Listao sam prošli tjedan kulturnu ponudu Zagreba. Katastrofa. Ništa. Fale mi histrionska ljeta na Opatovini. Fali mi vitez Siniša i kontesa Nera. Vitez Zlatko je na Brijunima, Marat Sade by Lenka & Rade. Šetali smo tako mala kovrčava i ja neku večer Opatovinom, sreli prijatelje i sjeli s njima na piće. Odmah su nas počeli davit i ja sam se totalno isključio. Kad malo bolje promislim, ipak su to njeni prijatelji.
Nešto mi cijelo vrijeme nije dalo mira, nešto čije naznake prepoznajem u dolasku i odlasku, pa sam pronašao izgovor da odem do kioska. I hodam tako, preskačem preko raskopane Tkalče, sve se osvrćem, čekam i iščekujem da se nešto dogodi. Spazih jednu omalenu ženu kako se spušta prema Trgu sa suncobranom u ruci, sunčani sat joj za leđima. I tada je nastala ova priča.
Dok ne upale lampe, Marija Jurić Zagorka priča mi o djevicama, onim malo ludim kako išle su u polje, kako išle su susret ne ponijevši ulje za svoje svjetiljke. A on im reče; zaista, zaista.., ne poznam vas. Ko svaka muška svinja. Tko li je kasnije pisao o njima? Tko li je virkao kroz prozor gostinske sobe gdje su ih uzimali putnici namjernici? Tko li je plakao neutješno i otišao tamo pod daleke mu zidine da ga pronađe i saspe sve u lice? Dok stoji pod sunčanim satom, priča mi o umornom moru koje izgleda kao žena nakon ljubavi. Polutužna.., upletene kose i onako..zna...ko je opet tu jači... Priča mi o Mariji od Magdale. U Tkalčićevu se ulicu se od Krvavog mosta polagano uvlaci noć. Pale se i plinske lanterne.
Po etimologiji, na hebrejskom Migdal znaci kula snage, a Magdala ( mag’ da-la ) je aramejska je rijec, znaci utvrdu ili kulu. Ili jos preciznije, Kulu sa sunčanim satom. Što još povezuje osim sunčanog sata povezuje dvije Marije? Odnos koji su suvremenici imali prema njima. U Evanđelju po Tomi, pronađenom u Nag Hammadiju, izražava se stav Petra: “…Šimun Petar im je rekao (učenicima): Neka nas Marija (Magdalena) napusti…zato jer žene nisu dostojne Života (u Bogu). No Isus mu reče: Ja ću je osobno onda voditi da ju napravim ‘muškarcem’…” S istim problemom suočila se i naša Marija, naša gospa, notre damme kako bi rekli Francuzi. Nailazila je samo na podsmijeh i omalovažavanje svojih kolega novinara, pisaca i izdavača koji su bili protiv nje samo zato što je - žena.
U jednoj od legendi, Marija Magdalena je zajedno sa Josipom od Arimateje doplovila do Francuske i donijela Sveti Gral. Živjela je kao pustinjak, hermit, u jednoj od pećina Langadoca. U poemi koju je napisao 1210. g. napisao Wolfram von Eschenbach, a koja je poslužila kao predlozak Richardu Wagneru, vitez Parsival kreće u svoju potragu i susreče Kralja Ribara, čuvara misterije Grala. Svoga pustinjaka naša Marija smjesta bas na Ribnjak. Ta gdje bi naš ribar ljudi mogao stolovati nego na Ribnjaku? U njenom romanu “Plameni inkvizitora” on je čuvar tajne naših domaćih heretika, naših patarena. Istih onih kojima je Marija Magdalena donijela misterij Grala u Francusku. Francuski katari dolazili su na nauk kod naših dobrih Krstjana, prvo u Hrvatsku, a kasnije u Bosnu. Možemo biti ponosni da su naši preci na ovim prostorima, stoljećima predstavljali Svjetlo u mraku srednjevjekovno Europe.
A gdje je jednom zasjalo, ono se uvijek vraća.
Tko od nas nije čuo za Manduševac? Po legendi, djevojka Manda zagrabila je iz tog izvora vodu i dala je umornom vitezu/vojniku. Legenda kaže, da svatko onaj tko popije te vode, nikad je vise neće zaboraviti i uvijek će se vraćati tom izvoru. A što kaže priča o Gralu? Onaj tko jednom nađe Sveti Gral i kuša sa njegovih nepresušnih izvora uvijek će žeđati za njegovim sadržajem. Znate li da na aramejskom, na jeziku kojim je govorio Isus, Manda znači -Spoznaja?
U tome se dvije predaje u potpunosti slažu: onaj tko jednom kuša živu vodu sa izvora, Riječ Božju sa Izvora svake istinske spoznaje, više to nikad ne može zaboraviti.
A ja ne mogu zaboraviti ovaj grad i stalno mu se vraćam. Njegovim pričama, tajnama i ljudima koji ga cine onim sto on jest. Tko zna možda sam nekad, negdje i sam kušao sa sličnog izvora? Marija zna. No ona o tome šuti. Noge joj mahovina.
I dok se ovako neopaženo iskradam kroz rijeci dragih ljudi, dok čekam nekog sasvim svojeg Godota, dok tražim neku sasvim svoju Dulcineu, (koja naravno ima sasvim najljepše ruke i evo je tu do mene) pitam je:
Tko sam?
Samo pasivni promatrač, odgovara, skriven između redova vlastitog poimanja stvarnosti.