i možda nikad nisam htio ovako kao noćas
da ti poželim najljepšu laku noć...
ima jedna ta večer koje se sijećam...u vrtu...ne znam točno koliko je vremena prošlo...čini mi se jako puno...davno je to bilo...s druge strane, prošlo je isto tako i jako malo vremena, vrijeme leti, čini mi se kao da je jučer to bilo, ali prošlo je vremena...
svjetla su bila kao prigušena... na sredini vrta se nalazila velika fontana iz koje je dopiralo lagano, ali blješteće svijetlo. ružičasti cvijetovi su rasli. bile su tu i klupice koje su bile poredane u krug preko cijelog vrta. samo još troje ljudi je bilo tu... dvoje je sjedilo na klupi do...na onoj prvoj klupi... dok je jedna osoba šetala okolo... ne znam da li mi se to činilo, ali svi su bili sretni...bar oni prisutni... oni koji nisu bili otišli su davno prije... čulo se kako je voda tekla polagano...skoro nečujno...savršeno je bilo...vrt je bio prekrasan noću...
...nikad ga prije nisam vidjela...ne zaista...ne takvog...možda je to bio prvi put da sam ga zaista vidjela u pravom svjetlu...vjerojatno i jedini put... nisam ga više vidjela poslije te večeri... jesam...ali ga nisam gledala... nisam ga nikako pogledala... osim onako s nostalgijom...
ljubomorno čuvam ove nježne sate
da me uvijek prate dok nisam tu
Post je objavljen 20.03.2007. u 20:49 sati.