vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 08.11.2022.

Ljuštura 2

Stariji ljudi imaju malo šansi na natječajima za posao. Tko će zaposliti nekoga u drugoj polovici šestog desetljeća života - a taj nije niti za penziju, niti za posao - to bih još volio vidjeti; makar o onome što je posao koji se traži - ovaj koji se javlja znade u suštini više od svih koji testiraju ili ispituju zajedno, osim nekakvih suvremenih engleskih fraza, računalnih prezentacija i sličnih stvari koje nikome ne trebaju ali služe kao prazna ljuštura za filtriranje kandidata; no – ako se taj nesretnik ili nesretnica ne javlja na natječaje, izgubit će i zdravstveno sa burze. Ni manje ni više – u nekoj neizravnoj ili manje izravnoj vezi sa time, prilazim onog posljednjeg lijepog sunčanog dana kasno poslije podne nekadašnjoj Kockici na Prisavlju; tadašnjoj katedrali iz koje su sijevali gromovi i munje moći i ljutih bogova u prošlosti i pred kojom sam tada prvi puta u životu; sada je to ubav dom nekoliko ministarstava i pripadajućih državnih institucija. Pravo mjesto za razmišljanje o formi i sadržaju, o besmislu i smislu.

Okupan kasnopopodnevnim toplim suncem kao morem što me neki dan na otoku plahnulo i mazilo - gledam u tu danas polupraznu ljušturu u kojoj su u prizemlju vide oni stravični open-space radni prostori; u njima je možda ispunjeno svako treće ili peto mjesto – nekim nesretnikom ili nesretnicom što bulji u računalo pa u papire pored sebe - i u tom polumraku i sjeni nastoji nešto učiniti. Izvana sjaje čelik, beton i staklo; iznutra stari zaštitari i portirke loše obojane kose i šminkom prikrivenih bora, umora i godina. Vječita borba izgleda i suštine: vjerojatno glavno bojno polje ove civilizacije, na kojemu se smisao pretvara u pustoš, slabost, besmisao, ništavilo i konac.

Doba je ručka; negdje sa dna zgrade, iz restorana dolazi miris jela; ja sam upravo pojeo sendvič pa sam utažio glad, ali ipak ne toliko da o hrani ne bih razmišljao.

- - - -

Sjednem pred velikom zgradom na široku i veliku klupu u hlad. Tko zna odakle i zašto, dolazi mi u sjećanje prizor iz nekog restorana brze prehrane u Draškovićevoj; valjda me isto tako na to asociraju ovaj beton, staklo, čelik, arhitektura onog vremena; baka i djed doveli su me unutra da ne kisnemo na iznenadnom ljetnom pljusku i pričekamo majku koja je radila u obližnjem poduzeću za poštu, telegraf i telefon na informacijama (PTT; tako se to tada zvalo); sjedimo i čekamo (tada u polupraznim restoranima konobari nisu pravili probleme starijim ljudima dok je vani kišilo – a ravno je najvećemu grijehu da se ovdje nešto naruči, jer vani se po kanonu moje bake ne jede, ako se ne mora – bila bi to najteža kletva njenoj kuhinji i domaćinstvu, i djed to prihvaća kao posljednji i najvažniji zakon ovog dijela svemira). Djed će možda umjeti koji puta uteći sa svojim pajdašima na neke kobasice ili kakav dobar grah u neku birtiju na Črnomercu ili Trešnjevci, na putu do Zagrebova stadiona, ali meni od tog zavjeta dugo, dguo neće biti spasa.

Potom ja poskrivećki – u tom restoranu, sjedeći sa djedom i bakom - kradem sa stola ostatke kruha od onoga koji je tu prije sjedio i jeo, i umačem ga u ukusan crvenosmeđi umak na širokom, plitkome tanjuru sa debelim plavim obrubom; imam možda četiri ili pet godina; zasićen sam domaće hrane, variva i zelenja koje se stalno kuha kod kuće – u vrtić ću poći tek sljedeće jeseni; tako se kod kuće kuha jer majka i baka moraju zbog svojih kroničnih bolesti - jesti dijetnu hranu, a taj nedostatak djed sebi kompenzira sjajnom slaninom, lukom i gemištima u radioni u dvorištu; zato sam jednostavno lud za okusima restorana, instant jelima iz vrećica i snažnim začinima; oni mi jamče nova iskustva, okuse i saznanja do kojih ne mogu doći kod kuće – pa sanjam kako jedem vani, po tko zna kakvim prčvarnicama, bilo kakva jela – samo da je vani; uživam u okusu jela i gotovo sam sve već pojeo kada baka shvati što radim, pa me naglas izgrdi. Danas se tome smijem od srca, i shvaćam: i tamo sam bio privučen izgledom, mirisom, ambalažom; prisjelo mi je previše blaga, zdrava i raskuhana sadržaja. No, danas više ne moram očajavati bez legendarne bakine zlijevke; Najdraža se u tom poslu toliko izvještila da se bake sada sjetim s radošću nazdravljajući njoj i njenoj light kuhinji od prije pola stoljeća.

Moj skriveni nagon često u djetinjstvu ipak nadopunjava otac; otkad znam za sebe, Stari nije s nama; kada sam s njime, prije nego me vodi u lunapark, ili na utakmicu, ili jednostavno šećemo gradom dok mi priča predivne priče o starim zgradama, povijesti, dalekim i izgubljenim vojskama, ljudima, brodovima, krajevima – usput pođemo u neku zalogajnicu kakvih je tada još pun grad, pa tamo s nogu, jer stojimo za nekim pultovima gledajući kroz prozore van - pojedem kakvu dobru kobasicu, komad jako začinjena mesa ili plućica na kiselo; kada o tome pričam kod kuće – baka lomeći prste kaže da će Stari sve što ima pojesti i rastepsti, a majka šuti.

Majka na to šuti, i šuti, i šuti još – dok ne postane napadno; i ja šutim s njom – možda sam tek neznatno stariji, sada mi je vjerojatno sedam; znam da je ta šutnja njena mjera samostalnosti – majka voli biti ničija i svoja - više od svega, samo se to pred bakom ne smije previše pokazati. Da bi bila svoja i samostalna, majka kupuje krojeve za šivanje; baka je prva generacija školovanih krojačica iz nekadašnjeg Tivara (oni koji poznaju povijest šivanja u nas, znat će što to znači) – kao svoj miraz, ima singericu i spavaću sobu koju je djed zajedno sa njenim ocem istesao od drva iz djedove šumu u Delnicama; majka takve stvari više ne poštuje koliko bi trebalo; sada je već otada prošlo pola stoljeća i došao je neki novi svijet; krojevi su nemogući i strašni; majka je o tome sve što treba - naučila u nekom zavodu za domaćinstvo gdje je radila kada je upoznala oca – pa sada šije i kroji na svoj način, na bakin užas.

Već tada siguran sam kako i baka znade sve o toj majčinoj potrebi za samosvojnošću koja je meni tako draga i lijepa – možda i osjeća da na njoj iz tko zna kojih, meni sasvim nepoznatih razloga - ima neke krivice za to što otac više nije s nama; u našoj obitelji nema previše stanova, pa mlađi uvijek moraju počinjati živjeti sa starijima – a to je često katkad turobno i teško, kada nemaš ničega čega bi se uhvatio, nego se moraš povlačiti u jednu sobu gdje živite i spavate svo troje – da u njoj grizeš i pormišljaš sve nevolje, poniženja i strahove koje si preživio.

Razmišljam sada o tome i tim glupim optužbama koje ljudi jedni drugima zadaju kao ubode sitnim iglama, često i bez riječi – pa se smiješim i još uvijek vjerujem da nema drugog načina da ljudi razvežu te čvorove i rastjeraju taj strašni pakao – do li običnog, iskrenog razgovora, i znadem da – ako sam po ičemu različit od svojih starih, onda sam po tome: po volji, želji, htijenju da ostavim sve što činim ili ne činim – i sjednem razgovarati sa Njom - samo kako nad našom mržnjom, ne daj Bože, ne bi zašlo sunce.

Otuda i naš, Njen i moj zavjet: radit ćemo sve tako i toliko, da naša djeca ne moraju počinjati tako kako smo i mi počeli – u očaju, tmini i šutnji vlastite sobe u nečijemu tuđem stanu; tamo gdje si bio, jesi i postaješ strancem – na koncu i samome sebi, jer dolaze vremena u kojima djeca i neće moći ništa drugo, do li zakopati i udati se za kredite i banke i kamate, i tako robovati i kulučiti u tome strašnom, sjajnom i odvratnom vremenu pola života ili dulje, samo da ne bi bila stranci u tuđim sobama tuđih stanova.

No, ja sam sada još samo restorana željni sedmogodišnjak; kada budem malo stariji, Stari će naučiti kuhati onako za pravo; u trgovinama će već i kupovati komplete za špagete milanez kao najnoviji izum domaće prehrambene industrije koja cvjeta, sa umjetnim dodacima u maloj vrećici, paketom tijesta i ispisanim receptom na omotu (tada još nitko ne pazi na umjetne soli, dodatke i pojačivače okusa, to će doći tek kasnije, puno kasnije; sada još svi vjerujemo trgovcima i proizvođačima kao starijoj i mudrijoj braći i sestrama). Kada sve to ranom zorom na tržnici kupi i donese u stan, pa mi ištruka netom kupljenu naranču, da je popijem natašte, Stari će još dodati – neka se nađe – i dobar kilogram mljevena mesa (meso se tada još uvijek kupuje samo kod mesara koji ga pred tvojim očima melje, i to traje beskonačno dugo, a ja sam još ipak malen pa ne mogu gledati iznad one staklene vitrine, nego sve promatram kroz staklo, kroz beskonačne nizove i komade crvena, krvava i hladna mesa i kroz rukom ispisane cijene, šifre i iznose beskonačnih znamenki i nula).

Konačno tako i ja u kuhinji svoga Staroga vikendima bivam sit i zadovoljan, jer kada gledam svoje fotografije iz ranih sedamdesetih – doista sam mršav preko svake mjere; u školu sam pošao sa tek malo više od šest godina, jer su tako - onoga dana kada Zagreb nije uspio zabiti gol hrasničkom Famosu na prepunom Maksimiru što sam gledao na svoje oči držeći za ruku svoga djeda - odlučili mudri i važni ljudi, pedagozi, psiholozi, odgajatelji, profesori - koji brinu o kvotama djece u razredima – i samo svojoj visini i činjenici da sam već samouk u pisanju i čitanju (jer djed još od zime nema živaca stalno mi iščitavati čitave članke iz Sportskih Novosti) moram zahvaliti to da me stariji nisu previše maltretirali i gnjavili, kako to već među okrutnom i nemilosrdnom djecom svih krajeva, vremena i dobi bude. Samo tome, i očima jedne Sonje – koje ću gledati dok nas po odlasku prve razrednice u mirovinu ne razdvoje u različite razrede; očima pred kojima su se sva dječačka mržnja, poruga i zloća topile sigurno i snažno, da nikada ne budu ispripovijedane, učinjene i zapečaćene nad nečijim životom i djetinjstvom.

Onda mi, dok tako sjedim pred ovom velikom zgradom mirišući neki prekuhani glablec - odjednom na pamet pada jedan davni razgovor mojih roditelja već gotovo neposredno pred majčinu smrt; mislim da smo bili samo nas troje doma na nekome kasnom ručku, zapravo siguran sam, jer inače se to sasvim izvjesno ne bi tako odvilo – ja sam uletio negdje iz vojske, ili s posla, Stari je donio nešto iz grada, mama je kuhala i Stari je pohvalio njenu hranu, a ona je sasvim neočekivano kazala kako bi bilo bolje da je kuhala više; on na to sa zadivljujućim spokojem, džentlmenski i ne bez iskrene radosti - kaže da je i ovo predivno.

Baš tako je tada rekao Stari: i ovo je predivno.

Nekako, iz tog strašnog i tmurnog vremena rata, neizvjesnosti, neimaštine – pamtim da sam kao sasvim siguran recept uočio usredotočenje na lijepo i dobro – na ono što će se desiti ili bi se moglo desiti, a ne ono što je bilo, pogotovo ako je bilo tmurno i teško; majka se tome u svojoj bolesti, slabosti, nemoći nikako nije mogla do kraja okrenuti, ali Starome je to uspijevalo, još kako. Ta njegova okrenutost svjetlu, barem kada razgovara o važnim stvarima – bila mi je veliki putokaz; tog se svjetla u prve dvije godine života nagledala i moja mala kćer – kada je djed sa njom znao sjesti na pod boravka i rasprostrti po njemu valjda dvjesta nekih malih figurica, igračaka, slikovnica, knjižica, i onda bi njih dvoje, valjda tri ili četiri sata, u neko magleno hladno popodne i večer, truseći mandarine, čokoladice i topli čaj, sjedeći na podu, slagali sve to u kutije pričajući, baš onako kako je i meni kada sam bio nešto stariji, na našim šetnjama gradom - pričao o onim dalekim gradovima, brodovima, ljudima, na putu u zalogajnice našeg grada.

Kada je majka umrla, imao sam jedva dvadesetipet godina; taj razgovor za onim ručkom se zbiva valjda koji mjesec ranije – već je toplo, proljeće je, počinje rat Hrvata i Muslimana u Mostaru i majka sa meni tada jedva shvatljivom strašću očajava nad tim vijestima i mogućnosti da budem poslan u taj pakao (njena očito davna simpatija iz mladosti - nestao u onome ratu na njegovu koncu - je Musliman, dvadeset godina prije nego će upoznati Staroga, to ću nekako naslutiti iz nekih njenih riječi). Tek nekoliko dana prije njene smrti pogiba i Dražen Petrović; sva ta silina stravičnih i loših vijesti pritišće je kao nesavladiv teret, i u svome mraku nema ničega za što bi se prihvatila – ničega osim straha, strepnje, bolesti.

Zamišljam sebe na početku rata; Draga i ja tek smo diplomirali; ja već radim; razmišljamo o tome da bismo jednostavno sjeli na nekakav vlak i otišli van; sestrična mi je već prije nekoliko godina rekla da me u gradskoj knjižnici u jednom gradu gdje ona radi – može čekati posao, samo trebam u nekoliko mjeseci naučiti jezik. I tako, ja nas već vidim vani, ali zamišljam moju majku, samu, bolesnu i staru, kako umire dok se ja trudim u toj nekoj sretnoj zemlji, bez rata i mržnje – započeti život, i shvaćam da je to bio jedini razlog zašto nisam otišao. Već kroz nekoliko dana stigao je rat, i uzbune, i pucnjava, i ja sam u taj rat odveden kao u neku birtiju – s puno buke i malo razloga, kako već ljudi u birtije idu, da bi tamo tratili život i vrijeme, kada već prilike ne dopuštaju nešto bolje – jer su prilike uvijek jače od nas, osobito ako su neprilike.

Vraćam se opet u mislima na ovaj razgovor mojih roditelja o kuhanju; shvaćam već tada, punih usta, dok tome prisustvujem - da svode račune, imaju već preko šezesetipet, razumiju da je ono glavno najvjerojatnije iza njih.

Nitko to još ne zna, ali konac je majčina života, tada su roditelji, vidim to - konačno shvatili da ja više nisam njihov i da su me pustili u život – imam svoju plaću, ženu, život, uniformu u koju su me ugurali zajedno sa puškom; odbijam tračeve i podstrek nekih susjeda i poznanika da okupim ljude iz svoje postrojbe pa da na silu uđemo u neki stan u susjedstvu – jer ovaj gdje živimo sa mamom je u privatnom vlasništvu sa stanarskim pravom; tako žena i ja nemamo kuda pa još uvijek nas dvoje živimo sa majkom – a znate kako turobno znade biti kada tek zaposlena snaha i svekrva šute zajedno od nevolje, neimaštine, bolesti, straha, usred ratnog pakla – pa negdje između redaka i riječi moraš osluškivati i odgonetavati što je bilo ili je moglo biti; još si dijete i ništa o životu ne znaš, pa ne prihvaćaš i ne miriš se sa stvarima što u životu dolaze i prolaze, kao sa širokom i snažnom rijekom. Majka je poluslijepa, ima retinopatiju, no još se ne predaje; znade iz ormara izvući neki lisičji okovratnik, šešir i lijep kaput za kojeg kaže da joj je Stari rekao kako joj dobro stoji, pa dolazli u grad prepun vojske, prognanika, svakovrsne ljudske nevolje i bijede. Ja ne samo da nemam vremena, nego nemam niti snage ispitivati je kamo ide – ili to ja zapravo sada zamišljam, a onda nisam niti zamjećivao niti mi je bilo važno?

Bože, koliko sam bio dijete; moja Najdraža i moj Stari imali su tako sjajan odnos da je on njoj, a ne meni – jednom za nekom šalicom iz lonca turske kave što bi ga oni skuhali subotom popodne u danima kada mi nismo mogli planinariti, pa bi on dolazio na ručak – ispričao kako je imao curu iz Beograda, i kako je malo nedostajalo da je oženi, i kako ga je zapravo u suzama proklela kada ju je ostavio; to je bilo možda deset godina prije nego je upoznao mamu; na koncu života (a i on je preminuo u toj kobnoj šezdesetišestoj) – plašio se te kletve, možda čak više za nas nego za sebe; ljudi kada ih pritisnu godine i sklope kapke počinju vjerovati u prošlost i duhove iz nje, a Stari – ako misli na zlo u tim danima kada mame više nema - misli na to kako je njemu njegova žena, ma koliko daleka i razdvojena od njega skoro za čitava njihova vijeka bila – iscurila kroz šake kao malo vode sa dlana – jer sam je ja odveo doktorima u bolnicu, umjesto da sam je prepustio njemu; i kako je taj odlazak možda povezan sa tom dalekom i strašnom kletvom čije se riječi nikada i nikome nije niti usudio ponoviti.

Saznat ću to sa njegovim očajem - iz jednog telefonskog razgovora sa ocem, nakon što majka umre kroz koji mjesec praktički s nogu; srce joj je već toliko oslabjelo da jedva pumpa; Stari mi nakon nekoliko mjeseci, dok ga zovem telefonom iz nekog poštanskog ureda sa mora kamo smo otišli, u strahu i suzama veli da zašto njega nisam zvao kada joj je pozlilo nego sam majku vodio izravno u bolnicu; veli da bi je on sačuvao, da ne bi pustio da ode – točno pamtim njegove riječi - a doktori nisu; onda u času shvaća što mi je kazao (mislim, shvaća da me osuđuje za nešto što je samo njegova misao, i ništa više), pa veli da zaboravim; već za koju sekundu kada ga pitam kako je, kaže da je dobro i da ide u knjižnicu; kada me pita što sam taj dan jeo – znam da je dobro i da se primirio.

Sasvim je moguće – to sada više nisu sjećanja – mogu to razaznati; to ja sada nagađam na ovome toplome jesenskome suncu dok čekam Nju - da su tih dana i mjeseci pred majčinu smrt - moji roditelji provodili više vremena kod Staroga u stanu, čak puno više nego što su mi bili spremni priznati – često sam znao zamijetiti da mame nema doma kada bih zvao sa položaja ili s posla; nije me se ticalo, i bilo bi strašno i nepristojno da sam pitao, ali sada se, kada ih više odavno nema – razumijete me, možda, je li, važno bi mi to bilo –čak mogu nadati i tome da su možda pokoji puta vodili ljubav nakon tolikih godina.

Sada shvaćam da žene i muškarci koji osjećaju nešto jedno prema drugome mogu voditi ljubav bez obzira na svoju dob; nismo niti mi sada više mladi i lijepi – ali uživamo jedno u drugome sasvim sigurno i više nego li je to bilo prije; često se uopće ne dodirujemo, nego samo udišemo jedno drugome kosu, kožu, ili ljubimo prste dok ono drugo tone u san ili čvrsto spava u nekoj mrkloj noći; možda smo tako jedno drugome još ljepši nego li smo ikada bili. Tako žmirkam i zamišljam samo lica mojih roditelja, koji su do ovih godina za mene bili razdvojeni, dva svijeta i dvije sudbine u toj tmini - i pokušavam razaznati jesam li u svome sjećanju to tek zamislio, ili se stvarno vidjelo kako se gledaju, pomalo skrivajući se – da ih ne primijetim – i kako su jedno drugome tada i u tom vremenu, toliko bliskome njihovu kraju - ako ne radost, a ono barem utjeha. Jer, znamo to već svi – barem oni koji su zakoračili u drugu polovicu svoga puta – ova stvar sa životom završit će prije ili kasnije i završit će loše, jako loše – barem za ono što je tu i sada i ovdje, i kakav lijep i nježan dodir, pogled ili čak poljubac pun utjehe predstavlja čitavu jednu škrinju s blagom koju ćemo poslije, kada se tmine skupe i nevolje priđu bliže, potiho i štedljivo otvarati među njima, da nas grije i krijepi.

Nakon godina neslaganja, razilaženja, brige o meni i zajedničkih trenutaka preda mnom – možda su moji starci imali nešto samo svoje, vlastito, što nije pripadalo nikome drugome, čak niti meni – jer tko sam uopće ja da stanem među njih dvoje svaki put i svagdje? Premlad sam tada još da bih to do kraja razumio, ali i da bih se u to uopće miješao; što bih na njihove riječi u tome razgovoru o hrani uopće pametnog imao za reći osim kakve gluposti – osjećam se kao stranac u toj priči, ali ne stranac kojemu je neugodno, nego stranac kojemu je drago da je konačno postao strancem. Pa se tako prisjećam tog njihovog razgovora o majčinom kuhanju, i iz njega mi krene sva ova rijeka misli i sjećanja u kojoj je teško razlučiti što je ono što se zbilo, a što bih ja tek želio da se zbilo – ili se nije uopće zbilo.

- - -

Sunce izvire iza velike betonske grdosije i udara mi ravno u oči; okrećem se prema ulazu; vraćam se u današnje vrijeme i čekam Nju, gaseći žeđ gutljajem vode iz ruksaka.

Usred takvih misli, sa testiranja izlazi nekoliko dotjeranih mlađih žena, a među njima ona naljepša, najdraža i najvažnija; dok mlađe drhtureći od nelagode, pazeći na izgled čuvaju ravnotežu, hodajući uspravno i ponosito na visokim petama, moja sa tek pripaljenom cigaretom u jednoj i prebačenim kaputićem u drugoj ruci brzim i snažnim korakom hita u zagrljaj na posljednjem toplom suncu ove jeseni. Zaslijepljen tim blještavilom, što Njenim, što onime sa neba - slušam bat njenih starih, dobro poznatih, ubavih niskih cipelica na betonu; moj dlan i moj trbuh poznaju svaki šušanj i toplinu tog samo meni znanoga blaženstva; već kujem savršen plan: poslije ću joj kod kuće našaptati vruće molbe pa će mi dopustiti da kleknem pred nju i svučem joj prozirne dokoljenke u sobi, a onda i dahom ugrijem i izljubim od prve večernje hladnoće crvena koljena; sjetim se radostan u sebi.

Još uvijek, nakon tolikih godina, osjeća nekakav sram preda mnom (kada o tome razgovaramo, sasvim je svjesna toga, i veli da ne može objasniti ga, a ja je onda dahom punim češnjaka upitam za to, u mojim čarapama sa rupama na palcima što su izišle negdje u gradu – i dugo se, dugo svemu tome smijemo valjajući se i škakljajući po krevetu kao mala djeca). Lako je taj sram na koncu razbiti i nadvladati, ponekad tek jednim pogledom ili dodirom – već sam naučio mnogo o tome, zato što mi je to važno – učio sam godinama i desetljećima; važnije mi je od… zapravo bilo čega drugoga na svijetu. Sada ću, nakon dugog zagrljaja kojim mi – dok krećemo na tu našu šetnju, sladoled, kavu, što li - priča o svemu strahu, neugodi i tremi što ih je upravo preživjela - malo njirgati oko dima cigarete kojeg vjetar uvijek nosi prema meni; Ona će to prečuti i dalje govoriti kako je bilo, a ja ću je slušati, gledajući u predivne zelene oči i držati je za ruku ili oko struka.

Nosim na nogama crne tenisice koje na prvi pogled izgledaju poput cipela pa mogu zavarati nevješta i nadobudna šefa ili promatrača; moje hlače imaju veliku izbljedjelu fleku od pranja ali su svjetlije, pa se na njima to slabije vidi – zašto da ih onda ne nosim još koju godinu – predobre su još za šumu; u ruksaku na leđima mi je materijal što sam ga uzeo sa posla (godinama već tamo dolazim sa ruksakom – nitko drugi to ne čini – nije baš prikladno i ne donosi nekakav ugled ili poštovanje, je li, ali baš me briga – ako ne umiješ među ljudima do kojih ti je stalo stvoriti poštovanje znanjem ili dobrotom, onda sigurno nećeš niti izgledom; uostalom ne želim opterećivati ruke teretom ako to mogu činiti na leđima).

Sjedim prethodno na stepenicama iako bi to već moglo biti sasvim opasno za moja već prilično staračka leđa ili čak prostatu; gore iznad nasipa smije nam se veliko i žuto sunce koje će nas sada još malo grijati: pred nama je još jedno slobodno predvečerje u kojemu se možemo počastiti jednom kavom, jednim sladoledom, ili s možda one dvije mandarine što sam ih ujutro stavio u svoj ruksak - i dugom šetnjom tamo gdje smo isti ovakvi – bez para, s malo planova i puno radosti – šetali i prije trideset godina, okupani pjevom dalekih ptica i romorom toplinom uspavanog velegrada. U autobusu nije radio automat za karte, pa je prijevoz tako praktički ispao besplatan; poslije, kada padne mrak iz grada će nas pokupiti kćer: držimo se za ruke i uživamo u tome što nas ništa ne boli i što smo zajedno, radosni.

Kada nam je teško, ja je uvijek – upravljajući našim osjećajima sasvim manipulatorski i otvoreno, kao tipkama na nekom fliperu - podsjetim što nam je u životu bilo najteže kada smo hodali: rastati se na uglu Ilice i Frankopanske; sve što smo postigli iznad i iza toga – dobro je nasuprot toj strahoti, je li tako, Draga? Odvraća na taj moj dramolet s dragošću već godinama kako sam ja jedan obični Štef Loborec, kralj svih neambicioznih kmetova kojima je krov nad glavom što im ga je u amanet ostavio njihov japa, a japi njegov japa – vrhunski izum, jer im ne pada kiša na glavu dok pućkaju svoje brezove lule, i da bi po nama svijet odavna već propao da nema ljudi koji ga tjeraju naprijed. Slušam je i gledam, i znam što će reći – i svaki puta to kaže sve ljepše i maznije; pa se pitam je li uopće moguće reći to ljepše od onoga kako je to učinila upravo sada.

Prepričava mi potom sa smješkom kako je tješila i ohrabrivala uplašene mlade kolege, prestravljene tamo unutra, u dvorani - od treme i straha. Ponašamo se sada već onako kako su se i ova djeca ponašala još do prije pet ili osam godina, kada im nije bilo važno što drugi o njima misle: čovjek se u životu vraća na mjesto sa kojega je krenuo – i pri tome je jedino važno radi li to što radi sa nekim smislom, ili tek tako, jer se mora.

Ne razmišljam već dugo o nesreći koja bi nas mogla zadesiti – i hoće, sigurno, jer život je takav, predivni i pokvareni stari gad, uvijek završava loše - odmah tu negdje, iza ugla; o bolestima, nevoljama, neimaštini i samoći, što im izmičemo ili im se sklanjamo, ili brodimo ravno kroz njih i njihove strahote i tmine, s više ili manje vještine, ali zajedno - evo već skoro četiri desetljeća.

Kad god mogu, razmišljam samo o lijepim stvarima; o stvarima koje mi donose mir i san pred oči.

Ne čekam više ništa do li sljedeće jutro; da još i prije njegova početka zahvalim Bogu što mi je uopće dano. Jednom, kad počne boljeti, a nesreća će sigurno boljeti, ma koliko trajala – prvo čega ću se sjetiti, obećavam sam sebi – jest to da Ga se sjetim; zapravo – da se sjetim svih ovih savršenstava koja sam imao prilike kušati, kao što znatiželjan dječak kuša pjenu sa piva ili namaz sa čokoladne torte.

Punim svoju ljušturu tim jedva vidljivim prahom, i zazivam usput dobro na svijet, ljude i zemlju.

08.11.2022. u 19:16 • 14 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.