vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 21.02.2022.

Posljednja crta obrane

Danima već, gotovo mjesecima – gledam i slušam borbu koju vodi jedna draga mi osoba, a zapravo u ovome događaju osvještavam kako se ne radi samo o tom, jednom jedinom slučaju – nego tek sada takvo što uistinu primjećujem. Čitamo naokolo o ljudima koji pate; o lijekovima, tminama i mukama; sagledavaš male i jedva prepoznatljive djeliće tog strašnog mozaika čak i u očima ljudi oko sebe. Naravno da se takve stvari uvijek dešavaju nekome drugome – i naravno, sasvim posljedično - da i mi sami imamo svoj, dobro provjeren i bezbroj puta prokušani recept za sve to. Pogađate, radi se o depresiji; ne toliko o samoj bolesti – jer svi, koji imamo barem malo dobre volje, i budimo se s njom (mislim, tom dobrom voljom) na teškim kapcima ujutro, shvaćamo da je depresija bolest – nego o tome da priznajemo, ponizno i tiho, bez mudrovanja i pametovanja – da svaku bolest liječe liječnici a ne mudrijaši s interneta, pa se to odnosi i ovu bolest. Ne postoje čajevi, dobra volja ili nekakav, ne znam - nedostatak zločestoće, ili kakva slična stvar – koja bi čarobnim štapićem odnijela problem i uspostavila stanje kakvo, je li, treba biti.

A svi znamo što i kako treba biti, i ako slučajno na to zaboravimo – vrlo brzo tu je oko nas svijet, i u njemu drugi ljudi, koji znaju, i umiju, i mogu – pa će nas na to rado podsjetiti: treba biti sreća; to je stanje kakvo treba biti, i ništa manje od toga ne priznajemo.

Najgore od svega, to je ona iskonska, teško savladiva, nezgrapna potreba svakog pojedinca da bude pametan (bolje rečeno: da u svojim očima bude dovoljno snažan i sposoban da objasni svijet koji ga okružuje); da znade dobro što i kako treba živjeti – ne samo za sebe, lako za to – ne pogotovo za druge oko sebe, još više i jače; da iz sigurne fotelje tumači i obrazlaže svijet oko nas.

Ta potreba svakako mi je razumljiva i bliska; jer - ako ne poznajemo svijet u kojem jesmo i ako ne umijemo objasniti njegove osnovne postavke (a ponajveći apsurd zapravo i jest u tome: ne, ne umijemo, i neka me netko razuvjeri sada i ovoga časa!), onda gubimo tlo pod nogama i smisao svoga postojanja; onda priznajemo sami sebi i – jao – drugima oko sebe, da smo prolazni, krhki, slabi, nemoćni; da ne umijemo znati niti to što smo i tko smo i kamo idemo.

Eto – otuda i potječe taj u istome času strašan i plemenit poriv da pomažemo bližnjemu – pričinjavajući mu tako zapravo nevolju. Pa eto, tako, sugeriramo ljudima koji su psihički bolesni, i u toj svojoj strašnoj i jedva razumljivoj tmini – nemoćni - da se opuste, ili zabave nečim, ili saberu: da legnu i odmore, ili pak – sasvim suprotno – da okopavaju grunt, trče, planinare, druže se ili da se zabave nekom aktivnošću, ispune vrijeme – i stvar će proći, kao rukom odnesena; za tili čas.

Odavna već u svim, baš svim pitanjima koja se tiču nekog društvenog angažmana, bilo da se radilo o preraspodjeli društvenog bogatstva (kao, je li, majci svih bitaka) ili odvozu smeća, imam samo jedno, ali zlatno pravilo; ukoliko uočiš situaciju u kojoj se nalaze dvije suprotstavljene strane: šuti, gledaj i slušaj, i vrlo brzo stići će onaj zlatni, hvale vrijedan trenutak u kojemu će se sasvim jasno i nedvojbeno ukazati odgovor na pitanje – tko je u toj stvari slabiji.

Slabiji, tko je slabiji? To je vrlo jednostavno – to su oni koji trpe; koji ne mogu ništa ili tragično malo poduzeti, i koji i sami na svojoj koži iz dana u dan gledaju propadanje, umiranje, nestajanje; najčešće bez ikakve pravde, zasluge ili krivice. I onda, ako već ne možeš zauzeti stranu tog slabijeg, tada barem šuti i zatvori oči; nemoj nikakvom gestom, rječju, ili pak kakvom prigodnom i usputnom mudrolijom („znam ja to sve, neće oni meni pametovati“) zauzimati stranu onog drugoga, jačega, većega, brojnijega; onoga koji bi – baš kao slon u staklani – često i bez ikakve želje za ugnjetavanjem – tog slabijeg mogao onako, bez pardona, ali i bez ikakve dalje perspektive – zakucati za dno.

Znam da su šrinkovi prozirni i providni, i znam da se na kaučima bere sasvim pristojna lova, i mjesecima ovdje pomalo već tupim o nikad prežaljenom i prerano otišlom gosponu Torreu koji nas je onako, potiho ali nezaobilazno opominjao na to da se ne uklapamo, barem ne do kraja – u ovaj strašan i predivan svijet u kojemu uklapanje nipošto ne može značiti pobjedu (jer biti njegov promatrač, ili dionik- to nipošto nije isto) – pobjedu ni za koga, pa tako ni za nas same. Život je u osnovi tragična stvar; završava neuspjehom i krajem; ovdje se sada trsimo i zračimo nekom toplinom, a onda – zapravo iznenada, led, šutnja i pustoš.

Znam i to da je taj isti gospon Torre, onako – sasvim nekonformistički i iskreno, stavljajući na kocku baš sve svoje - svoj posao, život, ugled – prokazivao psihijatriju kao trgovinu šarenim bombonima, do te mjere da je o tome pisao čitave knjige i držao intervjue i traktate, riskirajući da ga poglavari umobolnica i zavoda proglašavaju šarlatanom i upitnim stručnjakom – samo zato što je otvarao pitanja o smislu i metodama njihova djelovanja. Svakako da još uvijek mislim ono što sam još neki dan upravo ovdje, niže – napisao: kako je dobro i plemenito brinuti o drugima; napose – o opasnostima koje im prijete; no – u svemu tome psihologija i psihijatrija usudio bih se reći – imaju jako ozbiljan problem kojeg je prilično teško razriješiti, a sastoji se u tome da baš ne umiju suvislo i načelno objasniti devijaciju bez definiranog vrijednosnog sustava; što nužno za sobom povlači kako konkretan kontekst slučaja (i nemogućnost – ili otežanu mogućnost apstrahiranja pravila), tako i njegovo rješavanje.

No, sve to skupa prestaje biti zanimljivo i šarmatno kada nije više tek dio puke rasprave i naklapanja, nego živa i istinska bol u očima bliskog čovjeka; kada postane patnja, mrak i bezizlazan labirint onoga koji pati, nestaje i kopni pred našim očima – a i sami znamo da mu nikako ne umijemo pomoći. Tada, što ćemo – prestajemo biti mudri, veliki i sveznajući, i moramo priznati da čak i ti psiholozi, psihijatri, što li već, imaju u rukama neke alate koji bi – gle, vraga – možda mogli pomoći; ili barem – ne odmoći.

Pognemo tada glavu, pa uhvatimo pod mišku nekog dragoga, nekoga do koga nam je istinski stalo; batalimo sav podsmijeh i skrivene poglede okoline, jer nam prestaju biti važni – ili bar važniji od osobe o kojoj se radi – i onda odemo u te neke jankomire, vrapča, ugljane, kao posljednje crte obrane o kojima nikada istinski zapravo nismo razmišljali.

I tada shvaćamo: posljednja crta obrane nisu zidovi i značenja; nisu ugled i ono što drugi o nama misle; posljednja crta obrane, to je ljudska dobrota i toplina čovjeka koji želi pomoći. Ništa više, i ništa manje od toga: iskrena sućut i mek dodir ruke na ramenu – to je ono što psihijatrija nikada ne smije zaboraviti. Jer, svi kirurzi imaju konce kojima će zašiti rane što su ih radi većeg dobra pričinili i antipiretike i analgetike koji će pomoći dok te rane ne zarastu; takve stvari za ranjene duše ne postoje.

Ili postoje?

Neću se na koncu baviti pustinjacima, otpadnicima i guruima; ljudi još uvijek u većini smatraju da je istinski vrijedno bilo živjeti samo u jednom jedinom slučaju: kada bivaš voljen; zapravo – kada bivaš uklopljen u neko jedinstvo, istobitnost, zajedništvo. To je flaster pod kojim zarasta svaka rana i buja tkivo naše punine, radosti i spokoja. Vrijeme u tom slučaju kao mjera znači malo ili ništa: dovoljno je nekoliko trenutaka tog istinskog blaženstva, i život postaje dobar i vrijedan.

Tako malo, a tako mnogo.

21.02.2022. u 10:18 • 10 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.