Moram se pohvalit. Dobio sam nedavno prvu nagradu za poeziju koju dodjeljuje jedna naša Velika Firma, okosnica hrvatskog gospodarstva, izdašni sponzor kulture u Hrvata te papina dolaska.
Drugim riječima, uz hall of fame prikazan kao stavka u nekom stupcu odbitaka od poreza zbog poticanja kulture, uz značke, upaljače, rokovnike, registratore i kalendare i mjedenu plaketu koju mogu fino objesit u forcimeru, zamislite, to povlači za sobom i izdavanje knjige. Pljunut će lovu i štampat mi knjigu. He he. Na svečanoj ceremoniji skupili se tako radni ljudi i građani, novinari, a većina – penzioneri. Sjede pemzići tako u velikoj klimatiziranoj prostoriji sretni što ih se netko uopće sjetio, onako s mislima duboko u zamamnom hladnom buffetu i zlatnom nektaru iz buteljki pokraj kojih su prošli na ulasku u dvoranu. Obilno sline, stvarajući tako vlagu u ovom sparnom danu, sasvim mediternski ugođaj. Svud uokolo slike sa likovnog djela natječaja: maslinici, ribe, vedute naše obale… piva i klapa ispod 220 volta o staroj materi koja šije bilo platno. "Klapa" nema veze s filmom, to su vam oni Dalmoši u crnim odijelcima opasani crvenim vatrogasnim pojasom oko struka. Milina jedna. Onda su se nizali govori, jedan za drugim, pa se malo pivalo i pljeskalo, pa se obrazlagalo.
MC je pročitao obrazloženje žirija. Vau! Đizus! Uvijek sam se pitao kako ljudi doživljavaju to što pišem. Ali ovo... ovo je pisao neki forenzičar, napravivši pravu vivisekciju na truplu moje poezije. Ništ' nisam skužio kaj je htio reč, osim da sam ja već potpuno gotov pjesnik, atraktivnih formalno jezičnih rješenja, ispisana i prepoznatljiva rukopisa. Pa naravno kad su sve pjesme poslane u Arialu font 12, kaj bi oni sad? Zatim saznah da je sve to semantički zbijeno, ekonomičnijeg jezičnog izražaja, asketskije i ogoljenije, ali jače izražajne snage, elokventnijih slika i snaaaažnih, snažnijih metafora te spretnijeg i žustrijeg kretanja kroz prostorni plan same pjesme od svih ostalih kandidata. Ovo zadnje mi se svidjelo. Uf uf kretanje kroz prostorni plan same pjesme. Onako zavaljen u tijesnoj stolici, imao sam filing mistične gilde navigatora, onih plutajućih hladetina u tankovima iz herbertove "Dune" koji koristeći spice spretno putuju svemirom bez kretanja prelamajući vrijeme i prostor.
Eto vidite, to je prava kritika, a ne ko vi koji samo ostavljate smajlije i neartikulirane uzdahe oduševljenja. Dajte potrudite se malo ili odite šarat na lebov blog.
Saznah i to, da moj poetski napor… ček ček, zašto bi pisanje poezije bilo napor? Pa nije poezija kenjanje britvi, porođajne muke nekog tuberkuloznog depresivca iz 19 stoljeća, koji snubi za voljenom i reže vene, sanja koricu kruha ili ga jebe društvo u koje se ne može uklopiti… Poezija je poput začina, poput melanža kojeg proizvode divovski crvi ispod površine vašeg malog pustinjskog planeta. I ona baš poput spicea, mora teći…
I tako oni moj poetski napor ocjenjuju kao velik i autentičan doprinos najmlađem hrvatskom pjesništvu, kao početak izvjesne i zanimljive književne karijere. Viš vraga! A? Onda su svi oduševljeno pljeskali, onda sam ja izašao i zahvalio se rekavši da ionako pišem isključivo za vrijeme radnog vremena što me čini jedni od najbolje plaćenih hrvatskih pisaca i ko kaže da se u Hrvatskoj ne može živjeti od pisanja?
I dok sam stajao pred tim dobrim ljudima i dok me sve podsjećalo na neka bivša vremena, nešt me spucalo… dobio sam napadaj da i ja održim govoranciju. U stvari, oduvijek sam želio održati govoranciju. Onak pravu, da svima od miline protrnu zubi i prostata. Sjećam se ko da je danas bilo, zadnju nagradu koju sam dobio za poetski izričaj ko klincu mi je uručio neki pijani general u domu JNA, onom hramu kulture u ulici Socijalističke revolucije. Pobijedio sam na nekom natječaju SUBNOR-a, a sjećam se i prve kitice:
Navrh brda, u šumarku,
stoji jedan malen grob.
Ubili su ga u jarku,
jer im nije htio biti rob.
- Bravo dete, bravo borac ! To je naša budućnost ! – kliknuo je general i kanuo suzom na svoje izborano lice. Jebiga, uvijek sam znao nekako doprijeti do srca žena i establishmenta. Onako dirnuto me triput zabalio po šljivi i janjetini, tutnuo karamfil u ruku otirući suzu iz oka zapoćeo govoranciju i tumplajući me pritom cijelo vrijeme šapetinom po glavi kao da želi u nju zauvijek usaditi sve tekovine naše revolucije. A govorancija je trajala i trajala, baš kao i sama revolucija. A kao što znate, revolucija nikad ne prestaje. Ona je u nama.
I tako sam ja pred ovim pemzičima, dobio napadaj da ih podsjetim na revoluciju.
I opalio sam govor. Pravi pravcati!.
Iso miki kakav je to govor bio! Prošlost, sadašnjost i svjetla budućnost, Hrvati, od stoljeća sedmog, kamen, samoća, pjesnik, svjetlo u mraku, ljubav, dolje zemlja, gore nebeske visine u koje uzlijeće duh pjesnika... Jao što sam sve nasro, bože mili… Spomenuo sam naravno i nju, voljenu ženu, svoju muzu inspiratriče bez koje se taj božanski nektar ne bi ovaplotio u mojoj suptilnoj poeziji.
Onda sam pročitao i jednu svoju pjesmu.
I svi su plakali.
I mala kovrčava je plakala od sreće i ponosa, sunce moje…