vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 15.07.2024.

Požrtvovnost

Ako ima ičeg dobrog u vijesti o atentatu na Donalda Trumpa, to je onda činjenica da teoretičari zavjera na ovu pasju vrućinu moraju iznova smišljati obrasce u koje bi strpali još jednoga koji je u ruke uzeo mač pravednika. No, izuzetno je teško misliti da bi se svijet umio objasniti u jednoj ili dvije rečenice.

Prije nekih dva mjeseca, u slučaju pucnjave na slovačkog premijera Fica, bio je to navodno ostarjeli ljevičar (sasvim netipičan, jer je, što je vrlo nezgodno po teoriju, bio protu-eu, protu-nato i protu-zelenski raspoložen i radikalizirao se nedavno prije tog nedjela, ali to je bilo zgodno za prešutjeti i preskočiti), a ovaj slučaj Thomasa Crooksa – kao recimo niti slučaj nesretnog Danijela Bezuka iz listopada dvijeidvadesete ili onog norveškog Breivika ili čak nekog tamo Lee Harveya Osvalda, koji je bio sve samo ne star i okrenut osjećaju za socijalnu pravdu – ne uklapaju se u taj obrazac baš nikako; kakva nezgoda. Te golobrad mladac, te očito indoktrinirani radikal (potpuno svejedno je na koju stranu) koji od života nema ništa osim mržnje i osjećanja nevoljenja.

Lako je zaboraviti da pod svim tim ljudima postoji doista jedan zajednički nazivnik: užas praznine muških života kojoj su dopustili da se u njih ulije čitajući, prateći i sudjelujući godinama u nekakvim kampanjama, raspravama i životima za koje su uvijek krivi samo i jedino drugi. Sve knjige, glazba, priroda, događaji i doživljaji, sve lijepo, blago i jednostavno - u takvom paklu postaje besmisleno, jadno i nevažno: važno je jedino obračunavati se i mrziti s onim drugima, tuđima, njihovima.

Najstrašnije od svega nije to kada tebe netko drugi strpa u obrazac: to je tako ljudski, slabašno i očekivano. Najstrašnije je kada u obrazac sebe strpaš ti sam.

Morat će se povijest pisati iznova. A u njoj, sada je prilično očito, postoji i jedna neobična stvar; ako će Amerikanci imati prljavog rublja koje će se morati oprati, onda će to rublje prati kod sebe, u svome dvorištu. Jer, ne zaboravimo, da nije bilo awacsa i demokratske bidenovske goniometrije, tko zna bi li moguće bilo tako gordo i pobjedonosno rašarafiti onu zloslutnu Republiku Srpsku Krajinu prije trideset ljeta. Pored Clintonove prijateljske administracije s izdajničkim mrljama na štofu, nitko nije imao previše volje nakon jedne Srebrenice uvoditi sankcije za neku tamo Hrvatsku na kraj svijeta. Republikanci su ljudi od računovodstva a ne prekaljeni vizionari pa su u pravilu puno nezainteresiraniji za to što bi netko bilo kome u svijetu, pa i nama - spustio gaće, ili što bismo mi to rado učinili nekome drugome, samo da možemo i smijemo.

Ovaj put dakle, ma što o tome mislio Sabor i svi zakonski prijedlozi, neće biti ni awacsa, ni mladog muškog mesa, niti volje da se ratuje. Kako je nedavno rekao jedan Nato general, sva je sreća što su Rusi toliko pijani od moćimi osjećaja veličine, pa pojma nemaju da od Baltika do Biskaja ne bi bilo moguće sklopiti poštenu diviziju ljudi spremnih da štite i bore se za ono što imaju.

No, u toj povijesti; toj koja se već – nemajte u to sumnje – negdje piše, nipošto i nikada neće biti zasluženog mjesta niti za sve one koji su u svojim obračunima sijali osude i isključivost, iako su baš to riječi koje najdublje ulaze u tamne, slabe i nejake duše oko nas o kojima tako žalosno rijetko brinemo, pa u njima stvaraju beznadnu tminu koja potječe na akciju.

Društvo je flajšmašina; ako samo pokažeš da si slab, bit ćeš zakucan za pod uz radost promatrača. Ništa toliko ljude na žalost ne veseli koliko osjećaj nadmoći i tuđe slabosti. Zov tuđe grbače, makar samo figurativno, neodoljiv je.

Svi atentatori bili su gaženi, neshvaćeni, ponižavani, ostavljeni. Nisu umjeli pobjeći i izdići se nad zajednicom u kojoj jesu. Zlo ih je proželo do konca. Ne treba ih žaliti ni mrziti, nego razumjeti da tu društvo ne želi i ne može učiniti puno: društvo ne postoji zato da bi ljudi u njemu bili sretni, nego da bi se njima vladalo i upravljalo.

Povijest eto tako slavodobitno može zanemariti činjenicu da je ne bi niti bilo kada joj ne bismo dopustili da proviruje glavom svako malo; kada bismo baš mi, svi zajedno i svi odjednom, ili barem većina običnih i tihih, na sve njene marifetluke skrenuli glavom, odmahnuli rukom i kazali: neću svojim riječima ni djelima stvarati pakao; učinit ću nešto sa svojim životom; ja, sam sa sobom.

Čivjek da nešto sam učini sa svojim životom? Nemoguće.

Kad se sada recimo sjetim kraja osamdesetih, mogu sasvim jasno razaznati tko su bili ljudi oko mene koji su se na neki način bavili politikom; oni koje su zanimali neki drugi, mitinzi, revolti, šutnje, pravedni gnjev i nacionalni zanosi: bili su to ljudi koji nisu imali curu, niti su željeli ikoga voljeti.

Jer - ako iskreno zaželiš nekoga voljeti, možeš biti siguran da će ti se baš to vratiti istim sjajem voljenja. Nećeš imati vremena ni volje za vladanjem.

Eto, zamislite recimo predizborni skup bez muškaraca. Muškarci planinare, čitaju knjige, rade, kuhaju, plivaju, nabijaju loptu u zid, ljube, štucaju živicu, bave se djecom, čine bilo što na ovom svijetu što daje životu neki smisao i ljepotu; nema ih, toga što oni traže nema na nikakvim i ničijim predizbornim skupovima. I onda neki Biden, Trump, bilo tko slavodobitno dolazi na pozornicu i ogleda se, pa pita nekog svog potrčka, je li mali, a gdje su ljudi? Ovaj veli, pre'sjedniče, nema, nestali. Imaju pametnijeg posla. Onda pita sve one žene, je li, đevojke, a đe su vam čoeci? One se s nelagodom osvrću oko sebe; vidi vraga, mislile smo da ćemo ovdje nešto ušićariti, nekakav brak, karijeru, bjutilajn, bilo što, daj što daš, a ovdje samo neki žuti oronuli naporni čičica za mikrofonom i par služinčadi. Bjež'mo tamo gdje su muškarci!

Jer, dobro kaže stara izreka: čovjek je bogat onoliko koliko ima stvari koje u istom času može napustiti. U tome je sva filozofija radosti; ona nije cilj, nego posljedica čovjekova ispunjenja.

Možda onda ponad svega ostaje bespogovorno i bespovratno činjenica da su za sve ponajviše krive žene, majke i kraljice. Da su bezuci, crooksi, osvaldi, breivici i svi ostali glavosjeci imali s dvadeset ili sedamdeset godina - svejedno je - vremena, volje i mjesta baviti se ljubavlju ili smislom, vjerojatno bi im se fućkalo za njihove kenedije, trumpove, plenkoviće i fice. Jedna rečenica zanosa voljenja vrijedi više od svih herojstava pod nebom; ma koliko da su ti muški mozgovi tupi i glupi, shvatili bi to.

Žene su svemu krive, mora biti da je tako; kako bi moglo biti drukčije? Osim što su te lijene samosažalijevajuće mamlaze koji pored sve nepravde među ljudima još sanjaju o herojstvu i pucnjavi - rađale i odgajale, kako su se uopće bezobzirno i ledeno usudile ne voljeti ih baš takve kakvi su bili? Da su ih uhvatile za ruku malo energičnije, izbile im iz ruku mobitel i laptop i uputstva o Mannlicher Carcanima, tutnule grablje ili lopatu, pa rekle, daj preštihaj mi više taj cvjetnjak, mili - povijest bi bila samo nikome zanimljiva tema iz udžbenika za maturu, puna neke imaginarne požrtvovnosti, učenja i dosade. Kao recimo književnost. Sonja Marmeladova, moš' misliti. Tko bi se od klinaca u zadnjih pedeset godina u takvu jednu mogao zaljubiti, i od toga živjeti. Lakše je pucati s krovova za slavu.

"Sonja! ... Bijedne, krotke, krotkih očiju... Mile!... Zašto one ne plaču? Zašto one ne ječe?... One sve daju... gledaju krotko i tiho... Sonja, Sonja! Tiha Sonja!...«

Čitam jučer; četiri maturanta, odlični gimnazijalci, pet nula, pojma nemaju o tome zašto je ta neka fantomska Sonja požrtvovna i što je požrtvovnost. Ovo je svijet kojeg će baš oni jednog dana voditi.

Ispada da, nakon svega, ne bi trebalo biti previše tužan zbog toga što nas u njemu više neće biti.

15.07.2024. u 06:15 • 13 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.