subota, 13.01.2007.

never say goodbye

You and me we had a fight
But the band they played our favorite song
And I held you in my arms so strong

We danced so close
We danced so slow
And I swore Id never let you go
Togheter - forever

kavale. bili smo opet tamo. to nam je ritual, već dosta petaka zaredom. Iako je prvi mjesec, iako je hladno. užasno hladno, mi svaki petak idemo tamo. pijemo, pivamo. vraćamo se na mjesto zločina. lol.
ima jedan dio kavala, dole do mora, koji je fenomenalan. još kad sunce zalazi. prizor koji se dugo pamti. obećala sam sama sebi jedan put, da kad budem našla onog nekog posebnog, da ću ga dovest na kavale i pokazat mu to misto. nisam. nisam to nikad napravila. imala sam nekog posebnog, ali nisam ga dovela na kavale. bar ne na to mjesto. najvjerojatnije nikad i neću. ne nakon večeras. večeras sam sjedila tamo sama. more je bilo prekrasno, mjesec se osijavao u njemu, a ono je bilo tako veličanstveno. tamno, duboko, mistično. tko zna koliko priča skriva u sebi. priča o djevojkama koje bi se spustile dole do njega i sjedući same u hladnoći siječanjske noći pjevale tužne pjesme.
to je sad moje posebno mjesto. nije za nikog drugog, samo za mene. tamo sam pjevala. inače grozno pjevam i ne volim pjevat među drugim ljudima, volim pjevat samo za sebe.
bilo mi je dobro, osjećala sam se bolje. vjetar mi je raspuhao misli i odnio ih daleko u trag koji je mjesec ostavio u moru.
volim kavale. od prvog puta kad sam bila tamo. bilo je to jedan dan poslije škole. ja i josipa smo bile tamo. jele smo integralni i sjedile na klupi. bila sam fascinirana. predivno mjesto. tad sam joj priznala u koga sam zaljubljena. nije bila iznenađena. kao da je znala. možda ipak i nije bilo teško primjetiti sjaj u očima svaki put kad bi ga vidjela.
na kavalama sam proslavila sedamnaesti rođendan. sjedili smo svi na onoj klupi na kojoj smo i večeras sjedili. baš sam tad na toj klupi odlučila da jednom u životu moram otić u pariz. želja koju želim još i dan danas. moja najveća želja.
na kavale sam jednom pričala s prijateljicom i iz tog razgovora sam shvatila mnogo stvari. stekla sam dobru prijateljicu.
na kavalama sam prvi put vidjela zvijezdu kako pada.
i baš tad samo poželjela želju koja mi se i ostvarila na kavalama.
tamo sam pošla s bivšim dečkom, kojeg sam jednom (i ne samo jednom) jako voljela.
tamo sam prvi put čula pjesmu koju sada obožavam...pijan, od hladnog piva.
tamo sam prvi put doživjela svoje prvo veliko pijanstvo. koje je bilo grozno i koje ne želim ponovit više ikad. tamo sam upoznala puno ljudi. neke koji su mi sad dragi, neke koje više nikad nisam vidjela.
tamo smo našli sinišu.
tamo me je policija prvi put legitimirala (hahahahahahahaha)
kavale su mi najdraže mjesto u splitu. uvijek se volim tamo vraćat. jer mi se vraćaju i uspomene.
u manje od godinu dana tamo sam doživjela nešto što nisam u sve protekle godine svog života.
i po tom mjestu i svemu što se dogodilo na tom mjestu ću pamtit 2006. godinu.
i svaki put, kad dođemo tamo, kad se ja spustim do svog mjesta uz more i upalim muziku na mom mobitelu, sjetit ću se svega što je bilo tamo. i prvi put kad sam bila tamo i na moj rođendan i na zadnji dan škole i ovo ljeto i ovu zimu... i valjda ću jednom nekog posebnog dovest tamo i skupa ćemo sjest na moje mjesto uz more i pjevat pjesme...jer to će bit netko pred kim ću pjevat, netko ko će me volit bez obzira što ne znam pjevat. večeras sam sama sjedila i best frend koji me navodno voli je doša do mene dok sam ja pjevala urbanovu pjesmu i reka je da urban dovoljno loše sam zvuči da mu ne trebam ja da samo pogoršam stvari. nasmijala sam se. ne voli moje pjevanje. bilo mi je drago. znači da me ipak toliko ne voli...sad se osjećam manje krivom što mu ne uzvraćam tu ljubav.

veni...vidi...vici...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

| 02:36 | Komentari (1) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.