penetenziagite

četvrtak, 03.04.2025.

Nulta točka

Ako postoji mjesto u ovoj civilizaciji koje je nulta točka, barem kada govorimo o kulturi, umjetnosti, znanosti - onda je to, kažu mnnogo upućeniji od mene, ovo mjesto. Čak, ako u obzir uzmeš sve što se tamo skupilo, najčešće po nabavnoj cijeni nula - lako će te recimo impresionirati otisci stopa praljudi stari nekoliko milijuna godina. Iz Afrike; no za svaki slučaj su tu, na tom mjestu. Pa, hajdemo onda tamo. Ruka u ruci, ruksak gore, kovčeg dolje, autobus i avion, kišobran koji će sve ove dane stajati na polici i aloe vera za lice koja nama optimistima sigurno u ožujku neće trebati; brod sa palubom na kojoj sve bliješti od sunca i vjetra; podivljala rijeka i tihi, pulsirajući underground. Vele kako su Englezi posljednji praljudi na planetu; sudeći po humoru koji im je svojstven, ne bih se umio usprotiviti. Recimo, izlazimo iz srca zemlje tamo kod St. Paula ("moramo još i to vidjeti, daj mi ruku, poslije ćemo sjesti"), pa zaslijepljen danjim svjetlom ne gledajući na sve strane oko sebe, kako bi valjalo, pitam prvog mladića u bijeloj košulji s lunchem pod rukom, gdje je katedrala, a on smrtno ozbiljan pokaže rukom na ogromnu kupolu iza mene i tiho prozbori (prije nego li ću prasnuti u smijeh od vlastite gluposti)

- Maybe You should try this way?

Nije vam to tako skupo kako nas plaše i kako na prvi pogled izgleda; prosječna plaća za te kukavce je - kažu - najmanje tri i pol do četiri tisuće funti, a kada od Glockenspiela zađeš dublje u Soho, Chinatown ili West End, iza ugla, pa još jednom iza ugla, tamo gdje uopće u nekoj toploj, vjetrovitoj noći ima mjesta za nasloniti se na zid, među svjetlima s neba i sa zidova - dočekat će te pub u kojem oveća točena irska i pepsi koštaju oko šest do sedam funti. Malo skuplje nego kod nas, pa si ti misli. Ili fish and chips u mirnom i mračnom popodnevnom Weatherspoonu kod Holborna; deset funti porcija skupa sa pijačom. Uglavnom, ne moraš trošiti na National History, niti na Maritime museum, niti na National Gallery, niti na British, a da svakog pogledaš kako valja, trebao bi ti čitav dan. Ili da prošetaš sve ovo što smo preletjeli po tračnicama za jedva funtu dnevno, udišući prvi dah proljeća pod pupovima starih hrastova St. James Parka ili nad travčicama trista godina na istu visinu košenih travnjaka. Pa se u jedanaest navečer nekako dovlačili do kreveta i u istoj pozi u kojoj si jedva od umora opran zalegao dočekivali jutro; nešto što se nije desilo već godinama.

Uglavnom, stiglo se i do Covent Gardena na čaj (na cijelom marketu nisam vidio jedan jedini bedž za jaknu, a i Njen prst ostao je prazan, "kupit ćemo negdje drugdje, jesi lud"); do Camdena na razgledavanje, do sjajne male knjižare u South Kensingtonu, sa Marquezom, Kafkom i Orwellom za pet funti; do Highburrya na odavanje počasti; tamo negdje gdje su davno carevali Paul Merson, Ian Wright ili Selley danas je ograđeno elitno stambeno naselje.

Lako je bilo njima; oni su se morali tući sami među sobom kako bi im bilo dovoljno uzbudljivo. Izgleda da taj strašan običaj sada preuzimamo i mi sami. Moda je moda, važno je biti u trendu; iako ponekad, kada recimo pogledaš svijet iz naše mišje rupe, imaš osjećaj da su mnogi upravo pristigli tamo gdje smo mi već bili prije trideset, ili osamdeset godina, ili tko zna kada: nigdje.

No, ne treba se puno potruditi da te takve misli napuste i otisnu se od tebe kao posljednji brod na Embankmentu; samo sjedneš pod krošnje Leicester Squarea ili kraj doka Greenwicha, ili tko zna već gdje, pa strastven i nježan stari ulični svirač započne brižno prebirati po žicama gitare neku stvar na koju smo s dvadeset skakali do pod strop Kulušića, a niz grlo ti se slijeva prvi pravi espresso što si ga u danima iza nas popio još tamo od birtije na Kvatriću. Tada barem načas pomisliš kako je svijet jedan veliki cirkus u kojem je dovoljno odlutati malo u stranu, samo ako ti oni jaki, važni i snažni takvo što dopuste - i ako to želiš: da bi shvatio kako je lijepo biti živ.

Ako vas smetaju maleni formati sličica, znajte: namjerno su takvi. Nije to toliko daleko i nedostižno kako na prvi pogled izgleda. Što će vam sličice; pođite pa se uvjerite i sami a ne da vam tamo nekakav vjetar o tome pametuje.