nedostajat ćeš mi
ne volim te više
i sada kad gledam
ove ljetne kiše
sjetim se nas
naše radosti
naše tuge
bez tebe su noći tako tužne
i tako duge
bez tvog osmjeha
tvog pogleda
ne znam kako dalje
kako ću bez tebe
samoća mi srce grebe
ali ne volim te više.
predugo si bio tu
predugo si mi davao nadu
i kako dalje?
što sad?
moj život još je mlad
Ali ti si bio moje sunce poslije kiše
i sada kad te nema
tko će da me zgrije
da me toplinom umije
tko će ruku da mi pruži
bez tebe su kiše duge
a oblaci sivi još duži
ali ne volim te više.
napisala sam ovo ovo ljeto. mislim da je bio početak sedmog mjeseca. znam da je padala kiša. a mene su kao i uvijek obuzele moje depresije, melankolije i nostalgije. izašla sam na balkon i sjela na pod. mislim da je bio hladan pod, ali ipak, bilo je ljeto. zaboravila sam kako je to kad izađeš na balkon i toplo ti je. zaboravila sam kako je to kad pada kiša, a nije ti hladno. već je predugo hladno. želim nazad. želim ljeto. ali ne želim naprijed. želim nazad. možda jer svi previše očekujemo od ovog ljeta. imamo planove, veselimo se, iščekujemo. i imam osjećaj da će nešto krivo krenuti. prošlo ljeto je bilo neobično. prošlo ljeto je bila apsolutna prekretnica u mom životu. nisam ista osoba od prošlog ljeta. možda jer sam prošlo ljeto započela živjeti. makla sam se s onih skala. makla se s jedne točke. a zaglavila na drugoj. ovo ljeto...nadam se da će bit dobro...ali nekako osjećam da je ovo ljeto rastanak. oni odlaze...a ja ostajem. kao i uvijek ostajem, ne mičem se. i bit ću apsolutno nemoćna. okrenut će leđa i otići, a ja ću samo gledat kako odlaze. otišli su davno svi...osjećam to, ali ovaj put to neće bit samo metaforički, ovaj put će stvarno otići. ovo nam je zadnje ljeto. zato ne želim naprijed...želim nazad... onda kad se nismo zamarali malim stvarima... usredotočili smo se na sebe i na zabavu. i bilo je dobro...bilo je nevjerojatno...takvo nešto se ne može ponovit...toga se i bojim, da se neće ponovit.
skrenula sam s teme. vratimo se na pjesmu...napisala sam je ovo ljeto na balkonu dok je padala kiša. napisala sam je uvjerena u svoje osjećaje, uvjerena u svoje stavove i svoja razmišljanja. nisam ni znalda da ću ih do današnjeg dana promijenit nekoliko puta. ali tada sam tako mislila. i tada sam bila sama. to je možda jedina stvar koja se nije promijenila. i tada sam bila sama...
Hladno mi je.
Nemam njega da mi srce grije
Otkucava sat u daljini
A ja plačem u tišini.
Nebo je sivo.
Baš kao i moja duša
Nema tko da je sasluša
Pada kiša
A ja postajem sve manja i manja
Sve tiša i tiša
Pjesme pišem
Jer ne mogu da dišem
Od ove tame u sebi
Od tuge
Od samoće.
Moja duša slobodna da bude hoće
Ali lanci je drže
Okovana je njima
I ne može više da se bori
Nema snage
Nema nade
Nema nikog da je voli.
Napisano istog dana. Bar znam da je bilo hladno. Možda ne drugima, ali meni je. Meni je uvijek hladno. Ljeti se pokrivam dekom. slaba cirkulacija valjda. i sada mi je hladno. sad sam svjesna da kada sam pisala ovu pjesmu nisam imala pojma što je hladnoća. nakon nekog vremena ću se možda osvrnut na ovi post i shvatit da može bit još hladnije. idem si spremit topli kakao. zagrije me. ne toliko koliko on. ali zagrije me. dok on nije tu imam kakao.
Post je objavljen 18.03.2007. u 22:54 sati.