vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

petak, 13.05.2022.

Ljubljana nije bulana




Ovoga puta u Ljubljanu smo pošli s jednim sasvim određenim ciljem. Dobro – s dva. Naime, u našoj Ikei već mjesecima ne može se pronaći nekakvo cjedilo za suđe, kojeg tamo ima, pa smo iskoristili priliku da odlazimo u Ljubljanu i usput kupili i to cjedilo. Osnovna ideja, međutim, bila je pogledati ono što ću opisivati niže, a onda se u to umiješao praktičan duh moje životne suputnice, koja je poželjela, kada već trošimo novac i kilometražu, vidjeti i glasoviti Arboretum u Volčjem Potoku. Ne budi lijen, krenuli smo prilično rano, i već iza devet eto nas pred Kamnikom.
No, ja ne bih bio ja kada ne bih imao svoje dramatske planove, a oni baš nisu uključivali gledanje cvijeća. Mislim, volim ja cvijeće – itekako, ali posebno volim ovo što raste po šumama i livadama – ono, kako ga ja zovem, slučajno cvijeće (svaka sličnost sa dnevnopolitičkim terminima sasvim je namjerna). Namjerno cvijeće koje uzgajaju ljudi po vrtovima, lijehama, okućnicama uvijek sam nekako slabije primjećivao – valjda zato što sam ga smatrao tuđim, iako u stvari duboko vjerujem kako se cvijeće (kao niti žene, je li) ne može uopće posjedovati: možeš samo u jednom jedinom času života (koji bi trebalo čim više ponavljati) uživati u njima. Eto tako, uspio sam Najdražu (koja je sve te moje lamentacije čula već davno, davno - pa sada na njih samo šutke uzdiše) tamo već negdje iza Trebnja ili Ivančne Gorice uvjeriti u to da nam nije nužno trošiti eure na moje gostovanje u cvjetnjaku, kada mene zanima nešto drugo. Naravno, pristala je, i rekla neka samo odem na ta svoja brda (jer znala je da mi je vjerojatno cilj ono visoko brdo iznad Kamnika sa kojeg se dobro vidi i grad, ali i Velika planina, i na koje sam je jednom čak i dovezao automobilom, sram me bilo). No, moj cilj putem je postao nešto sasvim drugo.
Dogovor je bio da se nađemo pred Arboretumom u podne, i meni se činilo da je to sasvim dovoljno vremena za moj poduhvat. Nisam želio ponavljati uspon na Stari Grad koji sam poduzeo negdje prije dvije godine, pa sam usput parkiravši pod gradom, pronašao na navigatoru novi cilj: Veliku špicu, računajući da će se s toga brda vidjeti i čarobna Velika planina koju smo posjetili ima tome dobrih pet ili šest godina, dok je ona još mogla poduzeti kakav zahtjevniji uspon i dok je tetive nisu boljele. Samo radi pojašnjenja, u slovenskom jeziku termin planine označava visoravan, a ne podvrstu brda, i Velika planina zapravo je jedna predivna travnata visoravan koja se negdje na visini od iznad tisuću metara pruža okružena visokim, često zasnježenim vrhovima, na kojoj u miru pasu ovce među pastirskim nastambama i čuje se šum gorskog vjetra u suhim travkama.
Parkirao sam nešto iznad doma zdravlja u Kamniku, što je značilo da je preda mnom nekih skoro sat vremena uspona, koji je doista vrijedio: čas kroz lijepu crnogoričnu šumu, a čas kroz livade sa divnim pogledom, eto mene na vrhu koji je pošumljen, no par metara dalje je livada sa divnim pogledom na Kamnik i još ljepšim na okolna brda. Malo odmora i pojeden sendvič, pa onda spust: naravno da sam uzeo samo tenisice, nemam niti štapove – ali dobro je, nije previše vlažno, pa se nekako dade. Dolazim do auta taman negdje iza pola dvanaest, tek da presvučem majicu, navučem košulju i pojurim nazad do Volčjeg Potoka, prvi dio plana je ostvaren!
Nakon kupnje cjedila (blažen bio Google Maps) već iza pola dva odlazimo prema Tivoliju, gdje odlučujem parkirati, i upadam na drugom parkiralištu u posljednjih pet slobodnih mjesta. Imat ćemo dosta vremena, jer Narodna galerija radi sve do šest; usput ipak ne možemo odoljeti zovu tišine nekog obližnjeg parka pa na terasi Lublana bara pijemo okrepljujući espresso uz cvrkut ptica i šum vjetra u krošnjama. Pogodili smo baš lijep dan; gotovo da je šteta takvo poslijepodne provesti u zatvorenome – podbadamo jedno drugo, znajući da gorimo od iščekivanja što nas čeka u muzeju.
Posjet Narodnoj galeriji zapravo je poduzet sa ciljem upoznavanja tamošnjih impresionista, zato preskačemo sve ostalo prepuštajući to za kasno popodne, ako se stigne, a prva skoro dva sata odlazimo na kat u sjeverni dio zgrade u kojemu se nalaze tri ili četiri sobe sa majstorima prijelaza stoljeća: Jama, Sternen, Grohar; tu je i sjajna Ivana Kobilca. Ne znaš gdje bi se okrenuo – nekoliko je slika zaista neopisivo snažno i lijepo. Ovlaš, tek da prenesem djelić onoga što sam vidio, podešavam na isključen blic i fotografiram Rdečelasku čini mi se Sternena, pa onda predivnog Groharovog Sejalca (naravno, kao kod gospona Vincenta, na običan način ne može se doživjeti skoro ništa – u stvarnosti moraš malo sklopiti kapke da bi sve vidio kako se spada), i konačno Jamino - Selo u zimi. Uočavam jednu učiteljicu i učenicu (moguće čak majku i kći) kako sjede na podu ispred Sternenovog Crvenog kišobrana pokušavajući potez po potez prenijeti na svoj papir ono što vide. Gotovo svaka soba ima sjedala; odmaramo i sjedimo oduševljeni ispred ovih sjajnih slika.
Već negdje blizu pet odlazimo barem informativno pogledati i ostalo; jako me se dojmilo i Auerspergovo Cvijeće ili Ažbeova Crnkinja… morat ćemo ovdje doći u zimi, vlakom (koji od nama nedaleke Dobove vozi nešto dulje od sat i pol i već si u devet ujutro u Ljubljani), zaključujemo - polako – jednog nedjeljnog jutra, kada možda bude i sniježilo, pa natenane šetati čitav dan tim prekrasnim muzejem, a što ostane vremena i gradom. Zaključno se slažemo kako su ovdje uređenje prostora, iskazana briga prema građi, pa nemalim dijelom i ljepota viđenog svakako ne daleko od razine Kunsthistorische Museuma u Beču ili Dresdenu; gotovo pa uz bok nedodirljivoj Alte Nationalgallerie u Berlinu. Davno su bili dani kada smo kao klinci obilazili muzeje po Budimpešti, Beogradu ili Pragu; oni važniji i dalji ostali su nam nedostižni – sada se zadovoljavamo kakvom lijepom izložbom kod nas doma (Bukovac i Klimt u Klovićevim, Moderna galerija, vrijedne stvari u Muzeju grada i slično). Neću ovdje propustiti ipak napomenuti kako sebe smatram gotovo slijepim za likovnu umjetnost; osim što sam na tom polju potpuno neobrazovan, vjerujem kako uopće nemam nikakav ili jako oslabljen nerv za slike (iako sam recimo kao mladac sate i sate provodio u Mimari uz nekog Boscha, Turnera- atribucija još i danas stoji - ili Greca, shvativši poslije da su te stvari jako, jako upitne). Ovdje pak jasno razumijem da baš i nisu: majstorstvo ovih nekoliko slikara jasno je i uočljivo svakome; slike su toliko snažne i dojmljive da se o njima dade razmišljati danima.
Umor nas već polako savladava, a i radno vrijeme bliži se kraju – taman da usput još prošećemo Botaničkim vrtom, pa se uz okrepljujuću kavu od koje se neće spavati sljedećih sat ili dva - već gotovo u sumrak negdje dolje kod Supernove, na terasi okrenutoj sasvim među cvrčke i makove na livadi uz nju - priključujemo na ring i jezdimo prema jugoistoku. Na koncu, kada se nađeš u Ljubljani, ostaje žal uvijek kada ne uspiješ prošetati Tromostovjem – ali nešto se mora ostaviti i za sljedeći put, zar ne? Zato kilometri koji se redaju u mraku iza nas svjedoče o vrijednom doživljaju kojeg svakako mogu preporučiti: slovenski impresionisti!

13.05.2022. u 22:24 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.