako imam i nevjerojatnu nadu u događaje, u stvari, u nadolazeće vrijeme i u ljude. ta nada je večeras bila prisutna u svoj svojoj količini. činilo se da život ima smilsla, da sve ovo do sad ima smisla i da bi ovo od sad moglo imat smisla. i to je bio dobar osjećaj. izvanredan.
ne mogu reć za svoj ne toliko dugi život do sada da je bio dosadan...bio je dobar, bio je loš, ali ni u kojem slučaju nije bio dosadan. proživljavala sam svakakve trenutke i bilo je loših, ali i onih posebnih baš poput ovog večeras. ne znam što je posebno bilo u njemu, možda večer, možda mjesto, možda društvo, ali pomislila sam..."kako je život lijep"

I'm tired of holding on
to all the things I ought to leave bihind
it's really getting old
and I think I need a little help this time


promijenila sam se. to mi je dosta ljudi u zadnje vrijeme reklo. i sama sam svjesna toga. također sam svjesna da sam se promijenila na loš način. ali ne poduzimam ništa u vezi toga. ne pokušavam se poboljšat. i ne zato što sam naučila prihvaćat sebe kakva jesam već zbog toga što mi se to zapravo neda. ne da mi se stalno pokušavat bit neka osoba, ako sam se promijenila, to nije zato što sam to pokušavala, već se to spontano dogodilo. I te moje novostečene mane ili čak nepostojeće vrline su dio mene. dio onog što ja predstavljam kao osoba i na neki način čine mene kao osobu. i zato ih se ne želim odreći, jer ako njih odbacim i prihvatim neke sasvim nove vrline i neke mane, to neću biti ja. izgubit ću se. izgubit ću sebe. a to ne želim. ali ako se ikad i poželim mijenjat, to će bit zbog mene same. zbog nikog drugog. jer osobe ulaze i izlaze iz mog života. primjetno i neprimjetno. i svi odu na kraju, pa čak i oni za koje sam mislila da će ostati, one zbog kojih bi se mijenjala.
vrlo je vjerojatno da sam se promjenila na gore, da sam zeznila neke bitne stvari u životu, da sam pobrkala prioritete, da sam se udaljila od nekih dragih ljudi. i teško da ću uspit vratit stvari na svoje, da ću vratit sebe onakvu kakva sam bila...jer kako kaže stih jedne pjesme... runaway train never goes back...
ali i on mora zaokružit i vratit se nazad...samo ako dovoljno čekaš, ako imaš strpljenja i snage...

Love is in the air
Everywhere I look around
Love is in the air
Every sight and every sound

And I don't know if I'm being foolish
Don't know if I'm being wise
But it's something that I must believe in
And it's there when I look in your eyes

ljubav...sutra će se stvari promijeniti, znam, to nije uopće upitno, ali danas, ali sinoć...bila sam zaljubljena. kao da nikad do sad nisam bila zaljubljena, kao da nikad do sad nisam voljela, kao da je ovo bio prvi put, bila sam zaljubljena... i sve je bilo ok. po prvi put sve je bilo ok, zaboravila sam sve do sad i nisam mislila na ono od sad, samo sam bila zaljubljena.
samo mi je žao što će tako kratko trajati, sada samo čekam da prestane. jer znam da hoće. znam da će poslije ovog doći suze ili nešto loše. tako uvijek bude. ali opet s druge strane, ne zamaram se time, samo uživam u ovom nečem čudesnom što mi se događa.

How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls swimming in a fish bowl, year after year,
Running over the same old ground.
What have we found? The same old fears.
Wish you were here.

možda sam staromodna, možda sam naivna, možda sam romantičarka, ali vjerujem da samo jedan put u životu volit nekog. i vjerujem da iako sam još mlada, vjerujem da volim tog nekog. ne znam što volim na njemu, možda sve, možda ništa. ali ga volim. to je nešto na što sam navikla, nešto što me prati već dugo vremena, to je moja svakodnevnica. ali isto tako vjerujem da možeš volit jednu osobu i bit zaljubljen u drugu. zaljubljivat se možeš više puta, ali volit samo jedan put (sjetila sam se one pjesme ljubav nije potrošna...lol). ja jesam zaljubljena i volim. nije to isto. ja ću jednog volit vjerojatno još dugo vremena, to je neosporivo. i niti jedan sekund svo ovo vrime nisam zažalila zbog toga. ne vjerujem da ću ikad, jer volit nekog je predivan osjećaj, zna bolit i to jako, ne mogu riječima objasnit kako, niti neko može znat, a da to nije osjetio. ali ima trenutak kad jednostavno svatiš da voliš nekog i osjetiš nešto što nadmašuje sve što si ikad osjetio, vrhunski osjećaj. ništa se ne može s tim mjerit. ljubav je divna stvar, pogotovo kad ti je uzvraćena, ali opet o uzvraćenoj ljubavi ja ne znam ništa. nikad nisam ni znala, jer ljubav mi nikad nije bila uzvraćena. ljudima sam se sviđala, bili su neki zaljubljeni u mene, neki su me čak voljeli, ali nikad oni za kojeg sam ja nešto slično osjećala.
ali nikad zbog toga nisam izgubila vjeru u ljubav. sada sam zaljubljena u pravu osobu. odlična je osoba. nasmijaje me stalno. kraj njega ne mogu bit tužna ili depresivna (kako ljudi kažu da sam inače). samo ga pogledam i jednostavno se osjećam bolje, od običnog pogleda. iz nekog čudnog, neobjašnjivog načina me uvik uspije oraspoložit i postigne da se dobro osjećam u svojoj koži. koliko god neobično zvučalo, nakon par njegovih riječi bude mi drago da sam ja ja. a to je osjećaj koji je i više nego dobar jer sam nezadovoljna sobom i svime što predstavljam, ali to je druga priča za neku drugu priliku. I u momentu mrzim sebe, ali on kaže nešto i ja zavolim sebe, a njega zavolim još više. zato mi je drag. I ima vjere u mene, misli da sam dovoljno sposobna za donosit prave odluke. i vjeruje mi kad nitko drugi nije. lijepo je imat nekog takvog uz sebe. nikad nisam mislila da ću srest takvu osobu. svaki dan je sve zanimljiviji, neodoljiviji i šarmantniji. Ima u sebi neki romantičarski duh baš kao i ja. ima neku strast prema životu i prema svemu što radi. ima čvrste stavove. smiren je, a opet s druge strane temperamentan. od njega sam naučila puno toga. on je velika osoba. drago mi je da ga poznajem. . . to je osoba u koju sam zaljubljena. osoba koja je različita od osobe koju volim. ne po nekim osobinama, ne po nečem što mogu pokazat prstom, ali drukčiji su. iako obojica imaju nešto što ih čini posebnima, bar meni...imaju ono nešto...svi znamo legendu o "onom nečem", svi traže ono nešto... a ja sam to našla u njima... neki to ne nađu nikad u nikom, a ja sam to našla na dva mista...sretnica sam jel? ne...jer iako sam ja to našla u nekom, nitko to nije našao u meni. kad će netko o meni ovako pisat...nikad... nema veze, dok god ja iman pisat o nekom dobro je...
i evo jedna poruka za mir u svitu za kraj...
volite se ljudi, koliko god možete, kao da sutra ne postoji
nikad ne odustajte od osoba koje volite...nikad
šta se god dogodilo, prebolit će te to...
jedan prijatelj mi je ovo lito reka: "dok god ima ljubavi sve je moguće"
i istina je, samo šta to neki prekasno svate, nemojte prekasno svatit
ne odustajte zbog ponosa ili straha
ne znam što da još kažem...osim volite se i govorite ljudima da ih volite, nemojte da bude prekaso
zato recite onima koje volite da ih volite...
ima jedan stih u jednoj pjesmi...
so tell that someone that you love
just what you're thinking of
if tomorrow never comes

Bilo je to davo
A jos se sjecam ja
Slatke topline njenih usana
Dugo smo o svemu pricali tu noc
Zaboravili da je kasno
I da moram poc


Rekla je Boris
Uzmi me za ruku
I povedi
Osjecaj i ovaj dodir bijedi
Ako sada odes ti


Bilo je to davno
Nisam shvatio
Da je ona nesto
Rijetko, posebno
Cekale su
mene ceste, gradovi
Nisam znao da cu nju
U svemu traziti


Rekla je Boris
Sutra bit ce kasno i daleko
Kraj tebe biti drugi netko
A nitko kao ja
Znat ces nekada


Da se ljubav
Prava ljubav samo jednom ima
Ona ljeto, sve je drugo zima
Jos je rekla Boris
Ni ne slutis sto sve ovo znaci
Nikada me
vise neces naci
I to je istina

*alma, draga, našla sam pismu
*nemojte krivo protumačit ovaj post, nisam ipak toliko glupa

You and me we had a fight
But the band they played our favorite song
And I held you in my arms so strong

We danced so close
We danced so slow
And I swore Id never let you go
Togheter - forever

kavale. bili smo opet tamo. to nam je ritual, već dosta petaka zaredom. Iako je prvi mjesec, iako je hladno. užasno hladno, mi svaki petak idemo tamo. pijemo, pivamo. vraćamo se na mjesto zločina. lol.
ima jedan dio kavala, dole do mora, koji je fenomenalan. još kad sunce zalazi. prizor koji se dugo pamti. obećala sam sama sebi jedan put, da kad budem našla onog nekog posebnog, da ću ga dovest na kavale i pokazat mu to misto. nisam. nisam to nikad napravila. imala sam nekog posebnog, ali nisam ga dovela na kavale. bar ne na to mjesto. najvjerojatnije nikad i neću. ne nakon večeras. večeras sam sjedila tamo sama. more je bilo prekrasno, mjesec se osijavao u njemu, a ono je bilo tako veličanstveno. tamno, duboko, mistično. tko zna koliko priča skriva u sebi. priča o djevojkama koje bi se spustile dole do njega i sjedući same u hladnoći siječanjske noći pjevale tužne pjesme.
to je sad moje posebno mjesto. nije za nikog drugog, samo za mene. tamo sam pjevala. inače grozno pjevam i ne volim pjevat među drugim ljudima, volim pjevat samo za sebe.
bilo mi je dobro, osjećala sam se bolje. vjetar mi je raspuhao misli i odnio ih daleko u trag koji je mjesec ostavio u moru.
volim kavale. od prvog puta kad sam bila tamo. bilo je to jedan dan poslije škole. ja i josipa smo bile tamo. jele smo integralni i sjedile na klupi. bila sam fascinirana. predivno mjesto. tad sam joj priznala u koga sam zaljubljena. nije bila iznenađena. kao da je znala. možda ipak i nije bilo teško primjetiti sjaj u očima svaki put kad bi ga vidjela.
na kavalama sam proslavila sedamnaesti rođendan. sjedili smo svi na onoj klupi na kojoj smo i večeras sjedili. baš sam tad na toj klupi odlučila da jednom u životu moram otić u pariz. želja koju želim još i dan danas. moja najveća želja.
na kavale sam jednom pričala s prijateljicom i iz tog razgovora sam shvatila mnogo stvari. stekla sam dobru prijateljicu.
na kavalama sam prvi put vidjela zvijezdu kako pada.
i baš tad samo poželjela želju koja mi se i ostvarila na kavalama.
tamo sam pošla s bivšim dečkom, kojeg sam jednom (i ne samo jednom) jako voljela.
tamo sam prvi put čula pjesmu koju sada obožavam...pijan, od hladnog piva.
tamo sam prvi put doživjela svoje prvo veliko pijanstvo. koje je bilo grozno i koje ne želim ponovit više ikad. tamo sam upoznala puno ljudi. neke koji su mi sad dragi, neke koje više nikad nisam vidjela.
tamo smo našli sinišu.
tamo me je policija prvi put legitimirala (hahahahahahahaha)
kavale su mi najdraže mjesto u splitu. uvijek se volim tamo vraćat. jer mi se vraćaju i uspomene.
u manje od godinu dana tamo sam doživjela nešto što nisam u sve protekle godine svog života.
i po tom mjestu i svemu što se dogodilo na tom mjestu ću pamtit 2006. godinu.
i svaki put, kad dođemo tamo, kad se ja spustim do svog mjesta uz more i upalim muziku na mom mobitelu, sjetit ću se svega što je bilo tamo. i prvi put kad sam bila tamo i na moj rođendan i na zadnji dan škole i ovo ljeto i ovu zimu... i valjda ću jednom nekog posebnog dovest tamo i skupa ćemo sjest na moje mjesto uz more i pjevat pjesme...jer to će bit netko pred kim ću pjevat, netko ko će me volit bez obzira što ne znam pjevat. večeras sam sama sjedila i best frend koji me navodno voli je doša do mene dok sam ja pjevala urbanovu pjesmu i reka je da urban dovoljno loše sam zvuči da mu ne trebam ja da samo pogoršam stvari. nasmijala sam se. ne voli moje pjevanje. bilo mi je drago. znači da me ipak toliko ne voli...sad se osjećam manje krivom što mu ne uzvraćam tu ljubav.

veni...vidi...vici...

show must go on
inside my heart is breaking
my make up may be flaking
but my smile stays on

"kako si danas?"
"odlično"
tako je započeo moj današnji susret s psihologicom.
i osjećala sam se odlično. probudila sam se rano jutros, ne baš rano, ali ranije nego inače. marina me zvala. pričala sam joj o svemu što se događalo protekih par dana. Nisam imala puno toga za pričat. već je dokazano da ova godina nije moja godina, ako ćemo gledat po prvih tjedan ipo. monotono mi je sve. to sam i s psihologicom pričala. jednostavno, nit sam vesela, nit sam tužna, ništa tragično se ne događa, ali isto tako ništa zabavno. osjećam se nikako, zapravo, ne osjećam se...ništa, apsolutno sam prazna, bez ikakvih emocija. indiferentna sam. valjda. jer koliko god se tako osjećala, ipak pojave se tu one standardne emocije, ali moglo bi se reć da sam navikla na njih jer su konstantno tu. nikako da ih se rješim. zato valjda i idem kod psihologice. da ne duljim, marina me oraspoložila malo, umjesto onog standardnog vrijeđanja, ovaj put je podržala neke moje postupke i rečenice nedavno izgovorene. pohvalila me, što je jako čudno od nje. smijala sam se. jako sam se smijala. nešto šta nisam napravila od početka godine, bar ne iskreno. a jutros sam se zbog nekih nevažnih stvari, djela, rečenica pa čak i riječi smijala svim srcem. bilo je dobro, dobar početak dana. lijepo je imat prijatelja koji te može nasmijat malim stvarima i izvuć iz sivila bar na pet minuta. lijepo je znat da nisi sam. da imaš nekog pored sebe. ne nekog ko će ti dat ruku da ustaneš kad padneš, nego nekog ko će ti se smijat u lice i podapet ti nogu da opet padneš kad ustaneš. lijepo je.
psihologica mi je dala neke savjete koji su odlični. smirila me. ni paula ne bi mogla dat tako dobre savjete, a ta cura stvarno ima dobre. dobro sam se osjećala, bar neko vrijeme. zatim je i to popustilo. i stvari su se vratile u normalu. ako se to može nazvat normalom. bolje bi bilo da kažem da su stvari ostale standardne.
još jedna stvar koja me zbunila danas. dobila sam, ma koliko god to čudno zvučalo, ljubavnu ponudu.
još jednu ljubavnu ponudu. u zadnje vrijeme ih dobivam, ali od krivih ljudi. od ljudi do kojih mi je stalo, ali ne na onaj način, ne na onaj način zbog kojeg bi bila s njima. i odbila sam. po treći put sam mu rekla ne. ali ovaj put ne zbog standardnog razloga odnosno "ja volim drugog" već sam mu rekla da ima stvari koje ja moram riješit, nešto u čemu mi nitko ne može pomoći, nešto što moram riješti sama sa sobom, moram si postavit prioritete i odkomplicirat svoju kompliciranu ljubavu situaciju. prekinut neke emocionalne veze. tek tad mogu ponovo mislit na zaljubljivanje i na dečke i prihvaćat ljubavne ponude od ljudi koji, nadam se, mi nisu najbolji prijatelji ili jedni od boljih prijatelja.
dosta za večeras. imam još posla, počela sam pisat novu knjigu, ove do sad nisu imale sretan kraj. ova će ga imat. jer jedan prijatelj mi je rekao da dok god ima ljubavi sve je moguće...a ja još imam mnogo ljubavi koja se sakriva u meni.

volim tvoj stisak ruke
volim tvoj mrki pogled
volim tvoj smisao za humor
volim kad me nasmiješ bez imalo muke.
volim tvoj lažni osmjeh
volim tvoju dugu kosu
volim kad se onako kao uvijek počešeš po nosu.
volim tvoje ruke
volim kako gestikuliraš njima
volim kako uvijek zapovijedaš svima.
volim kad se smiješ
volim kad se ljutiš
volim i kad šutiš.
volim i kad pričaš
volim svaku tvoju riječ
volim svaku rečenicu koju kažeš
volim čak i kad lažeš.
volim svaki tvoj pokret
volim svaki tvoj dodir
volim svaki šum koji proizvodiš.
volim svaki trenutak s tobom
volim s tobom svaki novi dan
volim svaki s tobom ostvareni san.
volim te zbog toga što jesi
volim te zbog tvoje duše i tijela
volim te mada ne bi smjela.
volim te previše da bi u riječi stalo
volim te moja budalo.

Did I disappoint you or let you down?
Should I be feeling guilty or let the judges frown?
'Cause I saw the end before we'd begun,
Yes I saw you were blinded and I knew I had won.
So I took what's mine by eternal right.
Took your soul out into the night.
It may be over but it won't stop there,
I am here for you if you'd only care.
You touched my heart you touched my soul.
You changed my life and all my goals.
And love is blind and that I knew when,
My heart was blinded by you.
I've kissed your lips and held your head.
Shared your dreams and shared your bed.
I know you well, I know your smell.
I've been addicted to you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

I am a dreamer but when I wake,
You can't break my spirit - it's my dreams you take.
And as you move on, remember me,
Remember us and all we used to be
I've seen you cry, I've seen you smile.
I've watched you sleeping for a while.
I'd be the father of your child.
I'd spend a lifetime with you.
I know your fears and you know mine.
We've had our doubts but now we're fine,
And I love you, I swear that's true.
I cannot live without you.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

And I still hold your hand in mine.
In mine when I'm asleep.
And I will bear my soul in time,
When I'm kneeling at your feet.
Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.
I'm so hollow, baby, I'm so hollow.
I'm so, I'm so, I'm so hollow.

ne volim rastanke. niti volim prekide, bilo kakve vrste, prekide veza ili prekide prijateljstva. previše se vežem za osobe. i nakon rastanka mi fale. čudno mi je bez njih, jer su na neki način imali neku ulogu u mom životu i kad tih osoba više nema ostaje neka praznina, neko mijesto koje treba popuniti.
drukčije je.
danas je mirna išla nazad u italiju i sad će bez nje bit drukčije. jer navikla sam da je tu. da je čekamo satima na pazaru, da se ona i josip grljakaju i ljubakaju, da vodi podija vani sa sobom, da nas nasmijava...nekako će bit drukčije. ali baš sad kad sam se ponovo navikla na sve to, ona je otišla, znam da kad se ponovo sve vrati kako je bilo prije, opet će doć i opet ćemo se svi morat privikavat.
danas mi nije bilo čudno čekat da se ukrca na trajekt i mahat joj dok joj brod odlazi, to smo svi prošli već par puta...stali smo ponovo tamo iza ograde, mahali joj s papirnatim maramicama (lol) i čudili se tomislavovoj neumornosti mahanja (lol). navikli smo na to, ali opet, svima nam je bilo žao što odlazi.
onda sam se sjetila da to ne volim, ne volim čak ni kad nakon izlaska idem kući pa grlit nekog ili dat im ruku ili besu ili bilo kakve pozdrave koji znače rastanak, jednostavno mi je previše stalo do nekih ljudi da bi se rastajala od njih, previše mi znači njihov osmijeh, pogled, obična riječ ili neka tako mala stvar.
beznačajne stvari te sjete koliko zapravo voliš nekog, koliko zapravo želiš da je tu.
znam kako je bilo josipu danas, nije se lako rastat od voljene osobe. smijao se, bio vesel, ali to samo da na tren zaboravi kako mu je teško i kako mu već nedostaje. znam da je voli više od svega, vidi se na njemu, a i na njoj. i drago mi je. drago mi je da se bar neko tako voli. jer nama svima u društvu fali ljubavi. previše je mržnje u svima nama.

When the day is long and the night, the night is yours alone,
When you're sure you've had enough of this life, well hang on
Don't let yourself go, 'cause everybody cries and everybody hurts sometimes

opet je oblačno. i ja se tako osjećam, oblačno. i još dodajmo glavobolje i mučnine koje osjećam zadnja dva dana. jedna cura me pitala jesam li trudna. ne. to sigurno. ja ne prakticiram određene radnje koje se prakticiraju da bi ostala trudna. tako da sam to izuzela iz obzira. prva stvar koju sam vidjela jutros kad sam se probudila je bio oni natpis u sobi "ovo mi je škola i drugi puta ću pametnije" stalno to pišem.
svugdje, u dnevnicima, po knjigama, po tekama, čak imam i napisano na zidu u sobi i držim to svojim životim motom, ali ipak nekako ne poštujem to, nego svaki put kad napravim jednu te istu grešku pogledam u taj natpis na zidu i obećam sama sebi da ću sljedeći put pamtnije. nova godina je. nije najbolje počela, budući da sam ponoć dočekala sama u wc-u dok su svi ostali sakali po stanu i veselili se. ali ono što me veseli je da sam izašla iz nove godine s prijateljima i ušla u novu s njima svima koje obožavam. ovih par dana u novoj godini je prošlo monotono, bezbojno. ali danas nakon što sam pročitala jednu prezenataciju u power pointu koju mi je jedan prijatelj davno poslao, odlučila sam da se ne mogu uvijek prepuštati drugima, da se ne mogu uvijek oslanjati na druge, da svoj život moram uzet u svoje ruke i potrudit se napravit nešto od njega. jer on neće vječno trajati, kao ni ništa drugo u ovom zemaljskom životu.

-don't ever settle for second best
-don't ever waste a kiss
-never lower you're expectations, you will only lose at the end
-forgive those who hurt you...it's the only way to let go
-love for passion, not for loneliness
-open your broken heart, it's the only way to heal it
-don't ever forget the good times, and learn from the bad
-always cherish the one you love
-don't be afraid to love someone completely
-if it's ment to be it will be...if it's not, it never was
-forgive...but don't forget
-hold you're friends close
-above all...LOVE

the hardest part was lettin' go not taking part
you really broke my heart

hipotetički rečeno...
da vas osoba koju volite već dugo vremena, s kojom ste imali neki čudan odnos, neku vezu nekad, koja je davno krenula dalje pita da li je još volite, bi li prešutili zbog ponosa ili rekli istinu bez obzira koliko kobna ona bila?
ja niti sad, nakon tko zna koliko vremena još nisam naučila reć nekom da ga volim, ne znam zašto mi je to uvijek bilo toliko teško, možda da je netko drugi u pitanju, netko do koga mi nije toliko stalo, možda bi lako rekla da ga volim, ali zašto njemu nisam mogla to potvrdit i nastavit dalje s životom.
zašto sam još jednom ostala zaglavljena u vremenu s željom da vratim vrijeme deset minuta prije i da mu kažem da ga volim. zašto kad već ne mogu vratit vrijeme, zašto me ponovo ne pita isto pitanje...
show must go on...mrzim tu rečenicu, mrzim bespomoćnost i nemogućnost ostati u trenutku, zamrznuti jedan trenutak i vratiti mu se, proživjeti ga ispočetka i ispraviti greške. Zašto ne dobijemo drugu priliku?
zašto se kad jednom ode vlak ne vraća?
kaže da ima osjećaj da sam tužna...
pokušavam ne misliti na to jesam li tužna, pokušavam i ja nastaviti kao da nije ništa bilo, smijati se, zabavljati se. i uspijevam, ne mislim na njega, ne zamaram se time, dobro mi je, nisam tužna. jednostavno ne mislim na to, ali postoje trenutci poput ovog kad se sjetim koliko me u biti sve to pogađa. da me sad on ovo nije pitao, sad se ni ja ne bi pitala ništa, zavaravala bi sama sebe da me nije birga i bilo bi mi dobro, ali ne, on nije mogao živjeti i dalje sa svojom savršenom curom, nego mora mene mučit...šta mu sad znači jel ja njega volim ili ne? ja nisam više dio njegovog života, progovorimo par riči u večeri, pozdravimo se kad se vidimo i popričamo nekad i to je to. zašto nismo mogli i dalje nastavit tako. meni je odgovaralo. sad mislim da bi bilo najbolje da se ne družimo više. nije najbolja odluka, ali je ono što bi mi odgovaralo ovaj trenutak, jer mi treba vremena da se oladim, da složim sebi neke slike u glavi, jer po njegovim riječima i riječima još mnogih, ja ne znam što ja želim...da, ne znam što želim jer jedina stvar koju želim ne mogu imat, možda sam predugo željela jednu stvar da sam zaboravila da želim išta drugo...
znam da želim živjeti, zabavljat se, smijat se, uživat u svakom novom danu, svakom jutru, svakoj noći, svakoj zvjezdici na nebu i svakom udisaju zraka. ne želim ostat zaglavljena u nekom uraganu prošlosti i sjećanja, želim stvoriti nova sjećanja, ona za kojima neću žaliti nego ih se s radošću svaki dan iznova prisjećati...

all of my life
where have you been
I wonder if I'll ever see you again



pa...bio je taj tip jedan koji mi i dan danas proleti glavom, ne na isti način kao i prije, ali sjetim ga se ponekad. nije prošlo puno vremena od tad, ali isto mi se čini daleko.
taj dan sam se rano ustala i iz posebnih razloga cijelo jutro sam imala takozvane leptiriće u trbuhu i nakon par sati vidjela sam njega, od trenutka kad sam ušla u tu prostoriju pa sljedećih dva mjeseca nisam zaboravila njega niti njegov izraz lica. točno se sijećam kako je izgledao...
duga plavo-smeđa kosa svezana u rep mu je sezala do polovice leđa. Imao je čudnu kosu, čudnu za jednog muškraca, bila je tako glatka, ravna i sjajna, kosa kakvu bi ja sebi htjela i odmah me podsjetio na još jednog muškarca kojim sam fascinirama, vokalom moje najdraže grupe (newermind). Imao je bijelu majcu nalik na tutu s crvenim rukavima i crvenim natpisom metallica. Nosio je i svijetle isprane rebe i užasno ružne bolje rečeno gadne reebokice, ali budući da san bila zasljepljena njegovom pojavom, prešla sam preko činjenice da ima užasne patike. Rekla bi da je to bila ljubav na prvi pogled, ali na žalost to nije bila ljubav. Nakon progovorenih par riječi, svatila sam da nije samo fizički savršen već i ima nešto u njemu, nismo pričali toliko da bi utvrdila njegovu inteligenciju i velikodušnost i bi li spašava djecu u africi, ali bilo je nešto posebno u njemu. I još kad sam vidila kako crta, taj lik fenomenalno crta, prekrasni su mu crteži, odmah mi se još više svidio. Sve mi se na njemu i oko njega svidjelo, čak i način na koji je zapalio svoj bijeli malboro koji je stajao na stolu do njega.
danima nisam mogla prestat misliti o njemu, stalno mi je bio na pameti i time je preuzeo mjesto onog na kojeg sam do tada stalno mislila. zvuči glupo znam, lik kojeg sam vidjela jedan put u životu, a stalno mislim na njega, pomalo ludo, ali on je imao nešto, nešto posebno.
Nakon toga sam ga vidjela još dva puta, sad ga se i ne sjetim toliko često, ali danas iz ne znam kog razloga sam pomislila na njega...možda zato šta ni ja ne znam točno što mislim, što osjećam, na koga mislim, na koga ne, koga volim, a koga ne. možda se samo želim sjetit njega jer mi je već jednom izbrisao nekog iz misli, možda mi i ovaj put treba napraviti istu stvar...

I'm sorry for blaming you
for everything I just couldn't do
and I've hurt myself by hurting you

(i really am sorry for blaming you, I couldn't realise till now that it was my fault, that I was the one who was guilty all the time...nevermind, it doesn't matter now anymore, but everytime I listen to this song I can't believe how stupid I was...to make that one mistake.)


mrzim groblja. ne znam zašto mi je to sad palo na pamet, ali ih mrzim. ne volim ić na groblja, ni za dan mrtvih ni nikako i ne idem prečesto. A kad idem, idem iz krivih razloga. Mrzim onaj trenutak kad me pitaju oću li ić s njima na groblje i ja odbijem. znam da se tad pitaju kako mogu bit tako hladnokrvna, tako bezosjećajna. nisam. niti sam hladnokrvna niti sam bezosjećajna, u niti jednom slučaju, pogotovo u tom.
čak sam i previše osjećajna i možda je to i razlog zašto ne želim ići tamo.
kakva korist od toga, to neće vratit osobu, stvari se neće promijeniti, meni neće biti lakše, naprotiv, stat ću tamo i osjećat se još gore, osjećat se bespomoćnom da išta napravim.
i onda me svi gledaju s onim pogledom koji govori da mi nije stalo, osuđujući me bez da imaju pojma o tome što se u meni događa.
da stalo mi je, zato i ne volim groblja, jer mi je previše stalo, jer nitko nema pojma kako mi je stajući tamo. nije bitno, nema veze, samo ne volim groblja općenito. depresivna su i puna su onih baba koje prodaju cviće i koje žele zaradit lovu na tuđoj nesreći. mislin, briga mene, nek oni zarađuju za kruv, ja san materijalist po prirodi, ali mrzin kad te gledaju onim sažalijevajućim pogledima a samo gledaju kako će ti uvalit najskuplje cviće. kad smo kod stvari koje mrzin, mrzin i stare ljude, dosadne babetine i didetine, sve ih mrzin (osim svoje babe i dide, njih volim, bar ovi jedan par, one druge, a ono njih volim jer se to očekuje od mene, nemamo baš neki baba-dida-unuka odnos), ne mrzin ih, ali me enormno živciraju...no dobro...

Thank you for all you've done
Forgive all your mistakes
There's nothing I wouldn't do
To hear your voice again
Sometimes I wanna call you
But I know you won't be there

You were there for summer dreamin',
And you are a friend indeed.
And I hope you'll find your freedom,
For eternity.

cijeli život sam imala mnogo prijatelja, nekih odličnih, nekih manje odličnih, nekih najboljih, nekih koji to nisu, ali imala sam jednog kojeg ne znam bi li nazvala najboljim prijateljem, najvjerojatnije ne, ali sigurno je bio blizu tog mjesta. netko koga viđam svaki dan, netko s kim se na trenutke dobro slažem, ali nekad i svađam, netko s kim pričam o svojoj svakodnevnici, netko tko poznaje tu moju svakodnevnicu, netko tko me poznaje i netko koga ja poznajem, netko koga volim...
On je osoba koja želi puno toga bez da zna što želi, osoba koja sanja puno toga, bez da zna što sanja i osoba koja voli puno toga, ali se boji toga...
U filmu mog života, ja mislim da bi on odigrao važniju ulogu, jer ne mogu ni zamislit kakav bi mi život sad bio bez njega, jednostavno sam navikla na njega. Ne želim zvučat pekmezasto ili cmoljavo, ali bio je friend indeed.
I ne samo on, ima još ljudi koji su prošli kroz moj život i tamo se zadržali i ne znam što bi bez njih. Bez iti malo uveličavanja, prijatelji su nešto najvrijednije što netko može imati u životu, ništa, baš ništa ne može nadomjestiti smješak prijatelja u tmurnom danu ili zagrljaj ili savijet prijatelja kad se osjećaš loše. I to se broji u životu, nikakve materijalne stvari ne mogu zamijeniti najboljeg prijatelja koji je tu uz tebe u tvojm najbojim i najgorim trenutcima.
Imam mnogo stvari u životu na koje bi se mogla žalit i život mi nije savršen, daleko od toga, ali jedna stvar na kojoj mogu bit zahvalna su prijatelji, ima par njih koji su mi sve na svijetu i neizmjerno ih volim...
Zato ljudi, ako ste i vi sretnici s pravim prijateljima, čuvajte ih, jer ne znate koliko su vrijedni dok ih ne izgubite, nekad treba popustit, spustit nos i pristat na kompromis, jer ništa nije vrijedno toga da izgubite prijatelja, poslušajte me, nemojte učit na vlastitim greškama...

Close your eyes so you dont feel them,
They dont need to see you cry
I cant promise I will heal you,
But if you want to I will try.

I'm afraid that this time, in this battle I'm not the winner, but neither is he.

petak je. ono što se očekuje od svakog petka je okupljanje svih nas takozvanih prijatelja i dosađivanje do smrti u nekom kafiću. preseravanje, prepričavanje jadnih doživljaja, prisilno smijanje i na kraju, ogovaranje.
imam dojam, koji je zapravo i istina, da dok smo svi skupa, da se svi volimo (ili smo bar dragi jedno drugom) i da nam je čak dobro, ali čim neko ode, ili čim se odvojimo na neke grupice počinju masivna ogovaranja. imam osjećaj da se nasamo ne podnosimo. i onda se pitam zašto se mi družimo, zašto jednostavno ne kažemo svima što mislimo i ili ćemo se razdvojit i svak krenit svojm putem ili ćemo se zbog takve iskrenosti nastavi družit i možda poboljšat mišljena o jedni drugima.
Nije ovakvo stanje oduvijek, nekad je bilo dobro, valjda, nekad smo znali što želimo i što nam je radit, bili smo sretni, smireni i zaljubljeni. Sad pak ima onih koji su sretni, nema onih koji su smireni i ima onih koji su zaljubljeni, ali više ne funkcioniramo. Ne okrivljujem nikog, nema krivca, svi smo podjednako krivi, možda da sjednemo i popričamo o tome svemu, ali na lijep način nikako ne možemo, jer su mnogi među nama do kraja neodgovorni da bi poslušali nekog "manje pametnog od sebe" lakše je kupit bocu vina, popit je i preseravat se misleći da si zabavan.
Dakako ovo je samo moje subjektivno mišljene, možda stvari i nisu ovakve, možda se samo meni čini i voljela bih da je tako, ali stvarno se bojim da nije. I ja osobno ne mogu više ovako, danas je još jedan petak koj smo dugo vremena očekivali, planirali provod, još jedan petak koji će propast jer ono što neki podrazumjevaju pod zabavu nije zabava za druge. nekima se neće sviđat mjesto, nekima se neće sviđat piće, nekima će bit hladno, neki će bit živčani, uglavnom, svak će imat nešto što mu se neće svidjeti i neće se nimalo potrudit da prikrije svoje negativne stavove za dobrobit svih, jer ima osoba koje su previše tvrdoglave za takvo što i ne mogu se jedan jedini put žrtvovat da dobrobit svih nas.
Da svi jednom pregrizemo jezik i zadržimo živčanost i ljutnju i frustraciju sebi, da bar jedan put ne mislimo samo na sebe, možda bi nam taj jedan put čak bilo dobro i zabavno, ono što već dugo nije bilo.


tell me does she kiss like I used to kiss you
does it feel the same when she calles your name