31.07.2004., subota
otišla priča na natječaj
30.07.2004., petak
HELLOWEEN
Ma pogledajte vi samo ovo mrtvačko vrijeme napolju. Podsjeća me na poznu jesen. A u jesen, najviše volim šetnje Varaždinom. Pogotovo na 'Sve svete'. Tada zatvorim oči i upijam mirise kokošje juhe, mlinaca i pečenja iz odškrinutih prozora, kestenja i svijeća. Dan mrtvih je prilika da se okupi rodbina, da paljucamo svijeće navlačimo cvijeće do iznemoglosti, a onda slijedi obiteljski ručak i razgovori koji se ponavljaju iz godine u godinu. Sada već pokojna mamina teta o kojoj sam pisao i u priči «Šaman», bogomoljka nalik na osušeni bakalar, križanac trolla i pogrbljene vještice iz Ivice i Marice, sjedila bi uvijek preko puta mene i pomno me skenirala. Škrta usidjelica, čiji zaručnik još dan danas plovi nebom negdje iznad Kurska svojim Messerschmittom Bf 109 E, i koja osim slike pristalog Oberstleutnanta u uniformi Luftwaffea, nikad nije spustila pogled na išta slično muškarcu što ne nosi habit ili nema dovoljno jasno vidljive rupe u dlanovima. Upire prstom u mene preko zdjele s ciklom;
- Hmm.., još ne jedeš mesooo !?
E tu sad nastupa moment u kojem se moja stara uvijek smrzne i na očigled sviju pretvori u trinajstgodišnjakinju s dugačkim kečkama, curicu kojoj su počele rasti cike i koja je morala svoj preobražaj u griješnicu i bludnicu babilonsku preživjeti i okajati pred strogom tetom-učiteljicom kojoj je bila slana svakoga ljeta na preodgoj preko praznika: da radi goblenčeke, da dobije zamjerku na dužinu suknje i da spozna kako muškarci jedva čekaju da im ona dadne povod za Sodomu i Gomoru. Stara se uvijek stepe jer zna da sad počinje inkvizicija, a ona je opet na osuđeničkoj klupi jer je donijela na svijet izroda koji do naše Hrvatske Katoličke vjere ne drži mnogo i ne jede meso. Gledala je neki dan “Rosemary’s baby” na satelitskoj i sad se poistovjećuje sa Miom Farrow.
- Misliš da ne znam…– dramatično zastaje i upućuje pogled ispod šlagiranog oka koje treperi i gleda reakciju moje stare, - da si u nekoj sekti?.
-Teta, velim umoran od takvih diskusija, što mislite.. plače li mali Isusek nadamnom?-
Stara crveni i propada kroz pod od sramote. Doslovce čujete kako puca parket i armatura dok se otvaraju vrata pakla da je prime.
- Čitao sam neki dan u novinama, da je jedna učiteljica u Istri rekla svojim učenicima da mali Isusek plače zato jer oni rezbare tikve i oblače se u mumije, vampire i vještice. A ja sam teta, kupio tu na placu prekrasnu bundevu i mislim je pojesti. U mizo juhici, pečenu s mrkvicom i brokulom, a ostat će i za njoke…
A kad smo već kod bundeva, to je dobra prilika da se ispripovijeda priča čiji je junak Jack O'Lantern, zvan i Škrti Jack, stara propalica koja čiji je smisao života bio u tome da zezne svakoga, a zahebao je, zamislite čak i samog vraga. Kada je Jacku odbila smrtna vura, na nekom zabitom puteljku presreo ga je old Nick, kako Irci zovu vraga od milja. No na neku čudnu foru, Jack ga je uspio nagovoriti da se uspne na jabuku i kada je vrag to i napravio, Jack je zabio križeve oko stabla i vrag nije mogao sići.
- Pusti me dole, bjesnio je vrag
- Je, da nebi, malo morgen, vjerojatno je odgovorio Jack
- Pržit ću te lagano u jezeru ognja sumpornog, ako me odmah ne spustiš
- Je, je, kak da ne...
Razgovor je vjerojatno bio vrlo dug i toliko glup i zamoran da je vrag ipak prvi popustio i obećao Škrtom Jacku da neće uzeti njegovu dušu kada ovaj umre, nakon čega je Jack konačno maknuo križeve i pustio ga. Kada je Jack napokon umro prirodnom smrću, našao se pred vratima Raja gdje je patrolirao Sv. Petar. Petar-stena je isti onaj radi kojeg su stari Hrvati prihvatili kršćanstvo, jer su im vatikanski misionari obećali da će se moćni svetac boriti na njihovoj strani u svim bitkama. Pošto je Jack bio previše škrt da Petru metne šušku radi oprosta grijeha, uskoro se našao pred vratima pakla. No vrag je održao svoje obećanje i nije ga htio pustiti unutra. I tako se siroti Jack našao u mračnom međuprostoru između raja i pakla. Zamolio je vraga da mu da malo žara sa ognja paklenog da mu osvjetljava put kroz gustu tminu. Smjestio ga je u bijelu repu, svoju omiljenu hranu koju je uvijek krao po tuđim poljima. I tako Škrti Jack do današnjeg dana luta svijetom, ne nalazeći mjesta gdje bi smirio svoju dušu, navodeći u pogibelj izgubljene putnike svojim Jack O’Lanternom od bijele repe.
1800 g. valovi Irskih doseljenika u Ameriku, pra postojbinu bundeve, otkrili su da su bundeve ipak puno pogodnije za rezbarenje Jack O’ Lanterna. A kako je Amerika oličenje zla, Šejtan sam po sebi, kako vele Muslimani, ona je odmah od Helloweena napravila bussines i izvozi taj običaj čak i nama.
- Kakva je sad to vražja priča?- pobuni se teta.
- Irska teta, a Irci su najveći katolici, skoro ko mi Hrvati…- ubaci se sestrična da spasi stvar- a ko s vragom tikve sadi.., teta, jel’ znate kako ide dalje?
- …O glavu mu se razbijaju- ispali teta, ošine staru pogledom tek toliko da se ova ne opusti i ugrabi krilce sa pladnja.
|
29.07.2004., četvrtak
Would you like to play a game of chess? I play very well...
... Riječ je HAL-ova. Znate da volim film i šah. Već sam pisao o šahu u Bladerunneru i Casablanci. Tko zna dali naš Tvorac gledajući nas u ovom svijetu dualnosti na nekoj svojoj tabli, sjedi zgrbljen poput Bogija razmišlja nad sljedećim potezom koji će poduzeti, toliko bitnom da ga ne može više vratiti?
Ne znam, ali znam da me uvijek prožme takva misao kad gledam
Svakodnevni život na palubi Discoverya predstavlja jednu dosadnu, beskonačnu rutinu, koja se krati sitnim popravcima, crtanjem, fitnessom i šahovskim partijama s HAL-om. U nezaboravnoj sceni astrionaut Frank Poole igra šah s HAL-om. Odjednom, HAL progovara onim svojim nepodnošljivo mirnim glasom: " I'm sorry, Frank, I think you missed it....»
Ovu partiju Frank Poole vs HAL 9000 u stvarnosti su odigrali 1910 g. u Hamburgu, gospoda Roesch i Schlage:
1. e4 e5 2. Nf3 Nc6 3. Bb5 a6 4. Ba4 Nf6 5. Qe2 b5 6. Bb3 Be7 7. c3 O-O 8. O-O d5 9. exd5 Nxd5 10. Nxe5 Nf4 11. Qe4 Nxe5 12. Qxa8? Qd3 13. Bd1 Bh3 14. Qxa6 Bxg2 15. Re1 i bijeli predaje partiju kad HAL odigrava 15... Qf3! jer bi usljedilo 16. Bxf3 Nxf3 mat.
U filmu je to izgledalo ovako:
14. (Qxa6) Poole: Umm... anyway, Queen takes pawn.
14. (Bxg2) HAL: Bishop takes Knight's Pawn.
15. (Re1) Poole: Lovely move. Er .. Rook to King One.
15. (Qf3!) HAL: I'm sorry, Frank. I think you missed it.
Queen to Bishop Three. Bishop takes Queen.
Knight takes Bishop. Mate.
Poole: Ah ... Yeah, looks like you're right. I resign.
HAL: Thank you for an enjoyable game.
Poole: Yeah. Thank you.Kod 15. poteza u kadru se ne vidi tabla dok Frank odgovara: "Yeah, looks like you're right. I resign." ALI... sasvim dobro se vidi pozicija na tabli prije 14. poteza bijelog! Igrajući crnim figurama, HAL je sudeći po razvoju partije, kao nepogrešiva A.I. trebao reći: "Queen to Bishop six..." !?!?! Dali je to greška u filmu ili je to Kubrick kao provjereni ljubitelj šaha želio napraviti intimističku posvetu šaholjupcima dajući im mig prije svih ostalih da HAL ipak nije savršen i da može pogriješiti? (Jer HAL je isto tako previdio da bijeli može odgoditi svoju sudbinu nakon 15 ...Qf3 sa 16 h4 Nh3 17 Kh2 Ng4 mat)
To ne znamo, ali znamo da cijeli film na nas ostavlja dubok dojam. Dotiče nas svojim arhetipskim elementima na razinama za koje nismo niti znali da postoje. Cijeli naš put kojim putujemo do Boga, baš kao što je Discovery putovao do božanskog Jupitera, ostavlja dojam na nas kao da se radi o jednoj velikoj greški kojoj ne znamo uzrok, počevši od našeg pada, pa do iskustva našeg življenja u ovom polju očitovanja, kao da odaje neku grešku u programu savršenog tvorca ove Matrice.
Dali uopće postoji greška u nepogrešivim programima? Dali smo i mi sudionici u jednoj takvoj grešci kozmičkih razmjera? Malo pažljivijem kibiceru sa strane možda neće promaknuti uvodna scena borbe dviju majmunskih skupina za središnjicu na arhetipskoj tabli. Nakon intervencije monolita, jedna skupina je prevladala. Jedna skupina je evoluirala, usprkos što je prvo bratoubilačko ubojstvo u povijesti iz naše perspektive u stvari jedna velika greška, nakon koje više ništa nije isto kao prije. Možda se nama poludjeli HAL ili biblijski, od Boga odmetnuti, anđeo Sotona mogu činiti vrlo zlim, ali upravo to nadvladavanjem jednog takvog iskušenja, te.., na prvi pogled slučajne greške u programskog kodu Tvorčeve matrice, to nadvladavanje koji su napravili podjednako i majmun i Isus i astronaut Dave Bowman, može značiti sljedeću etapu evolucije koju započinju samo najjači, samo oni koji su nadvladali.
|
28.07.2004., srijeda
GLORIA
Gospođo Magda Weltrusky!
Pratim Vas iz broja u broj u Gloriji, makar više i ne izlazite u zadnjim brojevima, ja vas i dalje pratim. Jednom sam vas pratila na tržnici i nadala da ćete me osjetiti vašim izoštrenim čulima. No niste se okrenuli. No ja znam da vi niste jer znate da ja znam da vi znate da ja znam. Zabrinuta sam za svoju prijateljicu Maju. Naime ona onog svog prekrasnog produhovljenog čovjeka jednostavno ne razumije. Na sajmu ezoterike kroatike bio je jedan isti takav. Dok mi je ona Selma na preporuku Mirnine prijateljice Mire stavljala kristale na kurje oči, taj je samo stajao iza štanda onih Hare Krišna skinheadsa ćelavih, onih o kojima non stop pišu novine da tuku Arape i Cigane što prodaju slike svetaca naših katoličkih ispred katedrale, gledao me svojim prodornim očima. Posle mi je prišao i rekao je on ko Maja i da bi on meni otvorio put do samospoznaje uzdizanjem moje kundalini svijesti i da bi mi orgazam trajao satima. Taman posla rekla sam. Sam mi još to treba - satima. Mene moj Mile pila 10 minuta pa mi dosta. A pila me non stop. Legne na mene i pila, ja se sva ukočim, a on će meni:
- Ooo, opet balvan revolucija, aaaa?
Znam da je mnogo propatio kao dragovoljac, ali me čudi da sve shvaća kao napad i provokaciju. Kad je Maja u suzama priznala Miri, a Mira meni da je onaj krasni čovjek yogi premrla sam sva skroz naskroz.
- Kakav vražji yogi ???- pomislila sam pobojavši se za mog malog Mladena, koji je ko mali stalno gledao medvjeda Yogia na TV. Amerikanci subliminalno djeluju na svoj puk i kontroliraju ga preko genetski modificiranog krumpira. Kad sam pitala malog od Anđele jel' moj Mlađo - Yogi, on mi je odgovorio:
- Ma koji yogi teta, Mladen vam je zadnji junkie.
Odma mi je bilo lakše. Opet se javila Maja. Veli onaj njen dotaknuo je dno. Veli da sad transcendira napredno. Krenuo je u siddhi letače. Veli da levitira po kući i da ga u strahu da ne vide susjedi, da slučajno ne odprha kroz prozor, veže konopcem za felgu od Spačeka. On se samo smiješi, veli, gleda je onim očima punim miline i još joj zamislite veli da je sad spoznao kako ljubav ne veže i kako njome može pokidati sve spone, vezanosti i prepreke. Ona se sada boji da on nema drugu i želi razvod braka.
Kako da im pomognem?
Vaša Adelija
P.S.
A šta je onaj tip mislio kad je reko da je ko Maja?
|
27.07.2004., utorak
Pakleni klan i vremenska mašina: Broken Heart of Porcelan
Sumiko je dovezla svoj rodster pred apartman, bacila ključeve zbunjenom dečaku na ulazu i krenula prema liftu noseći pune ruke kesa od šopinga Uvek je inzistirala na kesama od reciklovane hartije. Tabasko Pit šegačio se na njen račun govoreći joj da je njuejđovka, trihager, grliteljica stabala. Ekološki osveštena, nije volela niti Leslijeve demonstracije sile kada je katanom cepao drva za ogrev. Odgojena u tradicionalnoj šintoističkoj porodici poštovala je tradiciju iznad svega. Nitko nije duže i pedantnije izvodio ceremoniju čaja od nje. Od njene ceremonije čaja duže je trajala jedino Leslijeva erekcija. Volela je tradiciju, ali moderna zapadna žena u njoj nalagala je ekološku osveštenost.
- Sramota te bilo, obrecnula se na Leslija kada ga je uhvatila da radi kaligrafiju na skupocenom papiru iz pokrajine Oklaginawa. Jel' ti bre znaš koliko stabala treba da plati životom za obično parče hartije?-
Lesli je hteo da se pobuni i kaže da je to verovatno rižina hartija, ali ninđe uopće nemaju potrebu da se objašnjavaju i dokazuju ikome išta. Obećao je sam sebi da će jednom da upita Senseija o tome paradoksu. Zašto su žene u pravu i kada nisu u pravu? Dali je to njegov test strpljivosti? Na svojoj obuci kod Fijao Cu Mina, direktnog naslednika Lao Cua u 89 kolenu neprekidne tradicije, taoistički mudrac mu je rekao: - Slušaj Lesli.., Put je poput bombonjere..., nikad ne znaš šta ćeš da dobiješ unutra. Nedelovanje, Wu Wei je isto poput bombonjere. Bombonjere izložene suncu. Samo lepo fino sediš i gledaš kako će da se topi izvor tvojih želja koje te vežu za ovo ili ono.. Želeti bombonjeru koja se topi na suncu je glupo. To zaista nema smisla. Nakon nje ostaju tragovi na prstima. Kakav je to ninđa koji za sobom ostavlja packe od čokolade? Zato mudrac praktikuje nedelovanje i nema mrlje od čokolade po prstima. - Tada to Lesli nije razumeo i to ga je koštalo mnogo udaraca majstorovom sandalom od Ćikaburi drveta. Tek mnogo godina kasnije shvatio je i zašto patološki mrzi Ćikaburi drvo i zašto podlegne onom nagonu da ga saseće katanom na proste parčiće. Zavaravao je sebe da je sve u funkciji treninga sirove snage i da je korisna strana da mu ostane drva za ogrev, ali Sumiko mu je svojom odlučnošću otvorila oči. Ne zaista, Lesli nikad nije radio ustupke ženama, ali pred snagom Sumikinog ubeđenja nije imao argumenta. Otada je kaligrafiju praktikovao isključivo na reciklovanoj hartiji kesa koje je Sumiko donosila iz svojih pohoda na skupe butike Menhetna.
Kada se Sumiko vratila u svoj apartman, onako natovarena papirnatim kesama imala je šta videti. Haos!
Tolerirala je Lesliju kada bi se nakon vođenja ljubavi obrisao o unikatne zavese od skupocene svile iz kineske pokrajine Žbimžjao ili kada bi zapišao vece klonju radeći vežbe za prostatu tekom mokrenja, ali ovooo… I sve bi mu još oprostila da usred haosa nije pronašla delove tela neke nepoznate žene. I čipkaste gačice. Ceo svet kao da se sručio za Sumiko.
-Hihihihihii, začula je smeh iza sebe - zar si umislila da ninđa može voleti?
Okrenula se i ugledala malenog suhonjavog starca u bogato izvezenoj opravi. Za oko joj je zapeo detalj veza na svili. Ćudno pomisli Sumiko, takav bod se ne koristi barem 800 godina. Nisam ga videla niti u jednom modnom časopisu koji forsira retro luk. I taman sto ga je htela upitati za poreklo njegove oprave, starac stisne već ionako sitne i poprilično onako na prvi pogled, zlobne okice i progovori jezikom za koji se taman spremala da primeti kako je poprilično arhaičan.
-I nije to sve…jer znaš da je Lesli nacepao katanom 5 metara endemičnog drva Mokuđin iz tamne šume Sakura?- reče starac
- 5 metara? Moj Lesli...? – mucala je Sumiko, ne, ne mogu da poverujem da je u stanju tako nešto da uradi....-
Starac se samo lukavo nasmešio glumeći suosećajnost i hipnotički mahnuo rukom.
Kada su malo dockan Lesli i Tabasko Pit pregledavali snimke sa kamere video nadzora, videli su kako Sumiko napušta hotel u pratnji zlokobnog starog patuljka. Da su kamere kojim slučajem imale ton, zabeležile bi kako se u Sumikinom srcu ljubav prema Lesliju sručila uz lomljavu, poput staklene vitrine pune skupocenog porcelana iz dinastije Žbeng.
|
Pakleni klan i vremenska mašina: Mokuđin
Da skratim, u priči mog forumskog drugara pod nickom BillGatesMustDie Lesli i Pit otkrili su tajno skrovište Šinkasa klana u zgradi JOŠITA ENTERPRAJZ. Tu su izmasakrirali celu hrpu kloniranih NINĐA (TM), Lesli se veštije od Britni Spirs u spotu «Toksično» provukao kroz hodnik prepun smrtonosnih laserskih zraka i naposletku susreo oči u oči sa strašnim čudovištem iz noćnih mora. Kako izvešćuje BiliGejtsMustDie:
"...bio je to Mokuđin, legendarno petmetarsko stvorenje od drveta. Lesli je shvatio da je to očito drvo iz tamne šume Sakura koje su crnom magijom oživeli pripadnici klana Šinkasa. Tabasko je počeo da puca, ali njegova sačmara 'Lusile' nije mogla da naudi Mokuđinu, dok je samo jednim udarcem grane Mokuđin odbacio Tabaska u zid na drugom kraju prostorije. Lesli izvuče katanu, pojuri prema Mokiđinu i munjevitim pokretima počne da menja pozicije sekući levo i desno. Znao je da je njegova brzina velika prednost nad nezgrapnim čudovištem. Obletao je oko njega još minutu i onda stao nasuprot Mokuđina. Promatrali su se neko vreme, a onda je Mokuđin počeo da se cepa. Lesli je ovde ubio dve muhe jednim udarcem: zadao bolni udarac paklenom klanu te nacepao pet metara drva za ogrev za sledeću zimu. Znao je da nevolje s Šinkasa klanom tek počinju. Prebacio je Tabaska preko ramena, i otišao u noć, nadajući se da ga doma čeka njegova Sumiko..." A u međuvremenu, samo da bi shvatili prave razmere zavere paklenog klana Šinkasa.., ispričat ću vam što se u međuvremenu desilo sa Sumiko.
|
Pakleni klan i vremenska mašina ~ treći deo
Lesli bi obično dobro pazio šta jede. No ovaj put ga je uistinu preterao. Nikad više presna hobotnica. Sensei ga je opominjao da ljubav ulazi kroz stomak i da su žene time vrlo sklone da izmanipulišu besprekornost jednog ninđe. Dali je ovom presnom strvinom potiskivao svoju ljubav prema Sumiko ili je njenim nestankom osetio kako mu se u stomaku pomalja neka golema praznina koju je kompenzovao ovim mekušcem? Dali je njihova veza zasnovana na čistom seksu polako postajala presna? Dali ga je Sumiko uhvatila poput oktopusija? Ili je hteo na taj naćin da provari mekušca u sebi? Koliko mnogo pitanja, a tako malo vremena za odgovore. Sve do sada smatrao ju je svojom seksualnom igračkom, njene grudi su bile njegova posljednja oaza. No nikad pre nije osećao ovakvu privrženost prema svom prpošnom trešnjinom cvetu. Pitao se hoće li ikad više doživeti onakvu katarzu kao prošle noći. U njegovim se očima mogla videti vatra, a ninđa u takvom stanju je opasniji za okolinu nego li đambo đet koji udara u stopratnu zgradu. Mekdonovan je dobro znao da ne sme se meša i da interveniše. Ovo je bilo nešto sasvim lično.
Dok je u hodu radio yoga vežbe za poticanje probave u stomaku kojima ga je u indiji naučio prosvetljeni mistik svami Pranakruhaputra, Lesli podrigne i primeti da u blizini nema rodstera koji je darovao Sumiko. Znači odvezla se nekamo. No to nije nimalo umanjivalo njegov bes. Nakon što je prevladao svoje osećaje i smirio stomak, valjalo je potražiti Sumiko. Uzeo je svoju besprekorno složenu NINDŽA (TM) opremu i zaputio se Tabasko Pitu.E sad.., drago moje svekoliko pučanstvo, sada vam se pruža prilika da interaktivo sudelujete u krojenju daljne priče
a) Leslie Olriđ i njegova meka papučarska minĐa strana ninĐe (najkraća varijanta)
b) Leslie Olriđ fičuring Tabasko Pit, čista hard core makljaža, potoci limfe, naramci ekstremiteta. Macho varijanta priče. (napisano uz pomoć mog drugara čiji je nick na Forumu BillGatesMustDie ili varijanta pod
c) Trakavica u nastavcima koja podrazumeva i a) i b) (najduža varijanta)
Možete se poput Huga odlučiti samo za jednu od varijanti. Sigurno ćete pogriješiti ha ha...
|
26.07.2004., ponedjeljak
Pakleni klan i vremenska mašina ~ drugi deo
Sa 13 sprata sukljao je crni dim.
- Sumiko!- proletelo je njegovim mislima. Da zaobiđe gužvu, obuo je crne tabi patike i postavio ašiko klinove za penjanje te se uspeo po fasadi. Neprimetno se uvukao u sobu kroz rupu na zidu. Inspektor Mekdonovan se prenu kad je pokraj sebe ugledao Leslija. Trebao mu je koji trenutak da se pribere.
- Žao mi je Lesli. Priča se da si je voleo – rekao je inspektor Mekdonovan. Usprkos mučnom trenutku, nije hteo da uvredi jednog ninđu. Znao je da ninđa ne bi trebao imati osećaje kao što su ljubav, gnev ili mržnja, ali tada, mogao se zakleti u mesečnu platu da je na trenutak kratak taman onoliko koliko je potrebno da sevne ninđino sečivo, a opet prostran kao večnost vaseljene, samo za trenutak kao da je u Lesljievom oku ugledao ljubav kako se preleva u okean tuge. Pobojao se da uskoro ne ugleda i gnev. Tko zna šta je sve u stanju razgnevljeni ninđa? Inspektor Mekdonovan imao je doma troje male dece i što se njega tiče, crtaći sa ninđa kornjačama bili su nešto s čime je jedva izlazio na kraj.
- Izađite napolje, promrsio je Lesli. Svi odreda.-
Inspektor Mekdonovan premestio je cigaru u drugi kut usana što je bio znak forenzičarima da se pokupe. Lesli je ostao sam. Luksuzni stan bilo je raznesen u paramparčad. U zraku se osecao miris baruta. Liznuo je oprljenu bambus roletnu. Pod jezikom je osetio okus salitre iz baruta korištenog u eksploziji. Plesan je poticala od micelija gljivica Fombuča. Njegov britki izvežbani um zapanjujućom i neshvatljivom brzinom za prostog čoveka uspeo je da analizuje podatke konstruišući svoje postavke na samoj biti, uklanjajući pritom sve logičke nekonzistencije koje bi mogle da povedu u krivom smeru. Fombuče su specifične za pokrajinu Okiroto. Pogoduje im vlaga koja se skuplja uz južni masiv planine Jamakaro. I, za trenutak je pomislio da greši, ali je disciplinom svog uma odagnao tu misao jer ninđe nikad ne greše..., tamne šume Sakura? Prepoznao je potpis klana Šinkasa. O klanu Šinkasa pričao mu je učitelj Kangora (A opisi učitelja Kagore su se uvijek pokazali tačni.) Čudno, pa zar klan Šinkasa nije istrebljen za vreme ere samuraja iz Tokugava Šogunata? Klan Šinkasa negovao je tajne crne magije i prodao je svoje mračne usluge zlom Šogunu Jošitu Kamasakobasavi. Učitelj Kangura predstavljao je 33 velikog majstora Togakure Riju ninđa tradicije koje je vuklo direktno nasleđe od majstora Hirokosave koji je prije 800 godina zauvek zatvorio poglavlje Klana Šinkase tijekom feudalnih ratova oko Šogunata. Lesli je predstavljao posljednjeg od svoje tradicije. Dali je to osveta klana Šinkasa? Delom na krevetu, delom po okolnim zidovima, ležalo je pougljenisano žensko telo.
Taman što je hteo da se prepusti osećajima i zavapi - Sumiko!, njegov um, operiran od zahvata linearnosti, zametio je jedan detalj na donjem delu ženskog tela: Čipkaste gačice! Sumiko nikad nije nosila gačice... Eventualno tange ako je on inzistirao na tome. Tko je bre ova žena ovde? upitao se Lesli. To nije Sumiko! Kakva je ovo paklena igra? Za ovo će mu biti preko potrebna pomoć starog drugara: Tabasko Pita.
Očistio je um od nepotrebnih misli i spustio se do omiljenog suši bara.
Prvo jedi, Sumiko potraži kasnije, setio se majstorove poduke. Nije prvi put da je gubio Sumiko, no uvek ju je nekako pronašao i sve se dobro završilo. Mnogo je jednostavnije tražiti ju punog stomaka.
(nastavit će se ... ako postoji interes svekolikog pučanstva)
|
25.07.2004., nedjelja
Pakleni klan i vremenska mašina ~ prvi deo
Naša Annie je ljubitelj Ninđa romana, kao i ja uostalom, a verujem i vi. Ovo je jedna mala priča u nastavcima o tome kako sam video Ninđino lice i usprkos tome preživeo da vam ispričam o tome.
- Zašto to rade – pomislila je, zašto muškarci imaju tu potrebu da nestanu nakon vođenja ljubavi?-
Savršeni ubica. Ljubavnik. Enigma. Njezin ninđa uvek je nestajao u oblaku dima. Sveži povetarac koji je duvao kroz prozor njihovog luksuznog apartmana na Menhetenu prostrujao je njenim prelepim telom. Ukrućene bradavice na vetru bile su podsetnik da se na ovim ćaršavima još samo pre koji minut desila ljubav. Kada ninđa ljubi, on je savršena ljubavnička mašina. Ninđa poznaje sve tajne tehnike i točke drevnih ljubavničkih veština.
Da li sam dostojna jednog ninđe? Voleti ninđu i prepuštati se osećajima? Tko si može priuštiti taj luksuz? Preispitivala se Sumiko u postljubavnom magnovenju. Sumiko je bila žena koja si je to mogla priuštiti. Obično je, nakon što ju je Lesli uzdigao do vrhunca sladostrašća nepoznatog onim ženama koje za momka nemaju jednog ninđu, satima ostajala ležati na znojnim ćaršavima sve dok je ne bi popustili orgazmički praskovi. Neznajući ni sama zašto, danas je skratila je taj bolni susret sa stvarnošću. Toga dana odlučila je biti samo obična žena i odagnati osećaje kroz trening zglobova koji ju je naučio Lesli. Otići će do onih luksuznih butika i peglati kartice. Vežba čini majstore, a njeni zglobovi bili su meki i elastični poput trsitke na vetru. Nije ni znala da je na taj način spasila svoj život. Nasmešila se zavodljivo liftboju koji je gutao pogledom njeno mačkasto telo i sela u svoj Bemve rodster. Tek što je zamakla na Petu Aveniju, njihovo ljubavno gnezdo raznela je snažna eksplozija.
Nebu pod oblacima, negde pri vrhu Empajerstejtbildinga Lesli je izašao iz meditacije kojom je povratio tek delić energije utrošene na noć sa Sumiko. Kada je Sumiko u pitanju, nikad se nije štedeo. Više je voleo San Francisko nego Njuork. U Njuorku nikada nije imao mira za meditaciju. Voleo je da meditira nakon penjanja na vrh nekog nebodera. Prošli put bi zamalo izgubio glavu na jednom od njujorških tvinsa Vrld Trejd Centra da ga haragei u zadnji čas nije upozorio na đambo đet koji je udario u zgradu. Uz pomoću kanapa i šoge kuke prebacio se spretno, dabome, kako to samo ninđa ume, sa jednog na drugi neboder. Malo dockan, taman kad je uspevao da utone u meditaciju, setio se reci svoga Senseia: «Lesli, nevolja nikad ne dolazi sama!»…
I tek što je to pomislio, naišao je i drugi avion. Samo tajna veština bilokacije tela naučena u tibetanskom samostanu spasila ga je od sigurne smrti. Jednostavno, nije volio Njujork.
Meditacija mu ovaj put nije baš uspevala. Sve moguće maniplulacije energijom Kija koje je poznavao, kroz nemilosrdni treninge kojima ga je do samog ruba fizičke izdržljivosti i još više, podvrgavao njegov učitelj, koje su ga ispraksovale da ekstremno brzo regeneriše energije u svome telu polumrtvom od napora. Kao da je osećao da nešto dešava. Ponovno je obukao svoje crno šinobi šozoku odelo od specijalnog pamuka iz pokrajine Mizava. Pažljivo je poslagao kratku ninđa katanu, šurikene, kodzuke, drvene javara, saije, kamu s lancem, tonfu, manriki kusari, pa još jedan tonfu, nunčake, kubotane, jute mač... i još tucet tajnih sitnica i raznog oružja za koje valjda samo ninđa zna ćemu služe. Jebiga, pomislio je, bez alata nema zanata. Uvek je vežbao prikradanje i nevidljivost u gužvi njuorške podzemne železnice.
Onome ninđi kome u takvoj gužvi ispadne komad oružja iz šinobi šozokua, nije ni dostojan da ga nosi. Ninđu mora da krasi besprekornost u svim segmetima života, pa i u podzemnoj železnici.
Njegove sumnje ubrzo su se obistinile. Ispred zgrade u kojoj je bio njihov tajni apartman, njihovo ljubavničko gnezdo, sve je vrvilo od znatiželjnje rulje, vatrogasca i... pajkana.
Nije voleo pajkane.
(nastavak u sledećem broju...)
|
23.07.2004., petak
MARIJA OD MAGDALE
Listao sam prošli tjedan kulturnu ponudu Zagreba. Katastrofa. Ništa. Fale mi histrionska ljeta na Opatovini. Fali mi vitez Siniša i kontesa Nera. Vitez Zlatko je na Brijunima, Marat Sade by Lenka & Rade. Šetali smo tako mala kovrčava i ja neku večer Opatovinom, sreli prijatelje i sjeli s njima na piće. Odmah su nas počeli davit i ja sam se totalno isključio. Kad malo bolje promislim, ipak su to njeni prijatelji. Nešto mi cijelo vrijeme nije dalo mira, nešto čije naznake prepoznajem u dolasku i odlasku, pa sam pronašao izgovor da odem do kioska. I hodam tako, preskačem preko raskopane Tkalče, sve se osvrćem, čekam i iščekujem da se nešto dogodi. Spazih jednu omalenu ženu kako se spušta prema Trgu sa suncobranom u ruci, sunčani sat joj za leđima. I tada je nastala ova priča.
Dok ne upale lampe, Marija Jurić Zagorka priča mi o djevicama, onim malo ludim kako išle su u polje, kako išle su susret ne ponijevši ulje za svoje svjetiljke. A on im reče; zaista, zaista.., ne poznam vas. Ko svaka muška svinja. Tko li je kasnije pisao o njima? Tko li je virkao kroz prozor gostinske sobe gdje su ih uzimali putnici namjernici? Tko li je plakao neutješno i otišao tamo pod daleke mu zidine da ga pronađe i saspe sve u lice? Dok stoji pod sunčanim satom, priča mi o umornom moru koje izgleda kao žena nakon ljubavi. Polutužna.., upletene kose i onako..zna...ko je opet tu jači... Priča mi o Mariji od Magdale. U Tkalčićevu se ulicu se od Krvavog mosta polagano uvlaci noć. Pale se i plinske lanterne.
Po etimologiji, na hebrejskom Migdal znaci kula snage, a Magdala ( mag’ da-la ) je aramejska je rijec, znaci utvrdu ili kulu. Ili jos preciznije, Kulu sa sunčanim satom. Što još povezuje osim sunčanog sata povezuje dvije Marije? Odnos koji su suvremenici imali prema njima. U Evanđelju po Tomi, pronađenom u Nag Hammadiju, izražava se stav Petra: “…Šimun Petar im je rekao (učenicima): Neka nas Marija (Magdalena) napusti…zato jer žene nisu dostojne Života (u Bogu). No Isus mu reče: Ja ću je osobno onda voditi da ju napravim ‘muškarcem’…” S istim problemom suočila se i naša Marija, naša gospa, notre damme kako bi rekli Francuzi. Nailazila je samo na podsmijeh i omalovažavanje svojih kolega novinara, pisaca i izdavača koji su bili protiv nje samo zato što je - žena.
U jednoj od legendi, Marija Magdalena je zajedno sa Josipom od Arimateje doplovila do Francuske i donijela Sveti Gral. Živjela je kao pustinjak, hermit, u jednoj od pećina Langadoca. U poemi koju je napisao 1210. g. napisao Wolfram von Eschenbach, a koja je poslužila kao predlozak Richardu Wagneru, vitez Parsival kreće u svoju potragu i susreče Kralja Ribara, čuvara misterije Grala. Svoga pustinjaka naša Marija smjesta bas na Ribnjak. Ta gdje bi naš ribar ljudi mogao stolovati nego na Ribnjaku? U njenom romanu “Plameni inkvizitora” on je čuvar tajne naših domaćih heretika, naših patarena. Istih onih kojima je Marija Magdalena donijela misterij Grala u Francusku. Francuski katari dolazili su na nauk kod naših dobrih Krstjana, prvo u Hrvatsku, a kasnije u Bosnu. Možemo biti ponosni da su naši preci na ovim prostorima, stoljećima predstavljali Svjetlo u mraku srednjevjekovno Europe.
A gdje je jednom zasjalo, ono se uvijek vraća.
Tko od nas nije čuo za Manduševac? Po legendi, djevojka Manda zagrabila je iz tog izvora vodu i dala je umornom vitezu/vojniku. Legenda kaže, da svatko onaj tko popije te vode, nikad je vise neće zaboraviti i uvijek će se vraćati tom izvoru. A što kaže priča o Gralu? Onaj tko jednom nađe Sveti Gral i kuša sa njegovih nepresušnih izvora uvijek će žeđati za njegovim sadržajem. Znate li da na aramejskom, na jeziku kojim je govorio Isus, Manda znači -Spoznaja?
U tome se dvije predaje u potpunosti slažu: onaj tko jednom kuša živu vodu sa izvora, Riječ Božju sa Izvora svake istinske spoznaje, više to nikad ne može zaboraviti.
A ja ne mogu zaboraviti ovaj grad i stalno mu se vraćam. Njegovim pričama, tajnama i ljudima koji ga cine onim sto on jest. Tko zna možda sam nekad, negdje i sam kušao sa sličnog izvora? Marija zna. No ona o tome šuti. Noge joj mahovina.
I dok se ovako neopaženo iskradam kroz rijeci dragih ljudi, dok čekam nekog sasvim svojeg Godota, dok tražim neku sasvim svoju Dulcineu, (koja naravno ima sasvim najljepše ruke i evo je tu do mene) pitam je:
Tko sam?
Samo pasivni promatrač, odgovara, skriven između redova vlastitog poimanja stvarnosti.
|
21.07.2004., srijeda
UKAZANJE ISUKRSTA NA JARUNU ANNO DOMINI MMIII
Sve je djelovalo tako nevino poput igre vjeverica u Central Parku... sve do one večeri kada sam shvatio da njih dvije ne brbljaju. Piskarao sam nešto o Malom princu i to mi je sasvim odvuklo pažnju. Kad vjeverice utihnu, za razliku od jaganjaca, sigurno rade neki kvar na instalacijama. Dignuo sam krvavi pogled sa laptopa i sav se pretvorio u uho. Iz sobe se čula samo najava za sljedeću kompoziciju. Nema pljuvanja i zgražanja oko haljine, frizure, stylinga. Čudno. Digao sam se i tiho baš na prstima da ne zalupim glasno vratima došuljao do praga sobe.
Gledam ja, gledam imam što vidjeti: njih dvije se uskomešale na trosjedu, pa ukočile, pa izbečile. Punica trka laktom malu kovrčavu:
- Evo ga, iihihihihi, evo ga! To je on! Vidi ga. Gledaš?
- Gledam, gledam…- promrmljam sebi u bradu. I imam sto vidjeti. Asti 100! Nikita i neki tip. Tipični dalmoš. Visok. Crn. Zgodan. Majekmugaspalim. I pjeva. Opako pjeva.
Smrklo mi se odmah. Ne mogu provariti te 'vino, gitare, kaić, gore nebo, galeb.., dole otok, mala a disi ti spike. Lord Henry Votton, zvan Dirty Harry, onaj iz «Slike Doriana Graya.» Moje crno ja. Moj dark side of the moon. Moj Mr. Hyde. . Nisam vam to nikad pričao? Odmah, ali odmah se pojavio. Vidim ga kako stoji tamo negdje u forcimeru i cereka se:
- hehe, Porto moj, čitam mu sa usana- rekoh ti, najbolja kombinacija je žena s prošlošću i muškarac s budućnošću.
- Ko je taj trilobit?- prosikćem usprkos tome što sam htio zazvučati onako, by the way, sasvim nezainteresirano.
- Ah, tip je trzao na mene na faksu.- ozarila se mala kovrčava
- I? – upitah ja, značajno.
- I ništa…Zašto te to zanima?
Dr. Spock, svjetla polovica mojeg ja odmah je tu, i svojom paletom vulkanskih štoseva obuzdava vulkane u meni. Kuckam dalje: Mali princ imao je tri vulkana i svoju ružu s nejakim trnjem. Kako da se obrani.? I gdje da nađe jebenu ovcu?
- Verry charming artistic basis for ethic, Porto! I congratulate you on it. But how you are going to begin?- trovao me Harry
- By marring Sybil Vane!
- Marrying Sybil Vane? -cryed Lord Henry, But my dear Porto!….
Na Harriev nagovor, te večeri posudio sam u videoklubu «Tko to tamo peva». Hehehehe, najbolje je kući dovesti domaće. Oni odmah razvezu i izmame guji jezik. Promatrao sam svaki njen mig. Kako će se ponašati kad se pojavi pjevač kojeg glumi Dragan Nikolić. Ništa. Bila je mrtva hladna. Kad se počeo upucavati mladoj, koju glumi Neda Arnerić, tek je ovlaš zijevnula. Nešto tu ne štima. Inače, djevojačko prezime moje bake je Štimac, tako da sam se totalno uživio u ulogu budalastog mladoženje.
- Pođi sa mnom. Ti i ja ima da napravimo karijeru.- privukao je pevac mladu…
Mala kovrčava zahrkala je pokraj mene snom pravednice. Lukavica, pokušava me uvući u san…oči su mi se sklapale.
- U bre, pevac nagazio mladu…- Bilo je zadnje sto sam čuo prije snomorica koje su uslijedile. Sanjao sam pun brod Švabica, Mađarica, Čehinja, kaić, plažu, gradele, vino i gitare. I galebove. Mala kovrčava ima dakle česke, njemačke i mađarske krvi,a ova naša četvrtina je podravska. Majka mila.., pa ona uopće nema genetskih predispozicija da se obrani od takvih tipova !?
- Gdje ti je trnjeeeee ruuužo?- Drao sam se preko pučine. Između mene i otoka sezalo se nepregledno more ljubomore.
Dani su prolazili, a ja sam bivao sve luđi i luđi. Lord Henrry Votton kao da je zagospodario mojim tijelom i dušom. Naveo me ravno na plakat kazališta «Komedija». A na plakatu: pevac! U naslovnoj ulozi «Little Shop oh Horrors"! Igra biljku mesožderku Audrey II. Inače za sve one koji nisu gledali, »Little Shop of Horrors» je kultni broadwayski musical Ashmana i Menkena napravljen po Cormanovom filmu. Ma sigurno ste gledali barem opaljeni remake Franka Oza u kojem se razlijeva vrhnje hollywoodskih komicara iz 80' Steve Martin (he he, sjećate se one scene kod zubara?), Bill Murray, James Bellushi, John Candy i Rick Moranis. Otišao sam do kazališta i kupio dvije karte u prvom redu. Po povratku kuci, gurnuo sam flyer «Komedije» pod nos maloj kovrčavoj:
- Aaaaaaaa-a-a, evo ti tvoj pevac, gle dokle je dogurao…igra gigantsku biljku mesožderku u «Little Shop of Horrors».., ha ha za krepat. Idemo to odmah gledat - rekoh ja slavodobitno.
- Ti nisi normalan. Ti si ljubomoran. Pusti čovjeka na miru. Dečko je čist o.k. Jedna senzibilna i osjećajna duša.
- Tell me Porto, did you go behind and see her, after the play was over?
- Yes.
- I felt sure you had. Did you make a scene with her?
- I was brutall Harry- perfectly brutal!
Nismo otišli. Naljutila se na mene. Razmišljao sam malo o tome dali je moje ponašanje normalno. Pa jest. Zašto mi muškarci ne bi mogli pokazivati malo zdrave ljubomore? Zašto sebe hvatam kako skrećem pogled na izloge dok prolazi neka zategnuta butra? Zar sam nato spao? Pa zar nije i Mali princ držao svoju ružu pod staklenim zvonom? Kakva joj je opasnost prijetila na onoj usamljenoj planeti? Nabio joj je stakleno zvono i otišao se skitati. A možda se bojao da ne navrati kakav svemirski bumbar? E pa ne vjerujem da nije bio najobičnije posesivno muško smeće koje se skrivalo iza maske infantilca i nećete me uvjeriti u suprotno i da se pevac evo sad odmah pretvori u Isusa Krista i prohoda po vodi !!!
Prošlo je tjedan dana. Dobrom strategijom i odmjerenim taktičkim potezima uspio sam povratiti dio izgubljenih pozicija u kupaoni i spavaćoj sobi. Tog popodneva došla je sa posla noseći na licu onaj nepodnošljivi ženski osmijeh trijumfa.
- Hahaha, nevjerni Porto, sto ćes sad? Gledaj! - gurnula mi je mala kovrčava flyer «Komedije» pod nos i imao sam sto vidjeti:
«Jesus Christ Superstar» na Jarunu!
Pevac u naslovnoj ulozi prohodao po vodi!
Isukrstamu…
Tek tada sam shvatio da je mala kovrčava samo puki instrument zavjere kozmičkih razmjera uperene protiv moje malenkosti.
|
19.07.2004., ponedjeljak
ADD IT UP !! (prvi dio)
Hmmm, da ovo sve ne bi ispalo kao ispovijest ostarjela Violent Femmes fana...
ajmo njuejđeri da vas vidim. Jel znate što je to inicijacija?
E pa ja ću vam reč. Inicijacija je kad zbog NJE prvo bauljate u kasne sate probijajući se mračnim usponom kroz neku šumu, a onda banete, pred neki opskurni klub zvan «Jabuka», onako u svijetloj jakni od perja, dok mirišete na bakine štrudle od sira i čašu mlijeka prije spavanja. I onda ugledate nju kako se uvija i pleše sa žujom u ruci među gomilom najzačudnijih likova kakve niste mogli zamisliti ni dok ste čitali Tolkienove opise Orka i planinskih trollova. I utaman kad ste umalo rekli 'jebote' zbunjeni svim tim novim svijetom u koji ste uronili, utaman kad se sjetite Ivice, Marice i vještičine kučice na proplanku, taman kada pomislite da je to vaša krajnja granica, da nemate više kud, da ste prenapregnuli svoja čula, pomakli markere svog poznatog svijeta do krajnjih granica,
tada sa zvučnika odjekne prvi takt Violent Femmesa..,
trenutak je to u kome se zapale svi vaši eteri, jedna sasvim mala, sasvim vaša osobna apokalipsa pri kojoj se raspadnete u tisuće i tisuće komadića i onda ponovno sakupite, posloženi u nekoj čudnovatoj formi, nekoj sasvim stranoj matrici, trenutak u kojem u vama iskrsnu koje niste poznavali od prije, velike i čudne stvari… I kad se preispitate u tom djeliću sekunde i ne pronađete u sebi niti jednu misao osim – 'ujebote…' shvatite da u svakom početku uistinu bijaše- Riječ.
Jedna sasvim logična riječ, hermetička sublimacija kojom se svo vaše dotadašnje stanje sažme i izbjeli u vešmašini vaše grlene čakre, riječ koja je alpha i omega, početak i kraj, točka u iz koje ste krenuli na svoje putovanje mebiusovom trakom te na njegovom kraju opet u njoj i završili, iako na suprotnoj strani gdje je sve nekako naglavačke vašem inertnom umu, i dok osjećate ono neugodno grebuckanje u grlu i mravce što se penju uz kičmu, u vama iskrsava neko davno, poznato, umirujuće obećanje da će se dogoditi nešto lijepo.
Tada, dok ste po prvi put u vašem životu s jedne strane nijemi svjedok umiranja nečeg starog, s druge strane rađanja nečeg sasvim novog unutar vašeg sistema, uspostavljanja jednog sasvim novog poretka, jedne dimenzije postojanja, koja se neovisno o kvaliteti, ipak razlikuje od vašeg dotadašnjeg, tek tada možete samo tiho uzdahnuti poput astronauta Davea Bowmana i pokušati reći nešto u stilu kao 'omajgad… ic ful of stars'…
Ali to nije film pun dubokih misli, riječi i ekstatičnih vrhunaca, nego je to stvarnost !!! Začudili bi se koliko je stvarnost jednostavna, fundamentalna, lišena suvišnog s one strane svake estetike ma koliko mi imali potrebu za njome. I tako za vas 'ujebote' u svim segmentima uistinu postane jedan stvaralački FIAT iz kojeg će se iz prajuhe, pramaterije u maternici vašeg starog poznatog svijeta se uz jedan veliki orgazmički prasak, Bing Bang, uistinu i desiti nešto lijepo i skriveno od oka. Jer stvaranje nečeg novog pa makar to bio jedan sasvim novi nužni poredak ili stanje, svakako je u funkciji iskustva. Dali je to odgovor na pitanje zašto mi u svemu izvanjskom bezuspješno tražimo ljepotu, a zaboravljamo je potražiti upravo u nama samima?
Dali je tako izgledao pad Adama i Eve? Milijarde godina stvaranja svih ovih 'ljepota' materijalnog univerzuma, svi ti eoni evolucije, a sve u funkciji njihova pada i ponovnog uzdizanja, za mene su kao svjedoka stvaranja bile samo djelić sekunde, ali sasvim dovoljno da se tamo dolje, duboko u meni počinje pomaljati religija. U odsustvu povezanosti sa prvobitnim stanjem očitovanja, žitelji mojih malih unutrašnjih svjetova, moji misaoni oblici, počeli su vjerovati i nadati se u očekivanju spasitelja. Mesije.
I tako, kada je već cijeli overloudani sistem prijeti da se sruši, dok stojite na ulazu «Jabuke» i treperite poput ranih kršćana u areni, poput Bambija u visokoj travi pred nadolazećom kosilicom, dok i Femmsi praše '…Why can't I get just one kiss…' pokraj mene se stvorila se ona. Chloe.
Probivši se do mene, onako s čikom u jednoj, žujom u drugoj, uvalila mi je hostiju svoje jezičine do grla, spržila me kroz pleksuse od glave do dupeta, pomela poput šlepera na autocesti celebrospinalnog sistema menemog plahog Bambija, mog eternog dvojnika kroz svih njegovih 72 000 nadisa potisnuvši mi svu dječačku romantiku skroz do jaja. Tu na licu mjesta. Jasno, čisto, sirovo. Možeš li se s time nositi dečko?
- Mogu, ujebote… bile su dakle moje prve riječi, primal scream u jednom sasvim novom polju, sasvim novom rođenju odozgo iz žuje i Femmsa iz zvučnika. Mene su tada i tamo in(f)icirali Violent Femmsi i Chloe
E to vam je njuejđeri moji inicijacija…a ne nošenje bijelih maramica i cvjetića gosponu Miklecu, šarenih eurića vašim Reiki majstorima.
(kraj prvog djela...)
|
15.07.2004., četvrtak
SJAJI BABA
How can you see into my eyes like open doors?
- Brzo brzo, evo moje male pojacaj pojacaj!- viče baka male kovrčave.
Iz sobe čujem riffove metal ghotica. Jel znate onu stvar “Bring me to life” iz “Dardevila” Evancscence feat. onaj tip s lancem oko vrata, di ona ženskica (Amy Lee) plazi po fasadi? Ulazim u sobu i pojačavam ton. Baka male kovrčave i ja gledamo MTV. “Bring me to life” Evancscence feat. onaj tip, njena je omiljena pjesma. Gleda Amy Lee kako se penje po fasadi jer je podsjeća na unuku.
- Vidiš, tak je i mala kovrčava mjesečarila.-
[wake me up] Wake me up inside
[I cant wake up] Wake me up inside
[Save me] Call my name and save me from the dark
Kad onaj tip otvori prozor, a ona ženska zvekne sa prozora, baka umire od smijeha.
- Joj kaj sve ne snime. Pa to su sve bedaki…ihihihihihihi..-
- Ovaj je isto neki bedak, velim ja. Pustit tak lepu curu da opadne.-
- E ti si moju unuku uhvatio i ne puštaš.
- Pa zar nismo dovoljno pali bako?
- Ah, ta ti si neki filozof pa da to ne znaš …istinska sloboda lezi jedino u slobodnom padu. Duša se pročišćava kroz svoj pad.-
Šutim. Kako opisati baku male kovrčave? Kao vrtnog patuljka. Kao Yodu, majstora Jedi vitezova? Kao veselog snjegovića sastavljenog od dvije kugle: jedna mala za glavicu, druga velika za tijelo., Kao malog debelog Buddhu u rozom šlafruku, koji se smije..i smije i smije…i dođe vam ponekad da se zamislite; Bože, što će biti sa ovim svijetom kada se ta žena jednog dana prestane smijati?
Baka male kovrčave je svetica. Ne onakva o kakvim gledate na TV, slušate na vjeronauku, već prava pravcata, ovdje i sada. Porijeklom Mađarica, kćerka mezimica bogatog gazde, za vrijeme WW II spašavala je Židove od nacista.
Mali George Lucas bio je jedan njih. Postoji neprovjerena priča da je je George Lucas kreirao lik Yode upravo po baki male kovrčave. A patka Howarda prema svom omiljenom patku iz dvorišta bake Wolf kojeg je dala zaklati da ih sve nahrani. Miožda neznate, ali često je kasnije znao dolaziti u posjete baki Wolf i ona mu je pričala razne priče. O borbi dobra i zla, kako zlo lagano preuzima ljude, o Sili koja tece svemirom, o bratstvu bijelih vitezova koji održavaju ravnotežu u vidljivom univerzumu i u onoj njegovoj strani koju ne vidimo, nego osjećamo srcem. Kad ju pitamo o tome, samo se smije i odmahuje rukom, ah Gjorgika…sve je zspomešal…
- Slušaj, Đorđi, tepala mu je, ratnik Svjetla ne smije poznavati mržnju, bijes…niti zemaljsku ljubav.-
Svoju zemaljsku ljubav otpustila je kada je otišao pod Staljingrad i kada su zlobnici javili da je poginuo, udala se za bačvara i rodila mu dijete. No Feri se vratio; lijep kao ikona Rubljova, pukunut kao kokica, a bačvar je na to počeo piti. A ko' popije, razbije.... Oprostila im je svima prevaru, batine i sve ih otpustila iz svoga srca. Potegnula je čak do Pešte po prvi razvod na tim prostorima. S malom curicom u naručju stigla je Zagreb i zaposlila se u bolnici. Kuhala je, prala, čistila i previjala. Razdala je cijeli svoj imetak i posvetila se služenju bližnjem. Cistom neosobnom služenju. Ona voli jer voli. Jede kad je gladna i lježe kad je umorna. Smije se jer je smiješno. Smije se i kad je tužno, jer jedino smijehom, veli, možeš sačuvati srce od stvrdnjavanja. Da ga ne obuzme tamna strana.
I tako baka Wolf priča sa Isusekom i zajedno s Jedi vitezovima bdije nad ravnotežnom toka Sile. Ona tiho svijetli poput krijesnice svojom blistavom aurom u kutu svoje sobice. I smije se. Ako ovog ljeta dođe do redukcije struje, a spremate recimo ispit za faks i u cajtnotu ste, a bili ste dobri, mogu vam posuditi baku Wolf da vam malo svijetli u mraku vaših života.
|
14.07.2004., srijeda
ON THE ROAD
Ponekad, ali samo na tren, pomislim da mogu popušiti Kerouaca. Da li ste ikad probali voziti autoputom pri 120 km/h i jesti pitu dok vam masni papir raširen preko volana leprša poput pramčanog jedra, koje nikako da uhvati vjetar i zaklanja pogled dok pretječete umorne bugarske vozače kamiona?
Nastavak priče možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada ljevak, 2006.
|
13.07.2004., utorak
Hey Ya!
Ja sam opasni metereopat. Kad god se promjeni vrijeme, kroz moju kršnu prirodu teška mehanizacija provuče novu dionicu autoceste Zagreb-Split. Nikud mi se ne ide i treba mi neki brzi filmčić da me malo digne pa posuđujem "Matrix Revolutions"
Mala kovrčava spokojno dremucka na mom lijevom ramenu nepogrešivo ulogirana u matrix svojih snova na onoj točki izmedju ključne kosti i brade. Spašava neki svoj Zion. Vjeruje u nekog svog Nea. Dali sam to ja u njenim snovima? Važno je vjerovati! Uporno brojim sve one metalne lignjice no nikako da zaspim. Spasonosni san ne dolazi na oči. Bem ti koja dosada... Koče mi se noge. Trne mi ruka. Vruće mi je pod sklupčanom malom kovrčavom, no barem mogu s vremena na vrijeme presložiti gužvu gaćama. Baš kao i na filmu i tamo se sve sfrkalo i zapetljalo i jedino neko čudo može izvuci i mog Nea iz te situacije. Neka ženska ruka? Jer evo na filmu Trinity odraduje svoj dio posla, a bogami i Niobi preuzima stvar u svoje ruke pokraj ukoćenog niškoristi Morpheusa kome je jedino preostalo - da vjeruje u čuda. Niobi preuzima komande Hammera i fura ga kroz uske tehničke kolone.
- Nisam ni znao da ova kanta to može...- muca zapovjednik Hammera.
Dali ste razmišljali o ljepšem spolu za volanom? Jeste jeste. Znam da jeste. Pun ih je grad. Više neg ikad prije. Tatine kćeri, nečije supruge, zrele žene i mlade djevojke u svojim novim metalnim ljubimcima ili pak starim dobrim peglicma koje su kupile od prve plaće. Izluđuju vas dok stoje na zelenom i nikako da krenu u svoj onoj jutarnjoj gužvetini jer provjeravaju svoju šminku u retrovizoru: Lijepa sam, baš sam lijepa... O da, najljepsa si.., odgovara ogledalo, u cijelom kraljevstvu nema ljepše od tebe.
A vi šaljete po lovce i ljubomorne vještice da je sklone nekud, bilo kud. Kod patuljaka ili u neku zabitu šumu samo da nije tu na cesti. Bacaju vas u očaj kada se prestrojavaju uz očitu Božju pomoć, kada se parkiraju i grebu vam lak vratima ili štosdemferom. Zavidite im kada protutnjaju pokraj vas u nekoj makini. Zavidite što niste na mjestu njihova muškarca. Jedu li u njima sendvice? Kopaju li nos kao i vi? Češkaju li jajca dok voze dajca? Što li slušaju na radiu? Ljube li se u tim autima? Najradije bi potplatili cjelom kanticom meda sve one plišane medvjediće po retrovizorima i kutevima vjetrobranskih stakala da vam odaju koju tajnu. Da vam šapnu broj mobitela.
Vozim se kroz grad i škickam te nježne ruke na volanu. Prstići rade. Shake it, sh-shake it. Shake it like a polaroid picture...hey yaaaaa, hey ya! Čovječe... she's lost in music. Ima oko 24-25 i ponio ju je OutKast. Uh oh, and here we go! Opere me na semaforu i krece u slalom u lijevo bez žmigavca. I uopće me ne vidi !! Gura me s ceste. Tlak mi skače na 180. Trubim. Krečem za njom i prelazim u desnu traku. Zaustavljamo se malo dalje u koloni. Sada sam povrijeđena i razjarena muška svinja. Spuštam staklo. Spušta ga i ona. I taman kada sam iz izloga B za muške šovinisticke svinje na cesti izabrao 'jebotipasmaterkucketinoslijepakotijedaoauto datipasmateri i tebi i njemu', razoružava me njen osmijeh od uha do uha.
Hey ya, djevojko...
Kakav prekrasan dan!
|
12.07.2004., ponedjeljak
PRIČA O BEZGLAVOM TURČINU
Vjerujete li u duhove? Ako vjerujete, nikom ništa. Ako pak ne vjerujete, pa, skupite hrabrost i provezite se tamo negdje iza ponoći kroz Podravinu. Stanite na nekom raskršću da pojedete burek, stanite pokislom autostoperu i možda upoznate i Bezglavog Turčina.
Priču možete pročitati u zbirci Buddha u supermarketu, Naklada Ljevak, 2006.
|
09.07.2004., petak
HALL OF FAME
|
Moram se pohvalit. Dobio sam nedavno prvu nagradu za poeziju koju dodjeljuje jedna naša Velika Firma, okosnica hrvatskog gospodarstva, izdašni sponzor kulture u Hrvata te papina dolaska.
Drugim riječima, uz hall of fame prikazan kao stavka u nekom stupcu odbitaka od poreza zbog poticanja kulture, uz značke, upaljače, rokovnike, registratore i kalendare i mjedenu plaketu koju mogu fino objesit u forcimeru, zamislite, to povlači za sobom i izdavanje knjige. Pljunut će lovu i štampat mi knjigu. He he. Na svečanoj ceremoniji skupili se tako radni ljudi i građani, novinari, a većina – penzioneri. Sjede pemzići tako u velikoj klimatiziranoj prostoriji sretni što ih se netko uopće sjetio, onako s mislima duboko u zamamnom hladnom buffetu i zlatnom nektaru iz buteljki pokraj kojih su prošli na ulasku u dvoranu. Obilno sline, stvarajući tako vlagu u ovom sparnom danu, sasvim mediternski ugođaj. Svud uokolo slike sa likovnog djela natječaja: maslinici, ribe, vedute naše obale… piva i klapa ispod 220 volta o staroj materi koja šije bilo platno. "Klapa" nema veze s filmom, to su vam oni Dalmoši u crnim odijelcima opasani crvenim vatrogasnim pojasom oko struka. Milina jedna. Onda su se nizali govori, jedan za drugim, pa se malo pivalo i pljeskalo, pa se obrazlagalo.
MC je pročitao obrazloženje žirija. Vau! Đizus! Uvijek sam se pitao kako ljudi doživljavaju to što pišem. Ali ovo... ovo je pisao neki forenzičar, napravivši pravu vivisekciju na truplu moje poezije. Ništ' nisam skužio kaj je htio reč, osim da sam ja već potpuno gotov pjesnik, atraktivnih formalno jezičnih rješenja, ispisana i prepoznatljiva rukopisa. Pa naravno kad su sve pjesme poslane u Arialu font 12, kaj bi oni sad? Zatim saznah da je sve to semantički zbijeno, ekonomičnijeg jezičnog izražaja, asketskije i ogoljenije, ali jače izražajne snage, elokventnijih slika i snaaaažnih, snažnijih metafora te spretnijeg i žustrijeg kretanja kroz prostorni plan same pjesme od svih ostalih kandidata. Ovo zadnje mi se svidjelo. Uf uf kretanje kroz prostorni plan same pjesme. Onako zavaljen u tijesnoj stolici, imao sam filing mistične gilde navigatora, onih plutajućih hladetina u tankovima iz herbertove "Dune" koji koristeći spice spretno putuju svemirom bez kretanja prelamajući vrijeme i prostor. Eto vidite, to je prava kritika, a ne ko vi koji samo ostavljate smajlije i neartikulirane uzdahe oduševljenja. Dajte potrudite se malo ili odite šarat na lebov blog. Saznah i to, da moj poetski napor… ček ček, zašto bi pisanje poezije bilo napor? Pa nije poezija kenjanje britvi, porođajne muke nekog tuberkuloznog depresivca iz 19 stoljeća, koji snubi za voljenom i reže vene, sanja koricu kruha ili ga jebe društvo u koje se ne može uklopiti… Poezija je poput začina, poput melanža kojeg proizvode divovski crvi ispod površine vašeg malog pustinjskog planeta. I ona baš poput spicea, mora teći…
I tako oni moj poetski napor ocjenjuju kao velik i autentičan doprinos najmlađem hrvatskom pjesništvu, kao početak izvjesne i zanimljive književne karijere. Viš vraga! A? Onda su svi oduševljeno pljeskali, onda sam ja izašao i zahvalio se rekavši da ionako pišem isključivo za vrijeme radnog vremena što me čini jedni od najbolje plaćenih hrvatskih pisaca i ko kaže da se u Hrvatskoj ne može živjeti od pisanja?
I dok sam stajao pred tim dobrim ljudima i dok me sve podsjećalo na neka bivša vremena, nešt me spucalo… dobio sam napadaj da i ja održim govoranciju. U stvari, oduvijek sam želio održati govoranciju. Onak pravu, da svima od miline protrnu zubi i prostata. Sjećam se ko da je danas bilo, zadnju nagradu koju sam dobio za poetski izričaj ko klincu mi je uručio neki pijani general u domu JNA, onom hramu kulture u ulici Socijalističke revolucije. Pobijedio sam na nekom natječaju SUBNOR-a, a sjećam se i prve kitice:
Navrh brda, u šumarku,
stoji jedan malen grob.
Ubili su ga u jarku,
jer im nije htio biti rob.
- Bravo dete, bravo borac ! To je naša budućnost ! – kliknuo je general i kanuo suzom na svoje izborano lice. Jebiga, uvijek sam znao nekako doprijeti do srca žena i establishmenta. Onako dirnuto me triput zabalio po šljivi i janjetini, tutnuo karamfil u ruku otirući suzu iz oka zapoćeo govoranciju i tumplajući me pritom cijelo vrijeme šapetinom po glavi kao da želi u nju zauvijek usaditi sve tekovine naše revolucije. A govorancija je trajala i trajala, baš kao i sama revolucija. A kao što znate, revolucija nikad ne prestaje. Ona je u nama.
I tako sam ja pred ovim pemzičima, dobio napadaj da ih podsjetim na revoluciju.
I opalio sam govor. Pravi pravcati!.
Iso miki kakav je to govor bio! Prošlost, sadašnjost i svjetla budućnost, Hrvati, od stoljeća sedmog, kamen, samoća, pjesnik, svjetlo u mraku, ljubav, dolje zemlja, gore nebeske visine u koje uzlijeće duh pjesnika... Jao što sam sve nasro, bože mili… Spomenuo sam naravno i nju, voljenu ženu, svoju muzu inspiratriče bez koje se taj božanski nektar ne bi ovaplotio u mojoj suptilnoj poeziji.
Onda sam pročitao i jednu svoju pjesmu.
I svi su plakali.
I mala kovrčava je plakala od sreće i ponosa, sunce moje…
|
08.07.2004., četvrtak
Santa Barbara
Kad pomislim na najranije djetinjstvo, najčešće mi u sjećanje prvo dođe slika starog bijelog «Obodin» frižidera na kojem sam naučio sricati svoja prva slova. Na njemu je bio radio i iz njega je treštala pjesma o Barbari koja bješe bijela boka, o Barbari što bješe čvrsta, široka o Barbari koja bješe naša dika. Ni dan danas ne znam tko to pjeva. Znate li možda vi?
I tako život ide dalje, dođe i neko ljeto, a more vam u život donese jednu Barbaru koja vam, dok se onako mlad niste ni snašli, otme prvi poljubac. Kad sam je vidio gospe draga, onako stasitu sprijeda i straga, srce se streslo ko val na žalu ko štandrac lagan na maestralu. Barbara, Barbara lijepa ko slika, vesela i zavodljiva ko "Večernja ćakula barba Nike" Ivana Slaminga.
I kako se po jutru dan poznaje, svemir vas nekako stavi pod Barbaru. I ostavi na dugo dugo vremena, a da ni sami ne znate kako i zašto. Tek se iz ove perspektive prisjetite nekako tih davnih dana kada ste patili zbog Santa Barbare dok je bila utakmica na drugom programu, na vremena kada je Kruz pio od tuge, a babe plaćale mise i palile svijeće na Kamenitim Vratima ne bi li Eden ustala iz invalidskih kolica. Onda se jednog dana opet samo pronađete po njenim patronatom dok istražujete podzemne svjetove. I tako, evo, mene i moju sortu čuva Sveta Barbara. Kult Svete Barbare donesen je kao i većina cehovskih običaja iz Njemačke. I sama inicijacija u častan rudarski stalež, vezana je uz preskakanje preko kožne rudarske pregače, simbolizirajući razdjevičenje paučine s tamnog rudarskog okna, silaskom povorke veselih sjajnošljemih patuljaka u memljivu sparinu podzemlja. Iako danas nije njen dan, nije 'Barbara', Sveta Barbara, svejedno svim Barbarama, Barama, Baricama, Barbikama i onima koje se tako osjećaju sretan imendan!
Sama Barbara rođena je u Nikomediji, što nema nikakve veze sa barba Nikom i njegovom ćakulom, ali svakako ima sa Malom Azijom u vrijeme cara Maksimilijana tamo negdje oko 270 g. Njen otac, lokalni gazda, proganjao je kršćane kako bi se dodvorio Rimljanima, a posebno okrutan je bio prema svojim robovima. No kako to obično biva u životu, vratio mu se bumerang tako da je i njegova mezimica Barbara, sažalijevajući maltretirane robove, postala i sama kršćanka. Otac ju je u strahu od sektaša koji kvare mladež zatvorio u visoku kulu, no ona je našla načina da zamoli ni manje ni više nego samog Origena da joj iz Aleksandrije pošalje svog učenika kako bi je podučio otajstvima kršćanstva. Ostalo je zapisano da ju je njezin otac, onako sav obnevidio od boli radi tog i takvog nauka kojeg je ona primala od mladog Origenovog učenika, mačem prikratio za život. E sad.., he he, kako je to revni mladac učio tatinu mezimicu u to ne ulazim...
Ja samo znam kako je Barbara onog varljivog ljeta učila mene.
Bitno je da je ona primila kršćanstvo, ne? Sve ostalo je ionako legenda. Baš kao i Barbara iz mog sjećanja...
I tako sve dalja sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja
e il naufragar xe dolce in questo mar
|
07.07.2004., srijeda
DUGO U NOĆ
Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognuti lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Tako je nekad pisao Dragutin Tadijanović.
A danas? Dugo u noć, u ljetnu kišnu noć, moj otac Windowse proučava…njegov pognuti lik i prosjede njegove kose, odavno zališe laptop suzama. Jel znate koja je to ekipa?
Naši očevi, bivši drugovi koji su zamijenili svoje iskaznice ručicom u visini srca, oni koji su cijeli život grčili da izgrade vikendicu, da napune škrinju mesom, da organiziraju feštu gdje će se sve to proždrijeti za jedno popodne, da dobiju stan u centru grada, da skroje naš akademski život i karijeru, jer ipak oni najbolje znaju što je najbolje za nas, da ovladaju tajnama tenisa u cvijetu mladosti negdje oko trećeg puberteta u pedespetoj godini. Oni imaju nevjerojatnu volju da ovladaju svime. Oni su nepoderivi, oni su nezamjenjivi, oni su svugdje. Iza njih jednom riječju- potop. Kako su našoj cijeloj generaciji nametali svoj pogled na svijet, tako ga uporno pokušavaju nametnuti i informatičkoj tehnologiji. Zove me u hotelsku sobu oko ponoći.
- Čuj, negdje sam snimio fajl. Evo imam ispred sebe knjigu o Windowsima i nis mi nije jasno. Jel je na hardu ili je u u folderu…koji idiot je to tako sve postavio?!?!?
- Ejh… jal je u hardu, jal je u folderu…- pokušavam zadržati mirnoću usred sve te balkanske antiteze - gle, hard ti je ormar u ormaru imaš police, police su folderi. Na policama držis knjige one su ti fajlovi.
- Ali kako je moguće gurnuti knjigu u knjigu? Sad sam kreirao New Folder u New Folderu.., u njemu fajl i više ne mogu naći gdje je?! Ti to meni ne znaš objasniti sine...– kmeči svu svoju gorčinu kroz slušalicu i nepogrešivo uvijek i uvijek iznova pronalazi perforaciju u mojim pretankim živcima –
- Papičkamumaterina, planem, zamisli onda na policama držiš registrator. To ti je folder. U registrator ulažeš različite dokumente, fajlove…hrpa fajlova u jednom registratoru…hajde probaj u miru pa mi javi ili pitaj staru. Ona ti sve to kuži.-
Zove nakon pol sata: ovaaj, pokušavam ti poslati fajl sa onom klamericom no ne mogu ga više naći. Vjerojatno su ga izgubili ovi u firmi na emajlu...
- Nije niko ništa izgubio !!!!- dernjam se u slušalicu- Zamisli svoju stambenu zgradu, ona je kao tvoja firma. Ona ima svoju adresu: portov.stari@našakuća.hr. Znaci sa mankijem. Tako i ti u firmi imaš adresu na koju poštar nosi pismo. Evo šaljem ti mail pa ga otvori i opali mi reply.
- Ali meni tako ne piše u Outlooku! Piše samo portov stari.
- U zgradi imaš kaslić sa svojim imenom, tak da poštar zna u koji kaslić da ubaci pismo. Kužiš? Ajde, sad mi lijepo pošalji mail da vidim.-
Čekam pol sata i ništa ne stiže. Već je jedan iza ponoći. Valjda je jadan zaspao onako zgrbljen nad laptopom. Veli stara da ga tako nađe pred jutro. Šaljem mu novi mail.
Kako bi danas glasila Tadijanovićeva pjesma? Možda ovako nekako:
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Serveri s neta, nježnim rukama,
Spuštaju pokisle mailove na zemlju
Pazeć da ne bi tatu moga probudili.
|
06.07.2004., utorak
BANG BANG
Čitam neki dan u kako Thompson gradi crkvu u Čavoglavima. Svašta. Bilo bi više koristi da skuplja pare kako bi se tamo izgradio zubarski dispanzer. No ovo je priča o Ani Mariji. Anamarija je gradila kapelice.
Franići su bili prava katolička obitelj. Dok je moj stari bio u depri zbog posla, stjecanja vikedice, stana u centru grada, direktorske fotelje, auta, kožnih garnitura ovog ili onog, a stara bacala kajle svemu tome što iz čistog sporta što zbog sekretarice 'kojabimumoglabit kćer' i dok su se oko svega toga svađali, volio sam provoditi vrijeme kod susjeda Franića. Ponajviše u Anamairijinoj sobi. Anamarija me puštala da sjedim tamo. Bila je starija 5 godina i pred mojim očima pretvarala se u ženu. Dok je uranjala u svijet izvan staklenog zvona, ja sam bio njen plišani zeko.
Sjedio bi na kauću bez glasa, a ona bi mi se povjeravala, pričala velike i mudre stvari iz svijeta odraslih. Pričala mi je i o Bogu, Isusu, svecima i vjeri. Njena soba bila je puna šarenih svetih slikica, raznih molitvi kao ono u stilu 'Božedaj mi snage da izdržim ono što ne mogu promjeniti' tralalala... I dok se spremala za školu, presvlačila haljinu i uvlačila u tjesne traperice, dok sam promatrao njeno gipko djevojačko tjelo kako se tu predamom rascvjetava, preobražava, prvi put sam osjetio da ovaj univerzum u relaciji sa nama, ipak krije nekakvu duboku TAJNU!
No kako to obično biva, dok stojite na pragu velikog otkrića, ova pala priroda se pobrine da tajna ostane i sačuvana. Dok mi je pričala o osjetio sam neobjašnjivi poriv, čuvstvo koje do sad nisam poznavao, kako se penje uz kičmu, ovladava mojom desnicom i u sljedećem trenutku, uhvatio sam sam sebe kako stojim tik do Anamarije i držim je za lijevu sisicu. Nije micala moju ruku, samo mi je vrlo ozbiljno objašnjavala otajstva kršćanske vjere. Ne znam zašto, ali sve mi se to činilo nekako teoretski, nabiflano, nekako naivno i bez uporišta u stvarnosti. Jedina stvarnost bila je eto njena topla loptica skočica u mojoj ruci. No zbog Anamarije, želio sam vjerovati u sve to.
A onda sam jednog dana čuo da stariji dečki govore o njoj kako radi od pice kapelice.
Sjećam se kako sam sjedio u pizzeriji Kamenita vrata i promatrao pic majstora kako razvlači tjesto za picu. Nije mi bilo jasno što to Anamarija radi od pice, pa sam pitao starog, a on se seronja počeo histerično smijti na sav glas i ponavljati moje riječi tako das se cerekala i cijela pizzerija. I dok mi je stara cijelo popodne pokušavala zaljepiti šamarčinu i za najmanju sitnicu, bio sam ljut na sebe što sam izdao Anamarijinu tajnu. Nisam znao što je to, ali osjećao sam da je to nešto Anamariji jako sveto. Nekako u isto vrijeme, Anamarijin mlađi brat, moj vršnjak i najbolji prijatelj, moj dobri Vjekić, nagovarao me da idem s njim na vjeronauk. Uvjeravao me da je tamo veselije nego u svetu drugara Branka Kockice. Rekao je da tamo pričaju o Isuseku, da tamo veselo pjevaju, crtaju, gledaju filmove, časne im peku kolače, a ima i stol za ping pong... Rekao je da tamo ima i famozna kapelica. Kapelica ?! Vjeronauk je pravo mjesto gdje uz kapelicu mogu poniknuti u Anamarijinu tajnu. Kada sam ušao svi su se debilno smješkali, nudili me kolačima. Zatim smo pjevali, pa je časna uzela neku kičastu slikovnicu i počela priču o Mariji i Isuseku i, ah, konačno... došlo je vrijeme za pitanja:
- Druže fra Jozo, kako to Anamarija gradi od pice kapelice?- upitah smjelo. Nastade tajac.
- To znači da je ona smjerna katolkinja, mucao je fra Jozo, to znači da je ona, jel, djevica. Čista, neokaljana poput naše Marije.-
Jadni fra Jozo. Nije znao da je mali Portiljo u to vrijeme bio intoksiniran literaturom Danikena, Kazanceva i ostalih proroka bogova iz svemira.
- Marija je zanjela po Duhu Svetom kako bi rodila djetešce Isusa...,
- Ali, bunio sam se, to znači da se Marija nije ljubila sa stričekom Josipom, nego da je u svemirskom brodu imala umjetnu oplodnju, bezgrešno začeće. Isus nije sin Božji, nego je djete iz epruvete.
- Blasfemija..., blasfemija... šaptao je onako, više za sebe fra Ivo i dugo netremice piljio praznim pogledom u moje mungosice. Mogu se se zakleti kako je u duhu oko moje noge polako, sadistički zatezao onu tekovinu svete inkvizicije, spravicu zvanu "španoljska čizma"
- Recimo anđeli, vele da oni imaju krila, ali nisu to krila, nego raketni motori!- biflao sam, ona dva lika koja su stajala uz Isusov grob?
- Ne huli nestretniče...-zastenjo je- što s njima?
- Pa imali su svjetleća odjela, znači i oni su bili astronauti !!
Na to je pop poludio. Spominjao mi oca kumunjaru, rekao i je i to da sam udbaški provokator i još svašta je rekao pa su časne i djeca začepile uši. I tako je završio moj nauk pod okriljem crkve u hrvata, izdrađene na Petru stijeni, nositeljici vjere koju su barbarski Hrvati prihvatili kad im je obećano da će se moćni Sveti Petar borit na njihovoj strani u svim bitkama. Od tog dana od Petra Stijene, postao mi je draži Blek Stena. Od Marka, Luke i Mateja, komandant Mark, Blaf i Žalosna Sova. Od apostola, Vukovi s Ontarija. Rimljane su zamjenili Crveni Mundiri, a Isusa Sandokan.
Siroti Vjekić je zamoljen da me više ne dovodi na vjeronauk pod prijetnjom da neće ići na prvu pričest. I tako. Bilo mi je žao zbog Vjeke. Da li se tako glupo osjećala i sirota zmija u raju? Ne znam. Ubrzo smo se odselili. Anamarija i njene kapelice nestale su iz moga života. Kasnije su mi ispričali kako je Anamarija sa 17 godina otišla u posjet svom prijatelju mladom bogoslovu na straži pored Prizrena, i zatrudnjela s njim u nekom opskurnom motelu. Vjekić je obrijao glavu, otišao u Indiju i postao Krishnin bhakta, striček Franić je pobjegao u Australiju sa svojom mladom studenticom, a teta Mira je teška alkoholičarka. Šarene slikovnice o Isuseku ostale su za mene djetinjarija i ja sam ih uz Franjiće prezirao. I Anamariju. Najviše od svih Anamariju.
Sjetim se tih nevinih dana dok sam bio Sretno dijete i dok je Anamarija gradila od pice kaplice, dok je i sama crkva u hrvata pomalo ličila na prvotne kršćane u katakombama. Danas je to sve pomodnost. Religija se svela na puku izvanjsku formu. Danas nam Thopmspon gradi crkve i kapelice, danas mi ne daju da tragam za Buddhom nedeljom o supermarketima. Bog je ostao skriven od nas. Nevidljiv. Tih. A ja? Di sam ja u svemu tome bio sve ove godine? A uvijek tu negdje. I kad sam se tome najmanje nadao
BANG BANG
You shot me down,
I hit the ground
Upucao me. Samo tako. Odstrijelio me poput kakva muflona kapitalca sa svoje čeke. Da, baš kako pjeva Cher u svojoj pjesmi, Bog me poput Pavla oborio na tlo, srušio sa konja vlastita ega na putu za neki sasvim moj Damask i ja sam se- obratio. I tako. Svatih da tijekom svih ovih godina, dok su drugi gradili kapelice po ovom svijetu, ja sam u svom srcu izgradio Bogu veličanstven hram.
I hvala ti za sve tvoje kapelice Anamarija. I oprosti mi za sav onaj prijezir. Uz tebe sam prvi put osjetio da se budi 'ono nešto' za čim sam od tada krenuo u potragu. Tek danas znam da je njena transformacija probudila u meni (pra)sjećanje na jednu davno zaboravljenju formu. Anamarija se tada eto preklopila sa njom, sa mojom Animom. Sa nečim unutarnjim i skrivenim od oka, nečim što nosi u sebi svatko od nas.
|
05.07.2004., ponedjeljak
ZOVEM SE CRVENA
Mala kovrčava voli mi slati poruke na čudne načine. Kao vrlo mlada shvatila je kako jednostavno ustvari funkcioniraju muškarci. Par trivijalnih mehanizama i to je to. Gledala je veli, neki dokumentarac o tome kako bušmani love majmune. Stave im koštice u izdubljenu bundevu, ovi priđu puni znatiželje, zagrabe punu šaku koštica i više je ne mogu izvući kroz uski otvor. Želja za posjedovanjem, jača je od jednostavne logike nagona za samoodržanjem. Ni mi muški na tom nivou nismo mnogo evoluirali od naših dalekih rođaka. I tako mala kovrčava stalno pred mene stavlja nove i nove izazove koji zaokupljaju moju pažnju i tada sam uistinu lak plijen. Samo vas treba pokupiti kao što crni robovi uz pjesmu brali bijele plodove pamuka, objašnjava mi mala kovrčava i vadi iz svoje torbe čuda knjigu Orhana Pamuka "Zovem se crvena". Mala kovrčava utuvila si je u glavu da će sa mnom sprovesti u djelo zanimljiv eksperiment evolucije balkanca u Cosmo muškarca. Zato poput nekog velikog posvećenika stalno uspostavlja novi misterij za novi doba, novu igricu za novu fazu mog razvoja. Drevna je to igra transfiguracije niže osobnosti kojoj ne odoli niti jedna žena, a u kojoj su se od muških više ili manje uspjeha počevši od samih sebe upuštali tek rijetki Veliki Posvećenici: Mojsije je vodao godinama Židove po pustinji u pokušaju da ih riješi od njih stvori nebeski narod, Isus je to isto pokušavao s gomilom prikupljenih ribara i čobana, Muhammed sa nakupinom pustinjskih kreatura u kojoj bi umalo deve postale izabrani nebeski narod da arapi nisu varali na ispitu.
Kada se malo pomnije upustimo u proučavanje svetih spisa, uvidjet ćemo da su iz pozadine uvijek djelovale žene, pokušavajući popraviti bi u svom latentnom drugarskom zanosu prouzročili muškarci. Jer, budimo iskreni prema samima sebi, mi muški smo uvijek skloni mistifikacijama, dramatiziranju, fanatičnosti i megalomaniji. Mala kovrčava tvrdi da stalno na ovaj svijet projiciramo sukob s ocem i kompenziramo nedostatak njegove ljubavi i pažnje. Tvrdi da su puno praktičnije. Slažem se. Vječne promatračice iz prikrajka pronašle su načina kako da tiho i neprimjetno vladaju sa tri ćoška naše natalnih kučica i ostave na su iluziji da vladamo i četvrtim. Mala kovrčava je mudrica. Iza nje stoji milenijsko kolektivno nasljeđe žena, a iza nas samo katastrofa nogometne reprezentacije u Portugalu. Ona u praksi primjenjuje kvantu teoriju u kojoj samo jedan kvantizirani muškarac iz grupe homo balkanikus prenosi informaciju na kompletnu skupinu ma koliko ona od njega izolirana bila, onako s daljinskim pred svojim TV.
Ne bojte se djevojke, žene, majke i supruge, o vi koje ste ulaskom u brak izgubile svaku nadu, mala kovrčava bije svoju samotnu bitku za sve vas. Ona na svojim plećima za vas nosi sve daljinske upravljače i priče iz JNA ovog svijeta. Njena maksima je misli globalno djeluj lokalno. Ako malo bolje pogledate, vidjet ćete koliko se vaš muškarac nakon Portugala promjenio. Vidite?
I gle, evo novog zadatka. Orhan Pamuk i njegova knjiga "Zovem se crvena". Što sad to treba značiti ??? Vrtim knjigu, proučavam korice, čitam predgovor, uvod, kraj, lomim mozak, pokušavam doprijeti do nekog skrivenog smisla. Uh, uh, ovo je teže od Zen koana…Odustajem.
- Što to znači? – zacvilio sam. Smješka mi se tajanstveno.
- To znači da ćeš u one moje dane kratit vrijeme čitajući dobru knjigu umjesto pred televizorom. A sad trk u Konzum po paketić onih Always ultra. I da si na njihovim krilcima prije tu nego tamo...-
Eto to je mi je bila subotnja poruka Univerzuma po maloj kovrčavoj. Nekad je samo Merkur glasnik bogova imao krilca, a danas ih ima svaka žena. Always ultra s krilcima i njegova specijalna ultraupijajuća jezgra što sadrži male kristale, efektno upija sve što se odozgo pred nas izlije u ovo doba Vodenjaka. I ništa se ne vraća na površinu! Mnijem da uistinu dolazi njihovo doba. Doba žena. Evo gledam podčinjenog sebe. Ode naš patrijahat k vragu…He he, i onda neka mi neko kaže da nije istina ono što dječici tvrdi smjerna vjeroučiteljica iz Sinja da iza tvrtke P&G i uložaka s krilcima ne stoje sotonisti !!!
|
02.07.2004., petak
PUSTINJSKA RUŽA
Zaglavio sam na Bjelolasici. Dosadni seminar, još dosadnija kiša i jednostavno nemam kud. Ne preostaje ništa drugo nego da se prisjetim kako smo jednog jutra krenuli u potragu za pustinjskom ružom. Kako nam putevi do Sahare baš i nisu bili usput, jedva smo pronašli nekoga tko bi nas u svojem automobilu prokrijumčario u stari grad luke Algeir, do nekog skrivenog dučančića kakvog beduina, riskirajući da nam neki islamista svima stepe metak u čelo iz sporedne uličice dok čekamo u prometnoj gužvi. No mi smo Hrvati. Mi se furamo na onaj neki instinkt ratnih veterana, na onaj neki osjećaj za metak sa svojim imenom i odlazimo u grad usprkos izbezumljenom osiguranju i negodovanju stranih kolega. Je kaj bi vi? Naše žene su zaželje pustinjske ruže. I točka. Apsolutno romantično!
Sjećate li se pjesme "Desert Rose" od Stinga? Dobro. Sting je tu pjesmu posvetio nekoj arapskoj djevojci, no pustinjske ruže, pješčane ruže ili desert roses, stone roses, sand roses predstavljaju selenitnu kristalnu formaciju koja nastaje u sedimentima tvoreči kristalnu strukturu sasvim nalik na ružu nevjerojatne ljepote. Može se reci da je selenit kristalna forma gipsa. Selenitne pustinjske ruže formiraju se na suhom jezerskom dnu kada se iz podzemlja podigne mala količina vode, pa se ubrzo nakon toga i povuče. Za formiranje pustinjske ruže bitno je da se pogode i vremenski i atmosferski faktor: Previše vode, kristalinska struktura biva isprana. Premalo vode, ništa se ne formira. Sam kristal formira se iz centralne točke te «raste» u raskošni ružin cvijet uslijed djelovanja vremenskih utjecaja. Ukoliko se nalaze izložene na površini, podložne su utjecaju abrazije i erozije pa traju svega nekoliko godina. Na grčkom, "selenites lithos" znači mjesečev kamen, od "selene" mjesec. Energije koje transferira mineral selenit te metafizička snaga arhetipa ruže poznata je svima koji se bave kamenjem i duhovnosti. Kamene ruže koje se mogu pronaći kod vještih arapskih preprodavača, znaju biti obrađene plinskom propanskom bakljom, znanom kao «brener», s kojim postižu efekt bijelih rubova na laticama kamene ruže. Sve ama baš sve možete saznati od recepcionera. Evo jednog primjerka kakvog možete nabaviti.
E da vam je koji pjesnik da ga pitate za savjet kad je ugledate kako sva prekrasna izlazi iz tramvaja ili dolazi iz smjera Tesline i Gajeve, dok sva onako blješti od sreće ili se možda srami zatvarajući latice. Da vam je neki shikh da zauvijek zaustavi taj trenutak, da je opjeva ili da vam da savjet što da sad radite s tom suptilnom ružom u vašoj ruci dok ju vodite nekud prema gornjem gradu.
Kasno je. Hotel se prazni. Prolazi mlada okružena pratiljama. Alžirke su žene nevjerojatne ljepote. Toliko lijepe da zastaje dah. Što je sve izmiješano u njihovoj krvi? Beduini, Berberi, Arapi, Europljani... Opija me miris jasmina koji ostaje u zraku nakon što su prošle pored mene.... vrti mi se u glavi...aman, aman... zašto taj lokalni Sting i Cheb ne prestaju?
...Sweet desert rose
This memory of Eden haunts us all
This desert flower, this rare perfume
Is the sweet intoxication of the fall
U fontani plivaju ružine latice. U holu više nema nikog. Društvo mi radi jedino prekrasna mlada prostituka. Palim joj cigaretu. Koliko ima godina? Koliko ima osmijeha za sve nas? Koliko pitanja za tebe, kćeri pustinje...
Koliko ?
|
|
