četvrtak, 11.01.2007.

show must go on

show must go on
inside my heart is breaking
my make up may be flaking
but my smile stays on

"kako si danas?"
"odlično"
tako je započeo moj današnji susret s psihologicom.
i osjećala sam se odlično. probudila sam se rano jutros, ne baš rano, ali ranije nego inače. marina me zvala. pričala sam joj o svemu što se događalo protekih par dana. Nisam imala puno toga za pričat. već je dokazano da ova godina nije moja godina, ako ćemo gledat po prvih tjedan ipo. monotono mi je sve. to sam i s psihologicom pričala. jednostavno, nit sam vesela, nit sam tužna, ništa tragično se ne događa, ali isto tako ništa zabavno. osjećam se nikako, zapravo, ne osjećam se...ništa, apsolutno sam prazna, bez ikakvih emocija. indiferentna sam. valjda. jer koliko god se tako osjećala, ipak pojave se tu one standardne emocije, ali moglo bi se reć da sam navikla na njih jer su konstantno tu. nikako da ih se rješim. zato valjda i idem kod psihologice. da ne duljim, marina me oraspoložila malo, umjesto onog standardnog vrijeđanja, ovaj put je podržala neke moje postupke i rečenice nedavno izgovorene. pohvalila me, što je jako čudno od nje. smijala sam se. jako sam se smijala. nešto šta nisam napravila od početka godine, bar ne iskreno. a jutros sam se zbog nekih nevažnih stvari, djela, rečenica pa čak i riječi smijala svim srcem. bilo je dobro, dobar početak dana. lijepo je imat prijatelja koji te može nasmijat malim stvarima i izvuć iz sivila bar na pet minuta. lijepo je znat da nisi sam. da imaš nekog pored sebe. ne nekog ko će ti dat ruku da ustaneš kad padneš, nego nekog ko će ti se smijat u lice i podapet ti nogu da opet padneš kad ustaneš. lijepo je.
psihologica mi je dala neke savjete koji su odlični. smirila me. ni paula ne bi mogla dat tako dobre savjete, a ta cura stvarno ima dobre. dobro sam se osjećala, bar neko vrijeme. zatim je i to popustilo. i stvari su se vratile u normalu. ako se to može nazvat normalom. bolje bi bilo da kažem da su stvari ostale standardne.
još jedna stvar koja me zbunila danas. dobila sam, ma koliko god to čudno zvučalo, ljubavnu ponudu.
još jednu ljubavnu ponudu. u zadnje vrijeme ih dobivam, ali od krivih ljudi. od ljudi do kojih mi je stalo, ali ne na onaj način, ne na onaj način zbog kojeg bi bila s njima. i odbila sam. po treći put sam mu rekla ne. ali ovaj put ne zbog standardnog razloga odnosno "ja volim drugog" već sam mu rekla da ima stvari koje ja moram riješit, nešto u čemu mi nitko ne može pomoći, nešto što moram riješti sama sa sobom, moram si postavit prioritete i odkomplicirat svoju kompliciranu ljubavu situaciju. prekinut neke emocionalne veze. tek tad mogu ponovo mislit na zaljubljivanje i na dečke i prihvaćat ljubavne ponude od ljudi koji, nadam se, mi nisu najbolji prijatelji ili jedni od boljih prijatelja.
dosta za večeras. imam još posla, počela sam pisat novu knjigu, ove do sad nisu imale sretan kraj. ova će ga imat. jer jedan prijatelj mi je rekao da dok god ima ljubavi sve je moguće...a ja još imam mnogo ljubavi koja se sakriva u meni.

| 00:19 | Komentari (1) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.