četvrtak, 22.03.2007.

better man

She lies and says shes in love with him, cant find a better man...
She dreams in color, she dreams in red, cant find a better man...
She lies and says she still loves him, cant find a better man...
She dreams in color, she dreams in red, cant find a better man...

-sićaš se da san ti reka da virujen u tebe, da virujen u tvoj izbor
-da
-ipak iako sam vjerovao u tvoj izbor, nisam baš bio siguran da je pravi. Nisi bila sretna, ni u jednoj rečenici gdje si opisivala svoju sreću nije se spominjao on. Ali ja i dalje vjerujem u tebe. Ne vjerujem u njega, nego vjerujem u tebe. I tražim isto od tebe. Da vjeruješ u sebe. U svoje odluke. Ako misliš da si postupila ispravno, drži se toga, ali ako imaš malu mrvu sumnje odustani jer kad te vidim ovakvu svatin da nije vrijedno toga. Ako ti stvarno fali toliko i nakon ovoliko vremena znači da tu ima nešto od čega se ne smije odustajati.
-fali mi. Eto. Izgovorila sam to. Fali mi. Ali nemam sumnje. Jednostavno ja i on nismo jedno za drugo. Imamo vrlo nezdrav odnos. Jedva da se viđamo, kad se vidimo, stalno se svađamo, ne možemo se podnit. Zovemo se samo kad je nešto hitno. Očekivala sam puno više od svega. Ovo nije baš i neka veza. Ne smijemo si bit u blizini. Loši smo jedno za drugo.
-on je loš za tebe, u to se slažem. Ali mogu se kladit i sa sigurnošću ti kažem da si ti vjerojatno najbolja stvar koja se dogodila njemu u onom njegovom bijednom životu.

| 23:02 | Komentari (1) | Isprintaj | #

utorak, 20.03.2007.

divno je biti nekome nešto...divno je biti tebi sve

i možda nikad nisam htio ovako kao noćas
da ti poželim najljepšu laku noć...

ima jedna ta večer koje se sijećam...u vrtu...ne znam točno koliko je vremena prošlo...čini mi se jako puno...davno je to bilo...s druge strane, prošlo je isto tako i jako malo vremena, vrijeme leti, čini mi se kao da je jučer to bilo, ali prošlo je vremena...
svjetla su bila kao prigušena... na sredini vrta se nalazila velika fontana iz koje je dopiralo lagano, ali blješteće svijetlo. ružičasti cvijetovi su rasli. bile su tu i klupice koje su bile poredane u krug preko cijelog vrta. samo još troje ljudi je bilo tu... dvoje je sjedilo na klupi do...na onoj prvoj klupi... dok je jedna osoba šetala okolo... ne znam da li mi se to činilo, ali svi su bili sretni...bar oni prisutni... oni koji nisu bili otišli su davno prije... čulo se kako je voda tekla polagano...skoro nečujno...savršeno je bilo...vrt je bio prekrasan noću...
...nikad ga prije nisam vidjela...ne zaista...ne takvog...možda je to bio prvi put da sam ga zaista vidjela u pravom svjetlu...vjerojatno i jedini put... nisam ga više vidjela poslije te večeri... jesam...ali ga nisam gledala... nisam ga nikako pogledala... osim onako s nostalgijom...

ljubomorno čuvam ove nježne sate
da me uvijek prate dok nisam tu

| 20:49 | Komentari (1) | Isprintaj | #

nedjelja, 18.03.2007.

ne dajen naslov svojin pismama

nedostajat ćeš mi
ne volim te više
i sada kad gledam
ove ljetne kiše
sjetim se nas
naše radosti
naše tuge
bez tebe su noći tako tužne
i tako duge
bez tvog osmjeha
tvog pogleda
ne znam kako dalje
kako ću bez tebe
samoća mi srce grebe
ali ne volim te više.
predugo si bio tu
predugo si mi davao nadu
i kako dalje?
što sad?
moj život još je mlad
Ali ti si bio moje sunce poslije kiše
i sada kad te nema
tko će da me zgrije
da me toplinom umije
tko će ruku da mi pruži
bez tebe su kiše duge
a oblaci sivi još duži
ali ne volim te više.

napisala sam ovo ovo ljeto. mislim da je bio početak sedmog mjeseca. znam da je padala kiša. a mene su kao i uvijek obuzele moje depresije, melankolije i nostalgije. izašla sam na balkon i sjela na pod. mislim da je bio hladan pod, ali ipak, bilo je ljeto. zaboravila sam kako je to kad izađeš na balkon i toplo ti je. zaboravila sam kako je to kad pada kiša, a nije ti hladno. već je predugo hladno. želim nazad. želim ljeto. ali ne želim naprijed. želim nazad. možda jer svi previše očekujemo od ovog ljeta. imamo planove, veselimo se, iščekujemo. i imam osjećaj da će nešto krivo krenuti. prošlo ljeto je bilo neobično. prošlo ljeto je bila apsolutna prekretnica u mom životu. nisam ista osoba od prošlog ljeta. možda jer sam prošlo ljeto započela živjeti. makla sam se s onih skala. makla se s jedne točke. a zaglavila na drugoj. ovo ljeto...nadam se da će bit dobro...ali nekako osjećam da je ovo ljeto rastanak. oni odlaze...a ja ostajem. kao i uvijek ostajem, ne mičem se. i bit ću apsolutno nemoćna. okrenut će leđa i otići, a ja ću samo gledat kako odlaze. otišli su davno svi...osjećam to, ali ovaj put to neće bit samo metaforički, ovaj put će stvarno otići. ovo nam je zadnje ljeto. zato ne želim naprijed...želim nazad... onda kad se nismo zamarali malim stvarima... usredotočili smo se na sebe i na zabavu. i bilo je dobro...bilo je nevjerojatno...takvo nešto se ne može ponovit...toga se i bojim, da se neće ponovit.
skrenula sam s teme. vratimo se na pjesmu...napisala sam je ovo ljeto na balkonu dok je padala kiša. napisala sam je uvjerena u svoje osjećaje, uvjerena u svoje stavove i svoja razmišljanja. nisam ni znalda da ću ih do današnjeg dana promijenit nekoliko puta. ali tada sam tako mislila. i tada sam bila sama. to je možda jedina stvar koja se nije promijenila. i tada sam bila sama...

Hladno mi je.
Nemam njega da mi srce grije
Otkucava sat u daljini
A ja plačem u tišini.
Nebo je sivo.
Baš kao i moja duša
Nema tko da je sasluša
Pada kiša
A ja postajem sve manja i manja
Sve tiša i tiša
Pjesme pišem
Jer ne mogu da dišem
Od ove tame u sebi
Od tuge
Od samoće.
Moja duša slobodna da bude hoće
Ali lanci je drže
Okovana je njima
I ne može više da se bori
Nema snage
Nema nade
Nema nikog da je voli.

Napisano istog dana. Bar znam da je bilo hladno. Možda ne drugima, ali meni je. Meni je uvijek hladno. Ljeti se pokrivam dekom. slaba cirkulacija valjda. i sada mi je hladno. sad sam svjesna da kada sam pisala ovu pjesmu nisam imala pojma što je hladnoća. nakon nekog vremena ću se možda osvrnut na ovi post i shvatit da može bit još hladnije. idem si spremit topli kakao. zagrije me. ne toliko koliko on. ali zagrije me. dok on nije tu imam kakao.

| 22:54 | Komentari (0) | Isprintaj | #

petak, 16.03.2007.

...

Jednoga dana u novinama je osvanula priča
da se djevojka zbog ljubljenog mladića ubila.
Prije smrti poslala mu je oproštajno pismo:

''Dva svijeta mi smo,
nikada skupa mogli biti nismo.
Bio si mi sve na ovome svijetu...
Voljela sam svaki dio tebe,
i zbog toga proklinjala sebe.
Pratila sam svaki korak tvoj
i priželjkivala da si moj, samo moj...
Zbog tebe sam se zamalo ubila
dok te je druga pred mojim očima ljubila.
Svake noći;
u mislima su mi bile tvoje smeđe oči.
Htjela sam te preboljeti,
htjela sam te prestati voljeti,
htjela sam te zaboraviti pomoću pića,
al' sam te opet osjećala u svakom dijelu svoga bića.
Čim sam te ugledala: crna kosa, plave oči...
Znala sam: zaboravit te nikad neću moći....
Zbog tebe sam morala kroz pakao proći
i do ove točke doći.
Bio si mi ljubav prva,
a ja za tebe od te ljubavi niti mrva.
Nosila sam te u krvi,
a sad će njome da se hrane crvi.
Kad se vrate lastavice jata
više neće biti mojih ruku da se smjeste oko tvoga vrata.
Molim te shvati; svu sreću želim ja ti
Al ne želim više sama čekati sumorne zore,
ovo je jedini izlaz iz ove noćne more.
Znaj da te ne krivim ni za što,
voljela sam te ti mene nisi i to je to!
Samo te jedno molim povremeno mi na grob donesi jedan mali cvijet!''

Nakon 2 dana u novinama osvane druga priča.
Na grobu dijevojke nađoše leš mrtvoga mladića.
Obitelj što je donijela cvijeće svojim mrtvima
našla ga je s nožem u prsima.

Kad je došla policija i uspostavila mir
u njegovoj ruci našla je krvavi papir...

''I ja sam volio tebe,
al' me ovaj život sjebe.
Gadim se sam sebi
jer pravu ljubav nisam mogao pružiti tebi.
A volio sam te svjedok mi je Bog
sad kad te nema kao da nemam nikog svog.
Gurao sam te stalno od sebe,
jer nisam htio uništiti i tebe.
Nisam htio da patiš,
a tisuću sam puta poželio da mi se vratiš.
Ljubav je kuja
koja te na sve načine sjebe,
ljubav je crna guja
koja me odvojila od tebe.
Ne želim više biti tuge i boli rob,
jedina želja mi je da s tobom dijelim grob.
U zoru kad mi srce prestane da lupa,
kad nismo mogli za života,
u smrti ćemo biti skupa!

ovo san našla negdi i morala san stavit jer je pretužno...tragično rekla bih...stvarno sam ostala pod dojmom...skoro san se rasplakala...a ja ne plačem često...osim kad je stvarno nešto tužno pa bi bia red da plačen...ponekad se i ja sama zapitam jesam li ja čisto zlo...plačem kad mislim da je situacija to zahtjeva...suze bi trebale doć same od sebe...kao proizvod tuge koju više ne možeš držat u sebi...
možda ja imam kapacitet od puno gigabajta...možda mogu držat puno tuge u sebi

| 12:37 | Komentari (1) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 12.03.2007.

world hold on

svirala je world hold on...čula se odnekud...valjda je u blizini bia kafić...svijetla su bila prejaka. tako su mi smetala, tako san tila da ih neko ugasi. nemoguće. ali iz iskustva sam znala da se i nemoguće stvari mogu dogodit. nisam vjerovala u to, ali neke su se stvari prominile. Još uvijek vjerujem da je dosta nama nemogućih stvari moguće. lakše je vjerovat da je nešto nemoguće nego se potrudit i omogućit to.
ne znam ko se potrudio, ali i nemoguće je postalo moguće. i sad svaki put kad se čujem tu pismu sitin se jakih svjetala koja su mi probijala glavu koja mi je ionako pulsirala od boli. još se sjećam i kuće i auta i puteljka kraj kuće. vjerujem da je i par stabala bilo tu negdje. nisam sigurna. samo znam da sam šetala cementiranim putem spotičući se o vlastite noge. ravnoteža mi nije bila jača strana. ne znam jesam li bila sama. vjerojatno nisam, ali ne sjećam se da je iko oko mene govorio. troje ljudi je još bilo tu mislim. ne znam njihove identitet. zapravno znam. znam identitet njih dvoje. treću osobu ne znam. i dok sam šetala tim putem ne znajući svoju destinaciju čula sam tu pjesmu. da li je ona bila plod moje mašte, mog halucinantnog (upravo sam izmislila ovu riječ) uma ili se stvarno čula, nikad nisam otkrila. oni oko mene se nisu odavali, nisu rekli ništa o pjesmi, nisam ni sigurna jesu li se značajno pogledali. ja sam samo rekla da mi je ta pjesma dobra, a oni su nastavili šutjeti. i ja sam im se pridružila u šutnji. riječi mi nisu bile važne. vjerovali ili ne, nisu. a ona svjetla su bila tako jaka. blještala su i svojom svjetlosti pokušala zasjeniti sjaj mjeseca. nisu uspjela. mjesec je ipak najviše sjajio. da imam sad malo poetičnog duha napisala bi da je mjesec sjao u svom punom sjaju i srebrnom svjetlošću obasjavao vlažnu travu na kojoj smo sjedili. ne. neću. prejadno. i nisam sjedila na travi. hodala sam. po betoniranom puteljku. prolazila sam kraj kuće kraj koje je bio parkiran auto. troje ljudi je prolazilo kraj mene u tišini. u torbici mi je vibrirao mobitel, noćne svjetiljke su užasno jako svjetlile, a u daljini se čula world hold on.

| 23:18 | Komentari (0) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.