nedjelja, 18.02.2007.

It must have been love

It must have been love
but it's over now
It must have been good
but I lost it somehow

drago mi je da iman nekog ko će me dignit kad budem pala. nekog ko će me triskat i budit me kad spavan. nekog ko će mi donit čašu vode kad budem žedna, a ne budem se u stanju dignit. nekog ko će otić s menon u kladionicu i kladit s menon po prvi put na maroko 1. ligu, nekog ko će mi uzet rusak i nosit ga jer je pretežak, neko ko će bit s menon kad mi bude loše, ko će me grijat kad mi bude ladno, ko će mi uzet bocu votke iz ruke i natočit mi u čašu, ko će me sprečavat da guram prste u utičnicu, ko će se brinit oću preživit dok beživotno ležim, ko će me nosit na zrak i ko će me pokušat budit time da mi govori da je johnny depp i pierce brosnan tu.
nisam sama. definitivno nisam sama. oko mene su ljudi do kojih mi je užasno stalo. i kojima je čini mi se stalo do mene, koliko god mi se to nemoguće činilo. ima ljudi koji neće odmahnit rukom i produžit. nisam sama. ali zašto se onda tako osjećam?
jer je nestala. jedna ljubav je nestala. nestala je poput onog vina. ostala sam gledajući u prazno dno boce. ja sam ta boca bez vina. prazna. nakon što se vino popije, što ostaje? samo prazna boca i etiketa. nakon što se vino popije, može li se nadolit novo? može li to novo zamijeniti ono staro, originalno, koje pripada toj boci?
ne.

| 23:35 | Komentari (5) | Isprintaj | #

četvrtak, 15.02.2007.

pijan

svi me vole
svima sam duhovit
čekaju na red da me upoznaju
samo ti nikako
da shvatiš konačno
koliko me voliš suludo

daj svati više...hehehehehe

gledala sam sinoć fenomenalan film. pravila privlačnosti. znam koja je prva misao. opet neki jadni niskobuđetni kvazi romantični film. da možda. zapravo sigurno. ali meni se svidio. jer od malih nogu sam sanjala o mojoj karijeri uspješne odvjetnice. i isto toliko koliko sam sanjala da budem uspješna, toliko sam sanjala da ću jednog dana sresti isto toliko uspješnog odvjetnika s kojim ću vodit buran poslovni život. borit ćemo se u sudnici. sukobljavat i natjecat. a zapravo ćemo bit besmisleno zaljubljeni jedno u drugo. glupost, znam. ali to mi je bio san. i jučer kad sam pogledala taj film, kao da sam gledala svoj vlastiti san. ona, uspješna odvjetnica, najbolja u struci nađe sebi ravnog i u početku ga mrzi, ali ono što ne shvaća je da zapravo to nikad nije ni bila mržnja već ljubav. shvati da zapravo voli tog odvratnog arogantnog bahatog, ali također i duhovitog i šarmantnog gada. on ne skriva svoje osjećaja prema njoj i to je još više zbunjuje, a njemu daje prednost.
moj idealan muškarac bi bio takav. samouvjeren do bola. arogantan, bahat. duhovit. šarmantan. ali zapravo ispod svega toga osjećajan. ne mora bit neki romantičar i emocionalac. ne volim takve. možda zato što sam ja takva. možda si samo tražim suprotnost. ali volim tipove koji znaju što žele i ne boje se to uzet. i važno je da je duhovit. da se zna šalit, koliko na tuđi toliko i na svoj račun. da zna izvuć ono dobro iz neke situacije i pretvorit to u šalu. to ne znači da ne treba bit ozbiljan. treba znat situacije u kojima je ozbiljnost potrebna, a treba prepoznat situaciju kad ozbiljnost treba narušiti dobrom šalom. mora imat dozu romantičnosti. ne znači to da mi pospe put ružinim laticama i recitira nekog romantičnog pjesnika. ali da zna reć pravu riječ u pravo vrijeme na pravom mjestu. romantičan može bit pogled, dodir ruke, zagrljaj. romantična može biti neka lijepa gesta ili primjerena rečenica.
možda zvuči glupo, ali meni je otpjevana pjesma ili napisan stih neke pjesme vrhunac romantike.
moj idealan muškarac treba znat bit romantičan, ali romantika nije nužna jer većina muškaraca danas nisu romantični. ili bar ne pokušavaju biti. mora bit komunikativan. jer ne volim kad vlada ona napeta tišina. nitko ne zna što bi rekao i onda oboje zujimo okolo prelistavajući u glavi što bi mogli reći. iako postoji onaj trenutak tišine, ali ne zbog nedostatka riječi već zbog toga što su riječi u nekim trenutcima nepotrebne. sa svojim idealnim muškarcem želim takav trenutak. bez da kažemo išta da se svejedno sporazumjevamo. volim kad tip ima svoja mišljena ili stavove, ne moraju se podudarati s mojima, ali da zna što misli.
fiziči izgled nije mi bitan. nemam određni stereotip muškarca kakvog volim. nema veze ima li on crnu ili plavu kosu. smeđe ili zelene oči. visok ili nizak. ali mora imat nešto... ne "ono nešto" (to nema veze s fizičkim izgledom), ali mora imat nešto što će me primorat da se okrenem za njim.
kad bi baš morala konkretno opisat kakvi bi me tip privukao, to bi izgledalo otprilike ovako...
visok (ne previše, ali da je visok), jaka vilica (ne znam zašto, ali volim jake vilice, četvrtaste, ne previše četvrtaste, ali da su naglašene), duža kosa (ne skroz duga, malo duža, možda malo više duža), boja kose mi nije bitna, oči plave po mogućnosti, zelene eventualno iako više volim mješavinu plave i zelene kad se radi o zelenim očima, jer samo zelene mi i nisu nešto, ma plave oči, usta nikad ne gledam i nije mi bitno kakva su, ali ne volim tanke usne i još jedna skroz bolesna stvar koju volim kod muških su ruke, ne znam zašto, ali volim kad muški imaju lipe ruke i još kad im vene iskoče...uuuu. luda sam, znam, ali volim ruke muške. one i oči su mi najbolje stvari na muškom.
eto to bi bio moj idealan muškarac. ali ako izuzmemo sve ovo, apsolutno moj najidealniji muškarac koji postoji osim bobe je johnny depp. njega niko ne može nadmašit. on je savršenstvo. johnny depp, ne bobo (hehehehehehehe). johnny depp je sve ono što ja hoću na muškarcu. ali dobro, johnny depp je samo sanjarija mlade sedamnaestogodišnjakinje. moram se držat onih muških koji su na istom kontinentu (iako johnny depp živi u francuskoj, a francuska je u europi) i koji nije superslavan i koji nije glumia jacka sparrowa i koji je u istoj državi i koji ima bar približno godina ko ja i nije oženjen i nedostižan. teško da će iko njega zaminit, ali ako ko ima dovoljno hrabrosti i želi pokušat, slobodno. bit će teško to jamčim, ali ne i nemoguće.

| 00:21 | Komentari (1) | Isprintaj | #

srijeda, 14.02.2007.

da li znaš da te volim

da li znaš da te volim
dugo nisam znao to
sada želim da ti priznam
i molim te da mi vjeruješ to

valentinovo. nije bilo grozno. nije bilo užasno. nije bilo nostalgično, nije bilo u suzama, depresiji i kroničnom izjedanju milke i gledanju romatničnih filmova (dobro, sinoć sam gledala pravila privlačnosti).
bilo je prilično ok. mogu sa sigurnošću reći da sam zadovoljna njime.
ujutro sam dobila dvije stinove knjige (od dide doduše, ali nema veze). raspalila sam oliverovu "vjeruj u ljubav" (vjeruj u ljubav...jer ljubav je sve...vjeruj u ljubav...ne živi bez nje...vjeruj u ljubav i sačuvaj ju...vjeruj u ljubav u dobru i zlu...) i cijeli dan je nisam prestala pjevat. skakutala sam poput kretena po kući pjevajući i plešući i veseleći se valentinovu...najdražem danu u godini.
raspoloženje me nije napustilo ni u školi. razred nije bio negativan što se tiče valentinova, kako sam očekivala. profesori su bili solidarni prema nama mladim zaljubljenicima i nisu ispitivali. sve je prošlo u nekom laganom ritmu. nismo imali knjigovodstvo prva dva sata koje sam provela s prijateljicom tražeći idealan poklon za njenog momka, a nisam ni ja mogla maria ostavit bez njegovog poklona za valentinovo.
i u dm-a i u ribole i u ti-via u kojeg smo otišli na kavu s ostatkom razreda nije me popustilo moje raspoloženje, pogotovo jer sam riješila trzavice koje sam imala s marinom koje su još jučer počele. danas je bio baš dan ljubavi. pomirila sam se s njom, a to nije bila jedina pomirdba danas...dogodila se još jedna o kojoj naravno neću javno, ali jako mi je drago da se dogodila. dugo smo svi to očekivali i sada je napokon sve u redu. planovi su se radili za anđelin rođendan, pjevale su se pjesme koje su svirale u jukeboxu...jedna mi je posebno privukla pažnju...
tebi je lako jer ti imaš mene
a što sam za to dobio
na kraju ćeš me ostaviti
e to bi i blesav vidio
poneka ljubav možda vrijedi bola
moja i tvoja više ne
jer ti si samo trag u pijesku
gorka brazda koja nestaje
danas otvaram oči
nakon svih ovih godina
niti ja voljeh tebe
nit si ti mene voljela
samo stara navika je ostalaa

ostatak nastave je protekao u stihovima olivera iako me mioch pristojno zamolio da prestanem tulit tu pjesmu. ja sam naravno u tajnosti svoje klupe i dalje pjevala.
nakon nastave mario me dočekao s ružom ispred škole. moja prva ruža za valentinovo (one od članova obitelji se ne računaju). anđa nam se pridružila i otišli smo do san francisca na kafu di smo sreli i kulu.
u međuvremenu smo sreli maju, leu, andreu i vaina koji su išli na večeru.
vidila sam ziky i anamariju. vidila sam čak i profesora iz povijesti koji je kao i obično bio u paluine na ćevapima (ne pitajte me što sam dovraga radila u pauline, to je bilo izričito na mariov nagovor).
lijepo sam se provela. ovo mi je bilo prvo valentinovo koje ću pamtit. koje je bilo zanimljivo, zabavno i koje nisam provela u tuzi zbog nekakve ljubavi. naravno, te ljubavi ni danas nije bilo, ali još puno valentinova je preda mnom, a ja sam strpljiva osoba. ne pjevam više vjeruj u ljubav jer to nije potrebno, po prvi put u životu sigurno mogu reć da vjerujem u ljubav.

da li znaš da pamtim riječi
koje šaptali smo mi
kad smo sanjali o sreći
i na vjernost kad smo se zakleli mi

P.S. prva osoba koja mi je čestitala valentinovo je drug iz razreda. pa bi bilo u redu da ja njega tu spomenem tako da on ionako slavan dobije još malo publiciteta. eto. pozdrav najslavnijem basistu u hrvatskoj. i ljudi, kupite svi cd od rokenrolmatere (kad bude u prodaji). tnx druže.

P.S.S. danas šetamo ja i mario i vidin ja u susret nam dolazi dražen. dolazi on prema nama pogleda me u oči i kaže ciao...rastopila san se. pet minuti nisan došla sebi. bila san u transu. javia mi se. oh.

| 23:51 | Komentari (0) | Isprintaj | #

subota, 10.02.2007.

tamo gdje ljubav počinje

Sjeti li te dah ljeta
i pjesme uz gitaru
kad se djeca ljube
i mirise na travu
jos smo broj ovog kraja
guzva nam je poznata
beskrajna zezanja
i partije pokera
sve sam igre odigrao
od kada si otisla
vrh i dno dotakao
na milion nacina
pamtim smijeh, tvoje suze
svaka rijec zakletva
niko ne zna kako pece
i ledi dok ne proba
Zapjevaj nasu pjesmu
meni i tebi rijeci poznate
cekam te na starom mjestu
tamo gdje ljubav pocinje
Sjeti li te miris zime
ocajan bez snijega januar
kad se magle sive spuste
i svaki dan je umoran
sarajevsko kisno jutro
jos mi broji korake
kad rijetke ptice i cistace
ulice zagrle
sve sam ceste prosao
od kada si otisla
malo sunca sacuvao
na dnu starog kofera
pamtim smijeh, tvoje suze
svaka rijec zakletva
niko ne zna kako pece
i ledi dok ne proba

and I must live with it every day.

| 21:24 | Komentari (2) | Isprintaj | #

subota, 03.02.2007.

sjećam se prvog poljupca

vjeruj, nema života od sjećanja
dao bi milijardu dolara
za jedan sekund prvog poljupca

I tada su se sve riječi izgubile u noći...Na pozornicu je u svom svom glamuroznom sjaju nastupila tišina. Jer riječi nisu bile potrebne, one su te koje bi uvijek sve pokvarile, tada smo napokon shvatili da nam ne trebaju. I pogledali smo se u oči... To je bio jedan od rijetkih trenutaka kad sam ga gledala u oči. Nisam mogla, možda zbog straha da ne vidim svoj odraz u njima, ali te večeri sam ga vidjela, bez obzira na to što se događalo sljedećih dana, tjedana i mjeseci, te večeri sam ga pogledala u oči i vidjela sebe...vidjela nas. Zatim je slijedio poljubac.

| 01:21 | Komentari (4) | Isprintaj | #

četvrtak, 01.02.2007.

I love you

A toast to Emily always the bridesmaid but never the bride.

istina je. ja sam uvijek the bridesmaid, a nikad the bride...počeo je drugi mjesec. za dva tjedna je valentinovo. ponovo. tako je brzo je došlo i ovo, a čini mi se da smo još jučer ja i ziky sjedile u mcdonalda i jedući cool pitu cvilile uz pjesmu you're beautiful. a sada je tu ponovo. do sada mi niti jedno valentinovo nije bilo dobro. baš taj dan bude najdosadniji i najmonotoniji od svih...istina, ne sjećam ih se, ali to samo još potvrđuje moju tvrdnju da su bila monotona jer da mi se dogodilo nešto zaista zanimljivo i lijepo, sigurno bih zapamtila. jer iako to poričem, imam jako dobro pamćenje, pamtim sitnice za koje netko ni ne zna da su se dogodile.
kad me ljudi upitaju za valentinovo odgovorim onu već poznatu tvrdnju da je to samo komercijalistički blagdan koji je glup i nema smisla. to samo ženska populacija iskorištava da bi dobila poklone od onih niškoristi od muškaraca. djelom se slažem s tim.
ali ovo da nema smisla kažem samo u nedostatku argumenata.
naravno da ima smisla. razmotrimo malo situaciju...ljubav... ljubav je nešto fenomenalno. ljubav je smisao života. gdje bi mi sad svi bili bez ljubavi? gdje bi ja sad bila bez ljubavi? ljubav je ono što nas čini živima, ono što nas čini bićima. ljubav izvlači ono najbolje iz nas. ljubav nam otvara vrata svijeta kojeg nikad do sada nismo upoznali. ljubav nas ispunjava, prosvjetljava, inspirira. zbog ljubavi činimo stvari za koje nikad nismo mislili da možemo napraviti. naravno da ima i loših strana, ali to je prirodno. ništa nije savršeno iako se svaka suza zbog ljubavi na kraju isplati. isplati se kad nađemo onog nekog koga ćemo voljeti. ljubav je sveta stvar. to je čudo. i zašto ne bi postojao bar jedan dan posvećen ljubavi. iako bi svi dani trebali biti posvećeni ljubavi, na sve dane bi se trebali voljeti i cjeniti kao na valentinovo. ali mi smo previše okupiranim materijalnim i nevažnim stvarima da na ljubav zaboravimo, zato je dobro da postoji dan koji nas podsjeća da svi mi volimo. da nismo u potpunosti zaboravili na ljubav, zaboravili na naše bolje polovice, da nismo zaboravili voljeti.
jer istinski voljeti nekog čovjeka, znači voljeti sve ljude, voljeti svijet i voljeti život. Reći nekom "volim te" znači biti sposoban reći "volim u tebi svakog, volim pomoću tebe svijet, volim u tebi i sebe"
to je ljubav za mene...to je ono za što se isplati živjeti...

With this hand I will lift your sorrows. Your cup will never be empty, for I will be your wine. With this candle, I will light your way into darkness. With this post, I ask you to be mine. will you?

Image and video hosting by TinyPic

| 21:46 | Komentari (9) | Isprintaj | #

tears to shead

If I touch a burning candle I can feel no pain. In the ice or in the sun it's all the same. Yet I feel my heart is aching. Though it doesnt beat, it's breaking. And the pain here that I feel... try and tell me it's not real. I know that I am dead... yet it seems that I still have some tears to shed.

ima nekih pjesama koje djeluju na mene na čudan način. prirodno je da te neke pjesme razvesele, druge rastuže. i to je ok. ali ima neka pjesma koju samo čujem i osjećam se drukčije nego u trenutku prije i bez obzira da li mi je to bio najsretniji dan u životu ja ću se osjećat....tužno? ne znam da li je to prava riječ. nisam sigurna da baš tugu osjećam, ali neki sličan osjećaj da. nostalgiju? možda. ima vremena za kojima patim. koja bih vratila, ali ne mogu. jedino se mogu nadat da će se ponovit.
te pjesme nisu od omiljenih mi pjevača ili grupa, niti su neke pjesme koje bi mi se inače svidjele, neke od njih jesu, neke od njih nisu. nisu po ničem posebne, ali možda se na neki čudan način nađem u nekoj od situacija koje one opisuju. i nose sjećanja na neka stara vremena. nisu ničim povezane, sve su drukčije, nema niti jednog jedinog razloga zašto baš te pjesme tako djeluju na mene, ali jesu.

subota navečer. idem se naći s prijateljicom jer idemo vani. obična subota, spremim se, obučem kaput, stavim slušalice u uši i na radiju slušam pjesme, nevjerojatno samouvjereno šetam mokrim gradskim ulicama poslije kiše, listovi više ne šušte pod nogama jer su mokri. i listam po stanicama radija i počne pjesma...i tad sve krene nizbrdo...ne znam zašto, ali tako bi htjela zaplakat...više se ne veselim izlasku niti ljudima s kojima bi trebala izaći, ničemu. ne sjećam se loših vremena, niti mislim na nešto loše, jednostavno pjesma tako djeluje na mene...
ali bez obzira što ću se kad je čujem užasno osjećati, opet je volim slušat. pomalo mazohistički zar ne?

| 21:14 | Komentari (0) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.