Hmmm, da ovo sve ne bi ispalo kao ispovijest ostarjela Violent Femmes fana...
ajmo njuejđeri da vas vidim. Jel znate što je to inicijacija?
E pa ja ću vam reč. Inicijacija je kad zbog NJE prvo bauljate u kasne sate probijajući se mračnim usponom kroz neku šumu, a onda banete, pred neki opskurni klub zvan «Jabuka», onako u svijetloj jakni od perja, dok mirišete na bakine štrudle od sira i čašu mlijeka prije spavanja. I onda ugledate nju kako se uvija i pleše sa žujom u ruci među gomilom najzačudnijih likova kakve niste mogli zamisliti ni dok ste čitali Tolkienove opise Orka i planinskih trollova. I utaman kad ste umalo rekli 'jebote' zbunjeni svim tim novim svijetom u koji ste uronili, utaman kad se sjetite Ivice, Marice i vještičine kučice na proplanku, taman kada pomislite da je to vaša krajnja granica, da nemate više kud, da ste prenapregnuli svoja čula, pomakli markere svog poznatog svijeta do krajnjih granica,
tada sa zvučnika odjekne prvi takt Violent Femmesa..,
trenutak je to u kome se zapale svi vaši eteri, jedna sasvim mala, sasvim vaša osobna apokalipsa pri kojoj se raspadnete u tisuće i tisuće komadića i onda ponovno sakupite, posloženi u nekoj čudnovatoj formi, nekoj sasvim stranoj matrici, trenutak u kojem u vama iskrsnu koje niste poznavali od prije, velike i čudne stvari… I kad se preispitate u tom djeliću sekunde i ne pronađete u sebi niti jednu misao osim – 'ujebote…' shvatite da u svakom početku uistinu bijaše- Riječ.
Jedna sasvim logična riječ, hermetička sublimacija kojom se svo vaše dotadašnje stanje sažme i izbjeli u vešmašini vaše grlene čakre, riječ koja je alpha i omega, početak i kraj, točka u iz koje ste krenuli na svoje putovanje mebiusovom trakom te na njegovom kraju opet u njoj i završili, iako na suprotnoj strani gdje je sve nekako naglavačke vašem inertnom umu, i dok osjećate ono neugodno grebuckanje u grlu i mravce što se penju uz kičmu, u vama iskrsava neko davno, poznato, umirujuće obećanje da će se dogoditi nešto lijepo.
Tada, dok ste po prvi put u vašem životu s jedne strane nijemi svjedok umiranja nečeg starog, s druge strane rađanja nečeg sasvim novog unutar vašeg sistema, uspostavljanja jednog sasvim novog poretka, jedne dimenzije postojanja, koja se neovisno o kvaliteti, ipak razlikuje od vašeg dotadašnjeg, tek tada možete samo tiho uzdahnuti poput astronauta Davea Bowmana i pokušati reći nešto u stilu kao 'omajgad… ic ful of stars'…
Ali to nije film pun dubokih misli, riječi i ekstatičnih vrhunaca, nego je to stvarnost !!! Začudili bi se koliko je stvarnost jednostavna, fundamentalna, lišena suvišnog s one strane svake estetike ma koliko mi imali potrebu za njome. I tako za vas 'ujebote' u svim segmentima uistinu postane jedan stvaralački FIAT iz kojeg će se iz prajuhe, pramaterije u maternici vašeg starog poznatog svijeta se uz jedan veliki orgazmički prasak, Bing Bang, uistinu i desiti nešto lijepo i skriveno od oka. Jer stvaranje nečeg novog pa makar to bio jedan sasvim novi nužni poredak ili stanje, svakako je u funkciji iskustva. Dali je to odgovor na pitanje zašto mi u svemu izvanjskom bezuspješno tražimo ljepotu, a zaboravljamo je potražiti upravo u nama samima?
Dali je tako izgledao pad Adama i Eve? Milijarde godina stvaranja svih ovih 'ljepota' materijalnog univerzuma, svi ti eoni evolucije, a sve u funkciji njihova pada i ponovnog uzdizanja, za mene su kao svjedoka stvaranja bile samo djelić sekunde, ali sasvim dovoljno da se tamo dolje, duboko u meni počinje pomaljati religija. U odsustvu povezanosti sa prvobitnim stanjem očitovanja, žitelji mojih malih unutrašnjih svjetova, moji misaoni oblici, počeli su vjerovati i nadati se u očekivanju spasitelja. Mesije.
I tako, kada je već cijeli overloudani sistem prijeti da se sruši, dok stojite na ulazu «Jabuke» i treperite poput ranih kršćana u areni, poput Bambija u visokoj travi pred nadolazećom kosilicom, dok i Femmsi praše '…Why can't I get just one kiss…' pokraj mene se stvorila se ona. Chloe.
Probivši se do mene, onako s čikom u jednoj, žujom u drugoj, uvalila mi je hostiju svoje jezičine do grla, spržila me kroz pleksuse od glave do dupeta, pomela poput šlepera na autocesti celebrospinalnog sistema menemog plahog Bambija, mog eternog dvojnika kroz svih njegovih 72 000 nadisa potisnuvši mi svu dječačku romantiku skroz do jaja. Tu na licu mjesta. Jasno, čisto, sirovo. Možeš li se s time nositi dečko?
- Mogu, ujebote… bile su dakle moje prve riječi, primal scream u jednom sasvim novom polju, sasvim novom rođenju odozgo iz žuje i Femmsa iz zvučnika. Mene su tada i tamo in(f)icirali Violent Femmsi i Chloe
E to vam je njuejđeri moji inicijacija…a ne nošenje bijelih maramica i cvjetića gosponu Miklecu, šarenih eurića vašim Reiki majstorima.
(kraj prvog djela...)
Post je objavljen 19.07.2004. u 16:34 sati.