vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 14.06.2024.

Koruptivni kapacitet

Umjesto nekog mog dugog i teško prohodnog teksta, uzimam si slobodu prenijeti dijelove sjajnog, na mahove potresnog intervjua kojeg je za portal razgovori.hr sa sada na žalost pokojnim Robertom Torreom svojedobno vodila Petra Miočić Mandić. Štogod njegovog nađete po knjižnicama i knjižarama, preporučam.

...

Djelo je djelo, lik je lik. Moj život je puno zbrčkaniji nego moja djela. Jedino sam slobodan kad pišem, jedino sam sabran kad sam sam, u tišini te samoće. Moj život ne sliči ni na što, ali pojedina poglavlja nisu loša. Ona značajno nadmašuju moj život. On se žrtvuje da bi ga nadmašilo djelo.

....

Sad mogu dati neki sud o životu. Kad to želiš u mladosti, nedostaje jedna vjerodostojnost, a čovjek u mladosti to jako voli. Tad ima najmanje vjerodostojnosti i svaki tjedan, kao top-listu, vjerodostojnosti premeće. Ovako imaš jedan talog života, okus u ustima, umor na ramenima koji daje vjerodostojnost, osjećaj da je to tako, osjećaj da mogu staviti sve u zagrade i da će ta intuicija ostati.

....

Jadan sam, ali nisam toliko jadan da ne bih mogao priznati svoje slabosti. Rastao sam u drugim vremenima, moj pokojni otac je imao drukčije nazore o tome što bih ja trebao u životu i što bi za mene bilo najbolje. Ti se često i rodiš, a već si programiran bar s temeljnim programom, samo još neke nadogradnje možeš napraviti. Ja sam bio za nadogradnje. Mi smo bili klasična, patrijarhalna, tradicijska obitelj i on je jasno ograničio da postoje samo neki fakulteti kroz koje će on pratiti mene kao gimnazijsko cvijeće koje je imalo sve petice u školi i da odgovori tipa „likovna akademija, filozofija, psihologija“ nisu nešto o čemu ćemo razgovarati. Njegova teza je bila „bolje dobar zanat, nego loš fakultet“ i onda je on pobrojao tih nekoliko fakulteta koje bi i današnji suvremeni otac smatrao dobrima. Rekao mi je da mogu izabrati iz te lepeze i da će, a punio sam 18, dok sam pod njegovim krovom biti tako ili ne moram biti pod krovom. Slomio me na neki način, odlučio sam ostati pod krovom, jer za drugo nisam imao snage s 18 godina, zbog čega mi je, psihijatrije radi, bila najbliža medicina. Mislim, poslije nisam zažalio, ali ja jesam strano tijelo, dosta sam neobičan za medicinara i filozofa.


......


Shvatio sam da je koruptivni kapacitet mojih roditelja preslab da bih uopće dobio specijalizaciju, a kamoli ono što bih htio. Već sam vrlo egzistencijalistički bio odlučio da je u redu biti seoski doktor ili završiti ovdje. Kako se kaže „ja ću što je do mene, a Bog neka odluči.“ Bio sam relativno zadovoljan, radio sam i na selu, mogao sam zamisliti cijeli svoj život, ništa mi ne bi nedostajalo. Nisam se osjećao predodređen za nešto, ali gdje me staviš, snašao bih se.

....

Moj život je kao hrpa smeća pa sam tako, stjecajem okolnosti, ušao u rat i ponovno, bez obzira na nisku koruptivnu moć mojih roditelja, osigurao si specijalizaciju. Uglavnom, hrpa smeća rata je pala na mene, ondje sam se našao i snašao i nekako je ispalo da bih mogao kapitalizirati rat, da na drugi način sad mogu kao vojni liječnik s ratnim putem iza sebe aplicirati na natječaj. Onda sam aplicirao na psihijatrijske natječaje i dobio sam. Našao se u željenoj priči, ali ni to nije valjalo. Nađem se u priči koju sam želio, ključ je ušao u ključanicu, ali sam shvatio da ključevi ne otključavaju ništa. Sebi sam počeo sličiti na tipa koji se odjenuo kao najtvrdokorniji panker i došao na koncert „Novih fosila“.

Svjestan sam koliko je nas psihijatara malo. Nas je više no ikada dosad, ali proširio se dijapazon stanja i ljudi koji potražuju naše usluge, što je katastrofalno. Mi se moramo podsjetiti da ne bismo htjeli da netko ima svojeg ortopeda po rođenju, pa onda ni psihijatra. Mi se moramo podsjetiti, zato sam radio povijesnu avanturu, da je psihijatrija odgovor građanske države na problem ludila. Druga društva ga ne poznaju, izlazila su na kraj s ludilom na različite načine.

Mi smo nastali u ludnici kao i luđaci. Liječnici koji su radili u ludnicama postali su psihijatri: ne po ekspertnosti, nego po mjestu rada! I sjena te ustanove u kojoj smo radili i mi zajedno s ljudima za koje smo dobili monopol nad njihovim sudbinama pada na nas kao istočni grijeh koji nismo počinili. Mi smo se pokazali više nego vješti u tome i mi smo dobili monopol nad ludilom. Mi odlučujemo tko jest, a tko nije. Ja se osjećam pripadnikom tih ljudi, svjestan sam da su nam ruke prljave i krvave, da smo odgovorni za te ljude, za dio njihove muke. Mi smo nastali u ludnici kao i luđaci.... Za njih se i dalje nema tko skrbiti, to je manjina nad kojom se većina društva iživljava. Ako naša skrb nije licemjerna, onda mi moramo jako poboljšati kvalitetu njihove socijalizacije, socijalne rehabilitacije i duljinu života. To je jedina manjina koja živi 20 godina manje od prosječnog životnog vijeka. Da je riječ o drugoj manjini, jako bi se skočilo.

.....

Danas se sva stanja medikaliziraju, psihologiziraju i isporučuju psihijatriji. Naši entiteti samo rastu, a zapravo mi na desetak njih padamo ili prolazimo, upravo onima zbog kojih smo osnovani. Ako riješimo samo njih, a ove druge ne, mi smo uspjeli. Psihijatrija nije zamisliva nemedicinska grana. Iz većine bi se psihijatrija trebala izuzeti. Ovo područje je prije pokrivala teološko-moralna paradigma – što je liječnik za tijelo, svećenik je bio za dušu.

Ludilo sigurno postoji. Da si lud, to je uvijek bilo, u svim društvima, u svim civilizacijskim skupinama i povijesnim razdobljima. E, sad mi taj kristal ludila lomimo na entitete. Ne znamo postoje li psihijatrijski poremećaji, ali ludila će uvijek biti.
Jer je to jedan prljavi, retro, anakron, narodni pojam koji svi razumiju i koji postoji. Ne znamo postoje li psihijatrijski poremećaji, ali ludila će uvijek biti. Ludilo je uzvratilo udarac, fenomen koji nije razotkrio svoje tajne.

....

Kad kažeš „psihijatrijski poremećaj“, puno si toga rekao – da su to bolesti, da je to struka, puno toga je već odlučeno, a s ludilom ništa nije odlučeno, suštinski nam ostaje nerazumljivo, iskustvo koje je duboko ljudsko, a nema veze s mozgom. Nužno ga je tako zvati, s prljavim viškom značenja, pojmom koji je politički nekorektan. Ali ništa ne bismo dobili da ga nazovemo psihijatrijskim poremećajima.

14.06.2024. u 14:50 • 11 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.