Čitam neki dan u kako Thompson gradi crkvu u Čavoglavima. Svašta. Bilo bi više koristi da skuplja pare kako bi se tamo izgradio zubarski dispanzer. No ovo je priča o Ani Mariji. Anamarija je gradila kapelice.
Franići su bili prava katolička obitelj. Dok je moj stari bio u depri zbog posla, stjecanja vikedice, stana u centru grada, direktorske fotelje, auta, kožnih garnitura ovog ili onog, a stara bacala kajle svemu tome što iz čistog sporta što zbog sekretarice 'kojabimumoglabit kćer' i dok su se oko svega toga svađali, volio sam provoditi vrijeme kod susjeda Franića. Ponajviše u Anamairijinoj sobi. Anamarija me puštala da sjedim tamo. Bila je starija 5 godina i pred mojim očima pretvarala se u ženu. Dok je uranjala u svijet izvan staklenog zvona, ja sam bio njen plišani zeko.
Sjedio bi na kauću bez glasa, a ona bi mi se povjeravala, pričala velike i mudre stvari iz svijeta odraslih. Pričala mi je i o Bogu, Isusu, svecima i vjeri. Njena soba bila je puna šarenih svetih slikica, raznih molitvi kao ono u stilu 'Božedaj mi snage da izdržim ono što ne mogu promjeniti' tralalala... I dok se spremala za školu, presvlačila haljinu i uvlačila u tjesne traperice, dok sam promatrao njeno gipko djevojačko tjelo kako se tu predamom rascvjetava, preobražava, prvi put sam osjetio da ovaj univerzum u relaciji sa nama, ipak krije nekakvu duboku TAJNU!
No kako to obično biva, dok stojite na pragu velikog otkrića, ova pala priroda se pobrine da tajna ostane i sačuvana. Dok mi je pričala o osjetio sam neobjašnjivi poriv, čuvstvo koje do sad nisam poznavao, kako se penje uz kičmu, ovladava mojom desnicom i u sljedećem trenutku, uhvatio sam sam sebe kako stojim tik do Anamarije i držim je za lijevu sisicu. Nije micala moju ruku, samo mi je vrlo ozbiljno objašnjavala otajstva kršćanske vjere. Ne znam zašto, ali sve mi se to činilo nekako teoretski, nabiflano, nekako naivno i bez uporišta u stvarnosti. Jedina stvarnost bila je eto njena topla loptica skočica u mojoj ruci. No zbog Anamarije, želio sam vjerovati u sve to.
A onda sam jednog dana čuo da stariji dečki govore o njoj kako radi od pice kapelice.
Sjećam se kako sam sjedio u pizzeriji Kamenita vrata i promatrao pic majstora kako razvlači tjesto za picu. Nije mi bilo jasno što to Anamarija radi od pice, pa sam pitao starog, a on se seronja počeo histerično smijti na sav glas i ponavljati moje riječi tako das se cerekala i cijela pizzerija. I dok mi je stara cijelo popodne pokušavala zaljepiti šamarčinu i za najmanju sitnicu, bio sam ljut na sebe što sam izdao Anamarijinu tajnu. Nisam znao što je to, ali osjećao sam da je to nešto Anamariji jako sveto. Nekako u isto vrijeme, Anamarijin mlađi brat, moj vršnjak i najbolji prijatelj, moj dobri Vjekić, nagovarao me da idem s njim na vjeronauk. Uvjeravao me da je tamo veselije nego u svetu drugara Branka Kockice. Rekao je da tamo pričaju o Isuseku, da tamo veselo pjevaju, crtaju, gledaju filmove, časne im peku kolače, a ima i stol za ping pong... Rekao je da tamo ima i famozna kapelica. Kapelica ?! Vjeronauk je pravo mjesto gdje uz kapelicu mogu poniknuti u Anamarijinu tajnu. Kada sam ušao svi su se debilno smješkali, nudili me kolačima. Zatim smo pjevali, pa je časna uzela neku kičastu slikovnicu i počela priču o Mariji i Isuseku i, ah, konačno... došlo je vrijeme za pitanja:
- Druže fra Jozo, kako to Anamarija gradi od pice kapelice?- upitah smjelo. Nastade tajac.
- To znači da je ona smjerna katolkinja, mucao je fra Jozo, to znači da je ona, jel, djevica. Čista, neokaljana poput naše Marije.-
Jadni fra Jozo. Nije znao da je mali Portiljo u to vrijeme bio intoksiniran literaturom Danikena, Kazanceva i ostalih proroka bogova iz svemira.
- Marija je zanjela po Duhu Svetom kako bi rodila djetešce Isusa...,
- Ali, bunio sam se, to znači da se Marija nije ljubila sa stričekom Josipom, nego da je u svemirskom brodu imala umjetnu oplodnju, bezgrešno začeće. Isus nije sin Božji, nego je djete iz epruvete.
- Blasfemija..., blasfemija... šaptao je onako, više za sebe fra Ivo i dugo netremice piljio praznim pogledom u moje mungosice. Mogu se se zakleti kako je u duhu oko moje noge polako, sadistički zatezao onu tekovinu svete inkvizicije, spravicu zvanu "španoljska čizma"
- Recimo anđeli, vele da oni imaju krila, ali nisu to krila, nego raketni motori!- biflao sam, ona dva lika koja su stajala uz Isusov grob?
- Ne huli nestretniče...-zastenjo je- što s njima?
- Pa imali su svjetleća odjela, znači i oni su bili astronauti !!
Na to je pop poludio. Spominjao mi oca kumunjaru, rekao i je i to da sam udbaški provokator i još svašta je rekao pa su časne i djeca začepile uši. I tako je završio moj nauk pod okriljem crkve u hrvata, izdrađene na Petru stijeni, nositeljici vjere koju su barbarski Hrvati prihvatili kad im je obećano da će se moćni Sveti Petar borit na njihovoj strani u svim bitkama. Od tog dana od Petra Stijene, postao mi je draži Blek Stena. Od Marka, Luke i Mateja, komandant Mark, Blaf i Žalosna Sova. Od apostola, Vukovi s Ontarija. Rimljane su zamjenili Crveni Mundiri, a Isusa Sandokan.
Siroti Vjekić je zamoljen da me više ne dovodi na vjeronauk pod prijetnjom da neće ići na prvu pričest. I tako. Bilo mi je žao zbog Vjeke. Da li se tako glupo osjećala i sirota zmija u raju? Ne znam. Ubrzo smo se odselili. Anamarija i njene kapelice nestale su iz moga života. Kasnije su mi ispričali kako je Anamarija sa 17 godina otišla u posjet svom prijatelju mladom bogoslovu na straži pored Prizrena, i zatrudnjela s njim u nekom opskurnom motelu. Vjekić je obrijao glavu, otišao u Indiju i postao Krishnin bhakta, striček Franić je pobjegao u Australiju sa svojom mladom studenticom, a teta Mira je teška alkoholičarka. Šarene slikovnice o Isuseku ostale su za mene djetinjarija i ja sam ih uz Franjiće prezirao. I Anamariju. Najviše od svih Anamariju.
Sjetim se tih nevinih dana dok sam bio Sretno dijete i dok je Anamarija gradila od pice kaplice, dok je i sama crkva u hrvata pomalo ličila na prvotne kršćane u katakombama. Danas je to sve pomodnost. Religija se svela na puku izvanjsku formu. Danas nam Thopmspon gradi crkve i kapelice, danas mi ne daju da tragam za Buddhom nedeljom o supermarketima. Bog je ostao skriven od nas. Nevidljiv. Tih. A ja? Di sam ja u svemu tome bio sve ove godine? A uvijek tu negdje. I kad sam se tome najmanje nadao
BANG BANG
You shot me down,
I hit the ground
Upucao me. Samo tako. Odstrijelio me poput kakva muflona kapitalca sa svoje čeke. Da, baš kako pjeva Cher u svojoj pjesmi, Bog me poput Pavla oborio na tlo, srušio sa konja vlastita ega na putu za neki sasvim moj Damask i ja sam se- obratio. I tako. Svatih da tijekom svih ovih godina, dok su drugi gradili kapelice po ovom svijetu, ja sam u svom srcu izgradio Bogu veličanstven hram.
I hvala ti za sve tvoje kapelice Anamarija. I oprosti mi za sav onaj prijezir. Uz tebe sam prvi put osjetio da se budi 'ono nešto' za čim sam od tada krenuo u potragu. Tek danas znam da je njena transformacija probudila u meni (pra)sjećanje na jednu davno zaboravljenju formu. Anamarija se tada eto preklopila sa njom, sa mojom Animom. Sa nečim unutarnjim i skrivenim od oka, nečim što nosi u sebi svatko od nas.
Post je objavljen 06.07.2004. u 17:02 sati.