the hardest part was lettin' go not taking part
you really broke my heart
hipotetički rečeno...
da vas osoba koju volite već dugo vremena, s kojom ste imali neki čudan odnos, neku vezu nekad, koja je davno krenula dalje pita da li je još volite, bi li prešutili zbog ponosa ili rekli istinu bez obzira koliko kobna ona bila?
ja niti sad, nakon tko zna koliko vremena još nisam naučila reć nekom da ga volim, ne znam zašto mi je to uvijek bilo toliko teško, možda da je netko drugi u pitanju, netko do koga mi nije toliko stalo, možda bi lako rekla da ga volim, ali zašto njemu nisam mogla to potvrdit i nastavit dalje s životom.
zašto sam još jednom ostala zaglavljena u vremenu s željom da vratim vrijeme deset minuta prije i da mu kažem da ga volim. zašto kad već ne mogu vratit vrijeme, zašto me ponovo ne pita isto pitanje...
show must go on...mrzim tu rečenicu, mrzim bespomoćnost i nemogućnost ostati u trenutku, zamrznuti jedan trenutak i vratiti mu se, proživjeti ga ispočetka i ispraviti greške. Zašto ne dobijemo drugu priliku?
zašto se kad jednom ode vlak ne vraća?
kaže da ima osjećaj da sam tužna...
pokušavam ne misliti na to jesam li tužna, pokušavam i ja nastaviti kao da nije ništa bilo, smijati se, zabavljati se. i uspijevam, ne mislim na njega, ne zamaram se time, dobro mi je, nisam tužna. jednostavno ne mislim na to, ali postoje trenutci poput ovog kad se sjetim koliko me u biti sve to pogađa. da me sad on ovo nije pitao, sad se ni ja ne bi pitala ništa, zavaravala bi sama sebe da me nije birga i bilo bi mi dobro, ali ne, on nije mogao živjeti i dalje sa svojom savršenom curom, nego mora mene mučit...šta mu sad znači jel ja njega volim ili ne? ja nisam više dio njegovog života, progovorimo par riči u večeri, pozdravimo se kad se vidimo i popričamo nekad i to je to. zašto nismo mogli i dalje nastavit tako. meni je odgovaralo. sad mislim da bi bilo najbolje da se ne družimo više. nije najbolja odluka, ali je ono što bi mi odgovaralo ovaj trenutak, jer mi treba vremena da se oladim, da složim sebi neke slike u glavi, jer po njegovim riječima i riječima još mnogih, ja ne znam što ja želim...da, ne znam što želim jer jedina stvar koju želim ne mogu imat, možda sam predugo željela jednu stvar da sam zaboravila da želim išta drugo...
znam da želim živjeti, zabavljat se, smijat se, uživat u svakom novom danu, svakom jutru, svakoj noći, svakoj zvjezdici na nebu i svakom udisaju zraka. ne želim ostat zaglavljena u nekom uraganu prošlosti i sjećanja, želim stvoriti nova sjećanja, ona za kojima neću žaliti nego ih se s radošću svaki dan iznova prisjećati...
Post je objavljen 07.01.2007. u 03:14 sati.