vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

utorak, 21.09.2021.

Šupljak





 

 

Čovjek misli onako kako hoda – rekli su još peripatetici. A hoda i onda kada mora i kada ne mora – kaže ovaj Vaš neimar. Postoje tako dvije vrste hodanja na koja odlazimo sasvim slobodni od moranja: prvo od njih je ono hodanje koje činimo zato da bismo ojačali sebe.

Stići će on tako jednog rosnog, sunčanog i prilično hladnog subotnjeg jutra na Oštricu: cesta što je probijena od Gornje Bistre omogućit će mu taj lagan i kratak vozački poduhvat. Ne odlazi dublje u planinu od ovog mjesta vozilom, jer ga i zbog toga peče savjest: pa što planinu briga za to što on nema vremena otputiti se do njena vrha pješice od kuće, ili krenuti tek od podnožja, nego krati turu za još dobrih sat-sat i pol? No, moli za oprost zbog takva komfora; kada vidi mrlje nesagorena goriva na asfaltu te ceste, zaostale od ekipe koja se svakoga dana uzduž čitava hrpta voza na kvadovima ili motorima, nekako u sebi ojačava spokoj vjerujući da upravo planina znade kako mu valja pomoći.

I pomaže, još kako; čini to zapravo već desetljećima. Uspinje se do Krumpirišta, pa strmim putem pored grmova malina koje su nekada zajedno brali - dolazi do vrha Činovničke livade, gdje će izabrati jednu od mnogobrojnih varijanti: danas je na redu ona do Hunjke, pa potom odmor i nazad uz bivši Željezničar prema vrhu. Ta bi varijanta mogla završiti tako da se sa vrha spusti do Ženskog sedla i Erberovim putem vraća na ishodište.

No, danas ne hoda radi sebe. Danas poduzima tu drugu vrstu hodanja. Nakon dugih godina apstinencije nekoga tko više nije vičan penjanju muče i zatežu tetive, pa traži radije dug put po ravnome nego li kratak uspon; valja ovom našem hodaču, namjerniku, lutalici, što li – naći put koji neće odgovarati samo njemu - već varijantu kojom će se odlazak Erberovim putem i spust do Grafičara zaokružiti nekom vrstom povratka na isto mjesto i pod istim tim uvjetima: da nije baš prekratko, da je pretežno ravno, i naravno – da je lijepo.

On, naime, traži put kojim će ići s Njom.

Ma, s Njom je uvijek lijepo; ali važno je da i Njoj bude lijepo; sve dok Je, posvećenu svojim mislima, umornu i zanesenu, ne sjeti ove prve ljepote – koja ne ovisi o tome gdje su.

U tome upravo planina pomaže: da svojom ljepotom prene ljude iz misli u kojima jesu. Često su te misli, naime, gotovo pogubne: loše, tmurne, bezvrijedne. Ma, bezvrijedne prema tome što nam planina želi reći.

Priča u sebi, hodajući tako – je li – tom drugom vrstom hodanja - s Njom, i sjeti se davnih, davnih poduhvata što ih je poduzimao po toj istoj planini s te iste strane: kada je dobivao po jedan slobodan dan u vojsci, pa onda – umjesto da ga provede spavajući i čekajući da više ne bude sam kod kuće – odlazio na planinu, naći tamo snagu i opravdanje za ono što je dopuštao da im rade u njihovim životima; spuštao se tada s vrha u tu istu Bistru kao potpuno nepoznatu zemlju, jer ne da nije bilo mobitela, interneta i navigacije – nije bilo niti novaca da se kupi kakva dobra SMAND-ova karta, barem ona vršnoga dijela.

Prisjeća se odmah potom i jednog izleta – njih troje; na leđima mu je bilo tada jednogodišnje dijete u posuđenoj nosiljci; umjesto da krenu putem od Risnjaka na drugu stranu, zalutali su u tu ranu jesen opijeni predivnim prizorima tada potpuno netaknute sjeverne strane planine, na kojoj su se prizori rujna u krošnjama - miješali sa tamnom i zagasitom bojom moćne crnogorice. Umjesto na Bistranskom sedlu, završili su na Krumpirištu, pa se odlučili za ponovni uspon na vrh, i onda još i silaz u Grad, što je značilo hvatanje prve autobusne stanice već gotovo za mraka. Nikada neće zaboraviti kako je to dijete tada bilo smireno i snažno među svim tim lokvama, blatom, porušenim deblima i loše vidljivim korijenjem u već tamnim, crnim sjenama rane jeseni; ne samo da je prštilo povjerenjem u to što su radili s njime (a nisu, kao ni često prije ili poslije toga, imali pojma što rade, slušajući tek u najvažnijim trenucima ono što im viču vlastita srca kao sasvim pouzdan putokaz) nego i opijeno ljepotom planine zajedno s njima… sve su to prešli pješice, s osmjesima na licima; sa jednom konzervom ribica, dvije jabuke i nešto kruha u torbama (jer naravno – tada zbog nosiljke nije se mogao nositi i ruksak na leđima)… ah, mladosti i ludosti…

Prisjeća se sada, dok sada osjeća na nizbrdici laganu bol u koljenima, pa pikajući štapovima napored gazi utabanom Omladinskom stazom od Ženskog sedla i dolje na Grafičar - tih događaja i uči iz njih: a onda odjednom, negdje spuštajući se i tražeći ispod Grafičara, bljesne mu misao koja će se pokazati izlazom: Šupljak! Tada, kada su se izgubili na sjevernoj strani, otišao je kod prijatelja na Građevinski faks; oni su u knjižari imali kartu vršnog dijela, pa je uspio – listajući prividno i nezainteresirano knjige dok ga je čekao za kavu, uočiti taj put što gotovo u izohipsi vodi od zapada prema istoku sjevernom stranom – a odmah mu je u pamćenju za svagda ostao njegov naziv: Donji šupljački put.

Sjeća se kada Joj je te davne večeri pričao o tome, pa su se - znajući koliko su zapravo, sa malim djetetom na leđima u kasno popodne na tome mjestu, bili blizu nevoljama –poslije često tome svemu smijali; što će drugo. Donji šupljački put: to je postao sinonim za Lude Koje Bog Čuva.

Želi Je sada opet zainteresirati za hodanje: zapravo, želi Je zainteresirati za planinu. Ona hoda već mjesecima bez problema po ravnome, a planina barem ljeti nudi toliko traženi smiraj i osvježenje. Želi da i Ona dođe do mjesta, proplanka, stanja u kojem će se upitati: ima li doista u toj planini nečega što bi moglo jamčiti spokoj i puninu; nečega što bi čovjeka barem na čas moglo natjerati na to da bude bolji nego što jest; nečega što bi svatko od nas, dolazeći na to mjesto zapravo sam - kao što će svatko sam doći pred lice Boga - morao pronaći… ili preći preko toga.

Odlučno zato, potkovan najnovijom inačicom Navigatora na mobitelu, pronalazi put broj četrdesetijedan (to već znate, jel da, svi putevi na Medvednici imaju svoj broj?) i uočava isti taj broj na prvom stablu zdesna na maloj livadici što se pruža ravninom raskrižja. Uopće nije važno, prisjeća se sada, to što je taj put u stvari istodobno i uska šumska cesta kojom se bespovratno, mesarski, bešćutno izvlače trupci sa skoro neprohodnih visokih litica; jer – znate što to znači i za suha, a kamo li kišovita vremena? To znači blato usječeno u mnogobrojne zavoje na koje se slijevaju vode; to znači i činjenicu da markacisti zapravo tim putem svako malo moraju prolaziti kako bi odmijenili znakove sa stabala što ih je šumarija posjekla zajedno sa oznakama, pružajući tako nadu besprizornom namjerniku da je ipak na pravom putu, pa i onda kada pola kilometra ne vidi nikakvu potvrdu za to. Zaista je šteta što ta prelijepa i moćna sjeverna transverzala prolazi gotovo čitavim putem (osim sredinom, preko Krumpirišta i Oštrice) područjima šumnih i snažnih gorskih potočića što se među strmim brdima ruše prema nizini, pa tako od Pronjka do Šupljaka moraš gaziti blatom čak i preko Markova travnika, da bi došao do konačnog cilja, kojeg će jednoga dana svakako dostići; do Srneca i podnožja Petsto stuba: do samih vrata raja.

Niste nikada bili na Srnecu, podno Petsto stuba? Onda zbilja niste bili ni blizu vratima raja – rekli bi zlobnici.

Nagovorit će Je on, nema u to baš nikakve sumnje: mogu do toga časa prolaziti godine i desetljeća, ali on će stići, siguran i velik kakvi su bili svi takvi u životu. Uzet će najveći ruksak kojeg ima, i staviti u njega rezervne tenisice za Nju, tako da ima što obuti kada izađu iz blata. Ona će sjesti na kraju blatna dijela puta, pod posljednjim zavojem skijaške staze, na neki davno otpiljeni panj, a on će Joj sazuti teške gojzerice prepune blata; moći će to napraviti tako da Je netremice čitavo vrijeme gleda u oči; znade već napamet svaku vezicu i svaki pokret – tisuću ih je puta odvezao i skinuo u mislima; kada je skine – stavit ću Njenu nožicu na svoja bedra, dok izvlači tenisicu da je obuče. Neće mu ništa biti teško: bit će mu lakše od svih njegovih puteva koje je prolazio sam, godinama, kao zgubidan i niškoristi; iz neke lude potrebe pokazati da tako treba. Šume su šumile, i potoci žuborili, i sunca svijetlila i pekla zazivajući ga iz njegovih dubina, samo za to da ga vrate s tih puteva; puteva prve vrste – koje je prolazio zato da bi očvrsnuo sebe, da ne bi poludio do kraja - da ga konačno usmjere na ovaj, pravi, drugi put. Zato sada hoda za Nju, a ne za sebe. Traži put kojeg će Ona prihvatiti kao svoj; put koji će biti dovoljno ravan da ne bude bolan, i dovoljno lijep da bude vrijedan; put koji će Je dovesti tamo gdje je on odavno stigao išteći u tom blatnom, tamnom i vlažnom šupljaku sebe sama.

I pronašao Njih.

Zagledan tako u nebo nad visokim borovima na Oštrici, žedan, umoran i sretan, naslanjajući štapove i rame na prvo deblo neke stoljetne bukve; brišući znoj sa čela i obraza rubovima mokre košulje, pipajući u ruksaku flašu vode i rezervnu majicu koju će presvući da sačuva križa; jedva da začuje mobitel koji stidljivo jednom zazvoni usred pjeva ptica i šuma vjetra u ogromnoj krošnji nad njim: stigla je Njena poruka.
 

21.09.2021. u 10:18 • 15 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.