vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 28.02.2025.

Kako je neki dječak spoznavao smrt

Malen još i posve nemoćan, hodao si već naokolo s ocem širinama svijeta pod suncem veseljem i upornošću mrava, pa ste jednoga davnog dana naišli na zvuk što ga je proljetni topli vjetar donosio s daleka groblja za livadama i s ruba ste šume promatrali – ili možda bolje reći: slušali ste sprovod.
Niti ne sluteći da ćeš već kroz koju godinu i sam svirati nekakav puhački instrument, slušao si pjev dalekih klarineta, truba i trombona nad nečijim lijesom u toplom poslijepodnevu, pa upitao oca što je to dobivši sasvim nepromišljen odgovor kako je običaj da na nečijem sprovodu svira glazba.
Nije ti, naravno, bilo dovoljno znati samo to; zato si odmah upitao što se dešava s čovjekom kada umre. Ocu je još strašnije od toga jer mora odgovarati petogodišnjaku na takva pitanja bilo to što si posve zašutio nakon njegova odgovora da čovjeka tada zakopaju u zemlju –
i nakon toga ništa više nisi pitao.


Jednog također davnog popodneva, malo manje davnog, hodajući nasipom uz potok nakon čitava jutra provedenog u šumama i na livadama što su tutnjale radošću i skladom, okruženi toplim mirisom jeseni i prvim pticama što će letjeti na jug hodali ste zaneseno i brzo prema kući gledajući kako sunce naliježe na dan poput topla i tamna pokrivača na umorno i sanjivo tijelo.
U utabanoj travi nasipa ugledao si tada mišji leš: sasvim malen, siv i bespomoćan, ispružen na leđima i krvav negdje oko glavice, pa si ponovno upitao što je to, znajući odgovor kojeg ćeš dobiti: to je mrtav miš – i ponovno si naglo i turobno ušutio
ne pitajući više ništa.


Konačno, jednog nešto manje davnog popodneva, idući na neku utakmicu i trčeći iz tek pristiglog vlaka u polumraku preko kolosijeka prema dvorani, vas dvojica gotovo da ste se spotakli o leš žutog, raširenog i obezglavljenog pileta na stazi upakiran na plastičnom zelenom podlošku i bačen na tlo poput smeća – što je nekome užurbanom očito ispao na putu kući k pripremi ručka, pa nije smatrao potrebnim niti pomaknuti ga, a kamo li uzeti ga u svoje dlanove natrag, nježno i tiho, kako se u naručje podižu preminula braća što su za nas položila svoje živote da bismo mi umjesto njih živjeli.
Nije te one večeri veselilo ni mnoštvo postignutih zgoditaka, ni ustrajno, veselo, vjerojatno desetminutno uzvikivanje tisuća grla iz jednog pa drugog dijela dvorane naizmjence što je zdušno, kao jedan, bodrila naše na putu do preokreta i teško izvojevane pobjede: tiho si na povratku nazad prošaptao upozorenje da pazite gdje stajete u mraku kako ne biste pregazili ono – kako si kazao – uzalud ubijeno stvorenje.
Dok ste u šutnji čekali posljednji vlak iz grada slušajući tanašan, sve jači cvilež tračnica ispod perona u ledenoj tišini crvenih signalnih svjetala i škripi brklji što se spuštaju na nedaleki kolnik, otac je pod zvijezdama ponoći osjećao kako mu oči postaju mutne, misleći o tome kako bi se valjalo upitati ne samo jesu li uzaludne tolike smrti
nego i životi.


Vjerojatno ne bi trebalo sumnjati kako nije neumjesno zamijetiti da si zapravo bio sretan, jer smrti si prilazio svojim mislima ne svjedočeći očima, kao što su to morali milijuni djevojčica i dječaka negdje sasvim blizu tebe.
Svjedočiti, ili umirati.

28.02.2025. u 20:13 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.