Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.
Njen pognuti lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.
Tako je nekad pisao Dragutin Tadijanović.
A danas? Dugo u noć, u ljetnu kišnu noć, moj otac Windowse proučava…njegov pognuti lik i prosjede njegove kose, odavno zališe laptop suzama. Jel znate koja je to ekipa?
Naši očevi, bivši drugovi koji su zamijenili svoje iskaznice ručicom u visini srca, oni koji su cijeli život grčili da izgrade vikendicu, da napune škrinju mesom, da organiziraju feštu gdje će se sve to proždrijeti za jedno popodne, da dobiju stan u centru grada, da skroje naš akademski život i karijeru, jer ipak oni najbolje znaju što je najbolje za nas, da ovladaju tajnama tenisa u cvijetu mladosti negdje oko trećeg puberteta u pedespetoj godini. Oni imaju nevjerojatnu volju da ovladaju svime. Oni su nepoderivi, oni su nezamjenjivi, oni su svugdje. Iza njih jednom riječju- potop. Kako su našoj cijeloj generaciji nametali svoj pogled na svijet, tako ga uporno pokušavaju nametnuti i informatičkoj tehnologiji. Zove me u hotelsku sobu oko ponoći.
- Čuj, negdje sam snimio fajl. Evo imam ispred sebe knjigu o Windowsima i nis mi nije jasno. Jel je na hardu ili je u u folderu…koji idiot je to tako sve postavio?!?!?
- Ejh… jal je u hardu, jal je u folderu…- pokušavam zadržati mirnoću usred sve te balkanske antiteze - gle, hard ti je ormar u ormaru imaš police, police su folderi. Na policama držis knjige one su ti fajlovi.
- Ali kako je moguće gurnuti knjigu u knjigu? Sad sam kreirao New Folder u New Folderu.., u njemu fajl i više ne mogu naći gdje je?! Ti to meni ne znaš objasniti sine...– kmeči svu svoju gorčinu kroz slušalicu i nepogrešivo uvijek i uvijek iznova pronalazi perforaciju u mojim pretankim živcima –
- Papičkamumaterina, planem, zamisli onda na policama držiš registrator. To ti je folder. U registrator ulažeš različite dokumente, fajlove…hrpa fajlova u jednom registratoru…hajde probaj u miru pa mi javi ili pitaj staru. Ona ti sve to kuži.-
Zove nakon pol sata: ovaaj, pokušavam ti poslati fajl sa onom klamericom no ne mogu ga više naći. Vjerojatno su ga izgubili ovi u firmi na emajlu...
- Nije niko ništa izgubio !!!!- dernjam se u slušalicu- Zamisli svoju stambenu zgradu, ona je kao tvoja firma. Ona ima svoju adresu: portov.stari@našakuća.hr. Znaci sa mankijem. Tako i ti u firmi imaš adresu na koju poštar nosi pismo. Evo šaljem ti mail pa ga otvori i opali mi reply.
- Ali meni tako ne piše u Outlooku! Piše samo portov stari.
- U zgradi imaš kaslić sa svojim imenom, tak da poštar zna u koji kaslić da ubaci pismo. Kužiš? Ajde, sad mi lijepo pošalji mail da vidim.-
Čekam pol sata i ništa ne stiže. Već je jedan iza ponoći. Valjda je jadan zaspao onako zgrbljen nad laptopom. Veli stara da ga tako nađe pred jutro. Šaljem mu novi mail.
Kako bi danas glasila Tadijanovićeva pjesma? Možda ovako nekako:
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Serveri s neta, nježnim rukama,
Spuštaju pokisle mailove na zemlju
Pazeć da ne bi tatu moga probudili.
Post je objavljen 07.07.2004. u 16:58 sati.