Nocas bih mogao napisati najtuznije stihove.
Napisati, na primjer: "Noc je posuta zvijezdama,
trepere plave zvijezde u daljini."
Nocni vjetar zvizdi nebom i pjeva.
"koga ti voliš?" pitao me prijatelj
"sebe" odgovorila sam i slagala sam mada to nisam znala. ne volim sebe. nisam si draga. imam svojih svijetlih trenutaka, ali ne volim se baš previše.
rekla sam još i da se može volit više ljudi, ali na više načina. istinita rečenica i stojim iza te tvrdnje.
ali on nije na to mislio. a ja sam znala na što je mislio. na koji način voljenja osobe je mislio. ali izbjegavala sam odgovor izvlačeći se nekim jadnim teorijama o ljubavi.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
Uvijek to radim, izvlačim se. ne zbog toga što ne znam odgovor na pitanje, već zbog toga što ga se bojim kazati. nekako nisam mogla sročiti rečenicu u kojoj bi rekla da je onaj kojeg volim tu. da sjedi pored mene i da je to taj koji mi je postavio to pitanje.
Moja dusa je tuzna sto ju je izgubila.
Kao da je zele pribliziti, moje oci je traze.
Srce je moje trazi, a ona nije uza me.
I još jednom to nisam rekla. još jednom sam prešutjela. mogla sam samo reći "tebe". sve bi ostalo isto. mi bi i dalje sjedili na tom kauču, cigareta u pepeljari bi i dalje gorjela, ljudi oko nas bi i dalje ispijali svoje piće i pričali. ništa se ne bi promijenilo. on bi za deset minuta to zaboravio i nastavio kao da toga nije ni bilo. a ja? ja bi se možda osjećala bolje jer sam napokon rekla nekom što osjećam.
Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam samo volio!
nisam osoba koja će lako nekom reć da ga voli. ne samo onom u koga je zaljubljena, već i prijateljima i obitelji. ako mi je stvarno stalo do nekog, neću mu to reći, neću se ponašati kao da je tako. zbog straha. zbog straha da toj osobi nije stalo do mene.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
nesigurna sam. bojim se da će me ljudi onog trenutka kad im kažem da ih volim blijedo pogledati i posprdno se nasmijati. zato kad kažem nekom da ga volim želim dobro znati da postoje čvrste osnove da i oni mene vole. njemu mi je uvijek bilo teško reći da ga volim jer znam da on mene ne voli na taj način, a uvijek je grozno čuti onu rečenicu, koju sam i sama izgovorila više puta "volim te samo kao prijateljicu/prijatelja" i grozno je osjetiti oni sažaljevajući pogled koji kaže "a jadna, ona mene voli"
ne želim to. zato i ne govorim ljudima da ih volim.
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
nije to dobro. nekad ne znaš što gubiš šuteći. opet, nekad možda i ne izgubiš ništa.
I jer sam je u nocim poput ove drzao u narucju
dusa je moja nesretna sto ju je izgubila.
Post je objavljen 29.01.2007. u 00:35 sati.